"Tko je najbolji? Zadar!" – odzvanja kultnim Jazinama. U starom hramu košarke KK Zadar odavno već ne igra, iako se tu još uvijek igra košarka, s istim intenzitetom i žarom baš kao nekada.
Na parketu nema više ni Kreše, ni Pina, ni Komazeca, ni Stojka, ni Šarlije. Sada su tu neki drugi momci, njihova imena još niste stigli upoznati, ali njihova košarka je jednako srčana i iskrena. Razlika je, vjerujte nam, samo u kolicima. Jer na parketu su igrači Košarkaškog kluba osoba s invaliditetom Zadar (KKOI). Igraju jače, snažnije i žustrije od standardnih košarkaških utakmica. Nikoga ne štede. Udaranje kolicima, prevrtanje, često i psovanje njihovu igru čini iznimno dinamičnom...
– 'Alo, sudac! Vidi što mi radi! – i kod njih je na parketu uvijek sve isto...
KKOI je osnovan sredinom 2015. godine i trenutno broji 15 igrača u dva tima, Zadar i Zadar 2. Za tim Zadar igraju: Ive Anić-Ivičić, Mate Perinović, Neven Kalac, Mateo Plazina, Boris Sardelić, Darijan Jančijev te Slobodan Vulić, a za tim Zadar 2: Stipan Pešić, Dino Sinovčić, Ante Rubeša, Dino Kolega, Josip Jerkov, Filip Jadrijev, Alen Bračanov, Ivan Hromin i Ivica Žagar.
– Ovo je grad košarke i mi živimo s njom. Jednom me nazvao moj školski kolega i upitao bismo li mogli organizirati kup u Zadru. Organizirali smo ga, a nakon toga smo osnovali i klub. Sjeli i dogovorili se i – evo nas. Nakon dvije i pol godine još smo tu – govori nam trener i jedan od igrača KKOI-ja Ante Rubeša koji je u zadarskoj javnosti poznatiji kao "bombarder" s političkih govornica.
Uz standardna košarkaška pravila u košarci osoba s invaliditetom postoji još jedno, pravilo da na terenu ne smije biti više od 14,5 bodova.
Kako to mislite 14,5 bodova?
– U ovoj vrsti košarke svaki igrač se boduje na način da osobe bez invaliditeta nose 4,5 bodova, igrači koji imaju ozljede ispod potkoljenice 3 boda, oni koji imaju ozljede u visini struka 2 boda te ozljede u visini prsnog koša 1 bod – objašnjava trener Rubeša dodajući kako je tako potrebno iskombinirati petorku koja ne prelazi 14,5 bodova.
Uz košarkašku loptu i teren, sastavni dio opreme čine kolica, ali ne bilo kakva, nego ona sportska.
– Takva kolica su šira od običnih i imaju dodatna željezna pojačanja. Također na prednjoj i stražnjoj strani postoje dodatni kotačići koji sprječavaju prevrtanje kolica, iako se to često dogodi, zbog brze i pomalo agresivne igre – govori nam predsjednik KKOI-ja Filip Jadrijev.
Filip je u klubu od njegova osnutka, a osoba s invaliditetom je od svoga rođenja. Sport mu nije stran jer je prije košarke trenirao tenis. Prati ga cijeli život, tako da je svoje znanje o sportu sada samo pretočio u praksu.
– Tenis sam prestao trenirati nakon što sam se ozlijedio. Prošao sam dvije teže operacije jer nisam slušao svoje tijelo. Morao sam stati da se tijelo oporavi. Sad sam na košarci i moram vam priznati da je osjećaj izvanredan – govori nam Filip, dodajući kako mu ovaj oblik rekreacije pruža veliku satisfakciju.
Među ovim snažnim momcima krije se i jedna dama. No, to nije ništa neobično, jer je u skupini košarke u kolicima dopušteno miješati muškarce i žene, samo što je onda rang bodovanja na terenu malo drukčiji.
– Blažena među muškarcima – šali se Gordana Krnčević koja se klubu nedavno pridružila.
– Nitko me nije podcjenjivao zbog toga što sam žena, svi su me u startu sjajno prihvatili – govori Gordana ističući kako joj košarka pomaže da zaboravi brige i probleme, a priznaje i kako je već, usprkos kratkom periodu treniranja, počela osjećati i fizičke promjene. Gordana, uz Jadrijeva, od rođenja je u kolicima, ali to joj nikada nije slomilo duh. Naprotiv, bivala je sve jača i jača.
– Da sam birala, ne bih mogla naći ovakvu ekipu. Momci su jako pažljivi prema meni, pravi kavaliri – priznaje Gordana.
Da košarka u kolicima nije nimalo blaga, govori nam i Ivica Anić-Ivčić.
– Ozljeda ima puno, pogotovo žuljeva i posjekotina koji nastaju od kolica, ali i onih drugih. Utakmice su kao i treninzi jako napete i moglo bi se reći grube. Da nas netko gleda na terenu, rekao bi da ćemo se sad svi potući, ali čim igra završi upristojimo se – šali se Ivica koji je nakon prometne nesreće 2001. godine završio u kolicima.
– Ljudi misle, kad ti se takvo nešto dogodi, da život stane, da je sve propalo, ali nije tako. Ja sam se navikao i živim s tim – kaže, dodajući kako mu košarkaški treninzi prijaju jer se osjeća zadovoljeno i ispunjeno.
Vedri, ali i najborbeniji duh ovog tima je svakako pravi Zaratino – Mate Perinović. Unatoč sudbini koja ga je zatekla 2001. godine u prometnoj nesreći na motoru, to ga nikada nije zaustavilo da radi ono što voli.
– Hendikep me nije niti malo promijenio. Naprotiv, sada sam još jači! Nema plakanja, treba živjeti i dalje – odlučan je Mate koji smatra da trener Rubeša za svoj tim radi sve što može.
Među zadarskim košarkašima u kolicima ima i ratnih vojnih invalida, a jedan od njih je Boris Sardelić koji je ostao bez potkoljenice 1995. godine prilikom akcije "Oluja".
– Treniram košarku skoro godinu dana, ali sam od 2005. godine neprekidno u sportu. Deset godina sam trenirao sjedeću odbojku – govori i naglašava kako je najbolji oblik rehabilitacije za osobe s invaliditetom – sport!
Iako im nitko ne može slomiti sportski duh, jedini problem koji imaju kao ekipa su financije. Pomažu im sponzori, veliki i mali, koji su uvijek tu kada ih trebaju.
Što vam nedostaje?
– Veći dio dvorane Jazine uspjeli smo prilagoditi kolicima. Još su ostale neke sitnice, ali to ćemo lako. No nedostaje nam još minimalno pet sportskih kolica. Nadamo se da će se naći još sponzora koji će nam pomoći pri kupnji – navodi Jadrijev.
Željeli bi na svojim utakmicama, uz obitelj i rodbinu, imati i malo više navijača. Nadaju se da će ih većina Zadrana doći podržati kada budu igrali utakmicu sa Zagrebom.
– U veljači igramo sa Zagrebom i volio bih da dođe dosta ljudi. Ipak smo jedini Dalmatinci u ligi i bilo bi lipo da pobijedimo Zagrepčane u Jazinama – govori trener Rubeša. Napominje kako košarka svim osoba s invaliditetom pomaže u fizičkoj aktivnosti i poboljšanju njihova zdravstvenog stanja, ali i u onom mentalnom jer imaju veliku korist od druženja i fizičkog kretanja.
– Iznad košarke tu je druženje s ekipom i kvalitetno ispunjavanje slobodnog vremena jer rade nešto dobro za sebe i za svoje zdravlje – govori trener.
Život ove igrače nije mazio, svatko ima svoju priču, ali na njihovim se licima vidi da nisu zbog toga spremni odustati. Naprotiv, izdigli su se kao feniksi i jači su nego ikad. A košarka im je, kažu, u tome bila – spas.