Bivša obrovačka tvrtka Dalmatinski rudnici boksita dobila postupak protiv RH: stekli su pravo vlasništva nad stanom od 74 kvadrata na Poluotoku

Bivša obrovačka tvrtka Dalmatinski rudnici boksita d.o.o. (DRB) u stečaju koju je 2003. od tadašnjeg Fonda za privatizaciju kupila Talijanska Fassa, najveći proizvođač vapna i cementa u Italiji, dobila je na Trgovačkom sudu u Zadru postupak kojeg je pokrenula protiv RH zbog prava vlasništva nad stanom u ulici Jurja Bijankinija na zadarskom Poluotoku.

Sudac Trgovačkog suda u Zadru Tomislav Jurlina presudio je da je obrovačka tvrtka temeljem rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju stekla pravo vlasništva nad nekretninom ukupne površine 74 četvorna metra na prvom katu stambeno-poslovne trokatne zgrade ukupne površine 729 metara četvornih.

Zbog neprekidnog duga od 1,908.310 kuna Fina je još 2015. godine pokrenula stečaj nad Dalmatinskim rudnicima boksita (DRB). U stečajnu masu tvrtke tada su upisana 22 stana od čega njih 14 u Obrovcu, jedan u Maslenici, pet u Zadru i dva u Drnišu. U stečajnu masu DRB-a ušlo je i postrojenje na nekadašnjoj pretovarnoj luci boksita u Maslenici na pomorskom dobru, pa čak i zgrade tamošnjeg suda i katastra.

Te su nekretnine u posjed tvrtke ušle temeljem rješenja Fonda za privatizaciju. Što se tiče suda i katastra, te se pravne institucije nalaze u zgradama u vlasništvu DRB-a. Rješenjem Fonda za privatizaciju stanovi nisu ušli u elaborat o pretvorbi. Neke su stanove dobili bivši radnici temeljem rješenja grada Obrovca, a ima onih i koji su u međuvremenu prodani. Za sporni stan na zadarskom Poluotoku tijekom postupka nije bilo moguće pribaviti kupoprodajni ugovor.

Tijekom postupka između stranaka nije bio sporan karakter društvenog vlasništva, ali je bila sporna činjenica je li DRB putem svojih prednika na spornom stanu imao pravo raspolaganja.

Sud je utvrdio činjenicu da je dokumentacija priložena tijekom postupka manjkava, te da DRB doista nije dostavio sve isprave iz kojih bi se to pravo moglo jednostavno iščitati.

Međutim, istaknuto je kako je ta obaveza bila otežana i ograničena činjenicom što su ključne isprave očito nastale prije pedeset i više godina, te da je sjedište prednika DRB-a bilo na području okupiranom tijekom Domovinskog rata.

Utvrđeno je da je sporni stan kupljen u vrijeme izgradnje 1974. ili 1975. kada je prednik tvrtke poslovao pod nazivom Jadral.

OOUR Rudnici boksita glinice se izdvojio iz sastava Radne organizacije Jadral 1982. i nastavio poslovati pod tvrtkom Radna organizacija Dalmatinski rudnici boksita s potpunom odgovornošću sa sjedištem u Obrovcu.

Županijsko državno odvjetništvo u Zadru koje je zastupalo državu ukazalo je da iz rješenja HFP-a iz 2004. proizlazi da je za stan u tom fondu izvršena rezervacija dionica u njegovoj protuvrijednosti zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, te da je prednik DRB-a proveo autonomnu pretvorbu i da u tom postupku nije dostavio isprave iz kojih bi proizlazilo njegovo pravo, već samo popis stanova koji bi trebali ući u njegov temeljni kapital.

Bivši direktor tvrtke Duško Jurjević u svom svjedočkom iskazu naveo je da je sporni stan na korištenje ranije dobila Maša Pokrajac, zaposlenica tadašnje Radne organizacije Jadral, koja joj je i dala stanarsko pravo. Po njegovu sjećanju, Pokrajac je bila zaposlenica tog poduzeća od 60-ih godina prošlog stoljeća pa do mirovine, i to na poslovima komercijalista. Istaknuo je kako je i sam tražio dokumentaciju vezanu uz stan, jer je jedno vrijeme bio direktor tužitelja, ali da je uspio pribaviti samo manji dio koji je ostao u Gradu Zadru. Naglasio je kako je dio dokumentacije koji je trebao biti u Gradu Obrovcu očito uništen u Domovinskom ratu.

Sud je u presudi zaključio da to što je bivši povjerenik Vlade RH za Grad Obrovac s Grgom Rončevićem 1992. sklopio ugovor o privremenom davanju stana na čuvanje nije od utjecaja na prava tužitelja koji je ispravama dokazao slijed statusnih promjena iz kojih proizlazi da bi on bio, u smislu predmeta tužbenog zahtjeva, pravni slijednik Radne organizacije Jadral Jadranski aluminij koja je nastala 1963.

- U postupku nije sporno da je stan kupljen 1974. odnosno 1975., s time da se očito prije radilo o 1975., s obzirom na sadržaj zapisnika o bodovanju stana. Nadalje, iz priloženih isprava o statusnim promjenama te dokumentacije o podjeli imovine prilikom tih podjela, proizlazi da je imovina podijeljena sporazumom, a da su od te imovine, stanovi koji su njezin dio, pripali onom poduzeću koje ga je dalo na korištenje svojim radnicima, pa je upravo radi toga, odlučna činjenica i bila čiji je radnik bila Maša Pokrajac u trenutku te podjele - navodi se u obrazloženju presude.