Tako je u u samo jednoj vic-rečenici opisala svoj radni vijek Gordana Šarušić, doktorica veterine, rukovoditeljica mrijestilišta i predrasta "Cromarisa" u Ninu. U tu je rečenicu zapravo stala cijela jedna povijest tvrtke koja se nekad zvala "Cenmar", a koja je od 2009.g. uklopljena u znatno veći poslovni kompleks "Cromarisa", dijela "Adris grupe", ali koja i načima priču o povijesti hrvatske i mediteranske marikulture.
S Gordanom Šarušić i njezinom kolegicom Renatom Barić, rukovoditeljicom istraživanja i razvoja "Cromarisa" i voditeljicom ninskog projekta, razgovarali smo na gradilištu novog mrijestilišta koji će imati 9,5 tisuća kvadrata zatvorenog prostora u dva glavna objekta, a u kojeg će "Cromaris" do ožujka 2015.g. investirati 100 milijuna kuna. Sada radnici "Zagrebgradnje" još slažu betonske kockice budućeg objekta, ali su već vidljive konture pogona koji se gradi po projektu zagrebačke firme STUDIO A (Zadranina Nenada Kondže), dok je zadarski arhitekt Igor Pedišić projektirao fasadu i urede. Na gradilištu se mogu prepoznati desetci novih bazena u pogonu mrijestilišta i u pogonu predrasta mlađi.
Ni krumpire ne skupljmo u prirodi nego ih uzgajamo
Ali, vratimo se malo unazad. Ne baš malo, 30 godina. Te 1984.g. zadarski se "Cenmar" upustio u pionirski poduhvat, prvi na cijelom Mediteranu – krenuo je u uzgoj ribe, a prvi preduvjet za taj novi posao bilo je vlastito mrijestilište. Tako je izgrađen pogon u ninskoj uvali. Točno preko puta istočnih bedema ninskog gradića. Mnogi su čudili ideji uzgoja ribe, drugi je pak ismijavali, a tek su rijetki u nas prepoznali značaj "Cenmarovog" puta: marikultura, intenzivna i kontrolirana proizvodnja ribe već danas ozbiljno participira u hrvatskoj ribljoj industriji, čak pomalo i nadrasta izlov ribe iz prirode, a nije daleko vrijeme kada će intenzivni uzgoj postati i glavni izvor sirovine za riblji objed.
"Ljudi su odavno prihvatili da se krumpir dobiva iz intenzivne proizvodnje, a ne skuplja ga se u prirodi, pa nema razloga da tako ne bude i s ribom" objasnila nam je šefica Šarušić. Gordana se rado prisjeća onih prvih koraka ninskog mrijestilišta kada su ona i kolegica joj Vlasta Franičević, koja više nije u Ninu, sa suradnicima, učili iz rad i kada su prvu mlađ brancina dobijali od ulova kornatskog panulaša Tome Ivičevića. Nevjerovatno, ali Gordana i Renata, u šetnji kroz hladni beton novog pogona koji raste na mjestu starog, opet pionirski zaneseno, s puno elana, entuzijama i detalja pričaju o svom poslu.
Mlađ u more – tek nakon puberteta
U novo mrijestilište nije samo ugrađen "Cromarisov" kapital i maksimalna poduzetnička podrška već i 30 godina iskustva mrijesta, dorasta i uzgoja ribe. A to je možda i najvažnije u cijeloj priči. Tako dvije gospođe strasno pričaju o životnom početku i prvim zamasima peraja njihovih brancina, zubaca, podlanica i hama koje se mrijeste iz matičnih, roditeljskih jata, postaju ličinke pa mlađ, a kad prođu riblji pubertet odlaze u jedan od pet "Cromarisovih" uzgajališta u zadarskom akvatoriju i u Istri. Upravo je ta faza novo dostignuće tehnologa u Ninu – do sada je mlada ribica dostizala težinu od maksimalnih tri grama kad bi odlazila u najriskantniju fazu razvoja – zaronila u morski kavez – a sada je uvedena još jedna faza dohrane i prirasta do čak 10 grama u kontroliranim uvjetima u mrijestilištu i novim bazenima za dohranu u pogonu u Maloj Lamjani na Ugljanu koji se tek treba početi graditi. Što riba u kasnijoj fazi odlazi iz mrijestilišta u kavez to će prije preživjeti šok promjene i značajnije dobiti na kasnijoj kvaliteti.
Iz ninskog će mrijestilišta već dogodine izlaziti i do 35 milijuna komada mlađi, dok je iz starog pogona izlazilo maksimalnih 15 milijuna, pa bi za dvije i pol (brancinu treba dvije godine da dostigne konzumnu težinu, a pet godina da stigne do kilograma) već mogli pojesti brancina, podlanicu ili zubaca koja će se od ožujka izmrijestiti u Ninu. Osim svega, u sklopu velike hale je i pogon uzgoja žive hrane fito i zooplanktona koji su prva hrana ličinkama, a koja u "Cromarisovom" slučaju ima strogu zaštitu od bilo kakvih GMO uplitaja. Tu će biti i nova eksperimentalna stanica koji je tu ne samo da kontrolira tekuću proizvodnju već i istražuje nove komercijalne vrste, isključivo autohtone mediteranske ribe.
Nakon 30 godina iskustva znali su što hoće u novom mrijestilištu
"Nema ozbiljne firme koje se bavi uzgojem ribe, a da nema svoje mrijestilište. Tu u startu možemo kontrolirati kvalitetu proizvoda, te smo dobili čitav niz međunarodnih certifikata koji nam određuju standarde kvalitete kojih se držimo bez obzira što to nismo obavezni po hrvatskim zakonima. Na prvo smo mjesto stavili održivi razvoj i eko standarde što je tržište prepoznalo" objasnio nam je predsjednik Uprave "Cromarisa" Goran Markulin. Markulin je prototip mladog menadžera koji očito uspješno vodi tvrtku, možda i za to što je prerastao čestu menadžersku dječju bolest u nas koja se zove "brojim samo ulaz i izlaz". Viša je faza imati viziju razvoja i prepoznati kreativnost, znanje i iskustvo suradnika. Zato ninske stručnjakinje Gordana i Renata, koje su sa svojim timom u kojem su još bili Anđelko Mihovilović, Zdenka Vidov, Lana Vidović i Marin Peroš, dale projektni zadatak za novo mrijestilište u svakom segmentu – točno su znali što hoće – imaju slobodu u kreativnosti i podršku Uprave koja je podržala i povećanje ninske investicije sa 80 milijuna na 100 milijuna kuna.
"Adrisova kupnja nekoliko manjih uzgajivača ribe i stvaranje Cromarisa je dobar primjer investiranja u Hrvatskoj" objasnila nam je Renata Barić. "Pamtimo mi i teške dane, stagnaciju, a u "Adrisu" su prepoznali ono što je stvoreno u "Cenmaru" i potencijal i važnost marikulture. Zato se Gordana, ja i 40 radnika koji će raditi u mrijestilištu iskreno radujemo novom početku proizvodnje."