Barbarski zločini nad Izraelcima: Hamas pokazao u što se čovjek može pretvoriti kada ga 75 godina držiš u kavezu

Sunce je bilo nisko na horizontu kad je buldožer srušio ogradu od bodljikave žice koja okružuje Pojas Gaze, a gomila muškaraca istrčala je kroz nastalu rupu u nepoznato. Da čovjek ne zna što je uslijedilo, rekao bi: logoraši se dočepali slobode.

Ali ono što je uslijedilo mijenja percepciju, odnosno pomiče fokus: muškarci iz Gaze prodrli su na teritorij Izraela i počinili niz zločina nad izraelskim civilima. Majke s malom djecom, mladi posjetitelji glazbenog festivala, stare žene u invalidskim kolicima – Hamasovi teroristi nisu birali civilne mete u koje će pucati ili ih oteti i odvesti u zarobljeništvo u Gazu.

I ne samo da su ubijali i zlostavljali izraelske civile, nego su ta svoja zločinstva još i snimali i snimke postavljali na društvene mreže.

Kakvi su to ljudi? Zar su to borci za slobodu Palestine?

Ta i slična pitanja morala su se ovog vikenda nametnuti svima koji su gledali uznemirujuće i potresne snimke iz Izraela, čak i onima koji imaju simpatija za "palestinsku stvar". Barbarsko nasilje nad izraelskim građanima zgrozilo je svijet, a zlo koje je pokuljalo iz Gaze skrenulo je pozornost na ovu palestinsku enklavu, kojom islamistički pokret Hamas vlada još od 2007. godine.

Zašto se u Gazi formira tako okrutna i nemilosrdna palestinska omladina? Odnosno, zašto ekstremistička ideologija pokreta Hamas – koji u osnivačkoj povelji iz 1988. odriče Izraelu pravo na postojanje – stječe u Gazi toliko poklonika među novim palestinskim generacijama?

Manja od Brača

Gazu neki zovu "izbjegličkim kampom", a neki "koncentracijskim logorom". Kako bilo, obalna enklava - stiješnjena između Izraela, Egipta i Sredozemnog mora - ograđena je zidovima i žicom, te se od 2006. nalazi pod zračnom, pomorskom i kopnenom blokadom Izraela, koji kontrolira dotok struje, roba, goriva i lijekova.

Socijalna situacija u enklavi je gotovo beznadna: 70 posto mladih je nezaposleno, a otprilike toliki postotak populacije živi ispod granice siromaštva, te ovisi o humanitarnoj pomoći. Pristup pitkoj vodi je otežan, a često vladaju nestašice struje i goriva.

Taj ekonomski moment svakako je jedan od glavnih razloga zbog kojih Hamas svojim vjerskim radikalizmom lako vrbuje nove članove u Gazi.

Pritom, riječ je o jednom od najgušće naseljenih područja na svijetu: na prostoru od 360 km četvornih živi preko dva milijuna ljudi (palestinski izvori navode brojku od 2,3 milijuna). Ovih dana se Pojas Gaze u medijima često po površini uspoređuje s našim otokom Bračem, ali Gaza je zapravo još i manja: jednako je duga kao Brač (oko 40 kilometara), ali je po širini nešto uža.

Dok pišemo ovaj tekst, izraelska vojska bombardira Gazu – uz brojne civilne žrtve – te je pred enklavom okupila 100.000 vojnika, što analitičari tumače znakom da Izrael planira kopnenu invaziju. Visoki izraelski dužnosnici pozivaju palestinske civile u Gazi da se evakuiraju, ali to je tehnički neizvedivo, kako je već prvog dana rata, u subotu, iz Gaze izvijestila Al-Jazeerina novinarka Youmna ElSayed, dok su oko nje padale prve izraelske bombe:

- Svjedoci smo da je više stambenih zgrada gađano. Prema lokalnim izvorima, ima mnogo žrtava usred bombardiranja. Kako je Gaza pod izraelskom blokadom zadnjih 17 godina, ljudi nemaju kamo otići. Nemaju mogućnosti napustiti teritorij u ovakvim vremenima eskalacije. Nemaju skloništa u koja bi se preselili... - rekla je ElSayed.

Mržnja prema Izraelu

Brzi pregled suvremene povijesti Pojasa Gaze otkriva da se ova palestinska enklava nalazi pod izraelskom kontrolom – bilo u vidu izravne okupacije, bilo striktnom blokadom – već više od pola stoljeća. Točnije: 56 godina.

Izrael je ovaj teritorij okupirao za Šestodnevnog rata u lipnju 1967. godine, te ga je sve do 1994. držao pod vojnom okupacijom, koja je te godine ublažena – nakon Sporazuma u Oslu – da bi se u rujnu 2005. Izrael jednostrano povukao iz Gaze, gdje dvije godine kasnije na vlast dolazi Hamas.

U međuvremenu, Izrael u lipnju 2006. uvodi blokadu enklave - nakon otmice izraelskog vojnika koji je oslobođen 2011. godine – koju još pojačava nakon dolaska Hamasa na vlast. Otada do danas – ne računajući aktualni sukob - izraelska vojska je četiri puta napadala Gazu kako bi zaustavila Hamasove raketne napade na Izrael (2006., 2008., 2014. i 2021. godine), pri čemu bi uništavala Hamasovu infrastrukturu, ali su pritom ubijene i tisuće Palestinaca, a stradala bi i infrastruktura Gaze.

Stoga mlade palestinske generacije u Pojasu Gaze odrastaju u atmosferi mržnje prema Izraelu, što je u prošlomjesečnoj reportaži agencije AFP posvjedočila 21-godišnja Palestinka Isra Murad, studentica novinarstva na sveučilištu Al-Aqsa u gradu Gazi.

- Sve zemlje imaju aerodrome, granične prijelaze, luke... naš aerodrom je uništen, a granice zatvorene. U zatvoru smo. Proživjeli smo četiri rata i druge tragedije i tuge. Možemo li tek tako zaboraviti prošlost... Kako sjesti za stol s našim okupatorima i dogovoriti mir? Nema izgleda za mir između Palestinaca i Izraela. Što je silom oduzeto, jedino silom može se i vratiti – kazala je Murad za AFP.

Propuštene šanse

Stručnjaci se mahom slažu u ocjeni da se Gaza militarizirala nakon što je vlast u enklavi 2007. preuzeo Hamas. No već se manje slažu oko škakljivog pitanja je li Hamas izvorno nastao kao autohtoni palestinski proizvod, ili se radi o projektu Države Izrael.

Dio analitičara, naime, smatra da je Izrael potaknuo osnivanje Hamasa kako bi se Palestinci politički razjedinili, odnosno kako bi oslabila snaga sekularnog pokreta Fatah, koji je dotad – pod vodstvom Jasera Arafata - bio glavni politički zastupnik i tumač palestinskih interesa.

Arafat i Fatah desetljećima su vodili bitku s Izraelom – što na bojnom polju, što za diplomatskim stolom – ali nisu uspjeli doći do palestinske države. Desetljeća neuspjeha na tom planu stvorila su plodno tlo za rađanje pokreta koji će biti radikalniji od Fataha. I tako se rodio Hamas: palestinske socijalističke sekulariste zamijenili su ekstremistički islamisti.

Danas se može samo sa žaljenjem spekulirati o ranijim propuštenim šansama za dogovor, dok su Palestince vodili manje militantni i umjereniji lideri, a izraelske vlade bile manje desničarske nego danas: ako se tada nisu uspjeli dogovoriti, kako će se dogovoriti danas?

Da se povijest može vratiti, iz današnje bi perspektive arapski lideri možda rado prihvatili ranije ponude o palestinskoj državi, od kojih se posljednja dogodila 2000. godine, kada je laburistički premijer Izraela Ehud Barack na pregovorima u Camp Davidu – pod pokroviteljstvom tadašnjeg predsjednika SAD-a Billa Clintona - ponudio Arafatu da se palestinska država formira na 90 posto teritorija Gaze i Zapadne obale, ali je Arafat odbio.

Izrael je poslije tvrdio da je palestinski vođa odbio velikodušne ustupke, dok je ovaj tumačio da Izrael nije ponudio dovoljno. No danas je očito da je to bila posljednja prilika za mirno rješenje s dvije države. Jer nakon Baracka Izraelom vladaju desničari koji Barakove ponude, Arafatu nedovoljne, drže izdajničkima, dok je na palestinskoj strani Arafata i njegov Fatah u Pojasu Gaze zamijenio ekstremistički i teroristički Hamas.

Novi pristup

Bitan razlog palestinske radikalizacije – osobito u Pojasu Gaze – leži u dugotrajnosti njihova izbjeglištva. Mnogi Palestinci žive u izbjegličkim logorima još od stvaranja Države Izrael 1948. godine. To znači da postoje palestinski ljudi koji su rođeni u izbjegličkim kampovima i koji su proživjeli prosječan ljudski vijek od 75 godina, a da se nisu izbavili iz izbjeglištva.

Dok su ovih dana gledali mučne snimke iz Izraela, mnogim se promatračima nametnula usporedba Hamasovih jurišnika s divljim zvijerima koje neselektivno napadaju ljude. Koliko god bila radikalna i dehumanizirajuća, ta usporedba nije lišena životne točnosti: kad ljude držiš 75 godina u kavezu, neki od njih se počnu ponašati kao zvijeri. Desetljeća života iza izbjegličke žice su ih dehumanizirala.

Činjenica je da već četvrta generacija Palestinaca živi u izbjegličkom kampu, što je primjer bez presedana u svijetu. Ili, ako ćemo promatrati samo Pojas Gaze, u pitanju je treća generacija Palestinaca. A pritom je svaka generacija sve radikalnija, jer su i očaj i beznađe u Gazi sve veći, što Hamas itekako i obilato iskorištava. O izraelskom dijelu odgovornosti za palestinsku radikalizaciju govore i najveći izraelski intelektualci, poput književnog klasika Davida Grossmana, koji je prošlog mjeseca gostovao na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, gdje je istaknuo da je "Izraelcima bolno priznati svoje zločine":

- Mi više od 56 godina okupiramo drugu zemlju, i ne možemo se zvati demokracijom. Dug je put pred nama dok ne nađemo načina da postanemo ono što smo trebali biti 1948., dom Židovima, u kojem se osjećamo zaštićeno i kojeg poznajemo, i da smo dovoljno jaki da možemo prihvatiti druge narode – rekao je tom prilikom Grosmann, a slične je stavove ponovio i u intervjuu za Jutarnji list:

- Činjenica je da Izrael 56 godina kontinuirano okupira ta područja, a svijet, ili veliki dio svijeta, ne radi ništa da bi se to promijenilo. Izraelci su jako uspješni u tome da se predstavljaju kao demokracija, ali ne možete biti demokracija ako ste okupator – poručio je veliki izraelski pisac.

Možemo zaključiti da dosadašnja okupacijska politika Izraela nije uspjela donijeti mir i sigurnost izraelskoj državi. Možda je stoga vrijeme da se promijeni pristup, kako nove generacije Palestinaca ne bi birale ekstremiste poput Hamasovih.