U zadnjoj fazi socijalizma, u vremenima kad je dosta poduzeća tavorilo u sivilu slažući gubitke dok su neambiciozni direktori, postavljani uglavnom "po zadatku", čuvali svoje stražnjice u masnim foteljama, a radnici iza svake smjene krali letve, brokve, žice i sve što bi im se našlo na putu, potkopavajući svi skupa pomalo ali sigurno svaku ekonomsku, a pokazat će se poslije i političku snagu sistema, u godinama kad su propadale tvrtke kao Tvornica glinice kod Obrovca jer tamo uopće nije bilo boksita, a državna ovisnost (kao i danas) o pozajmicama novca iz svijeta postajala svakim danom jača i od one heroinske - kao fantom, kao duh iz boce, kao neki privredni superheroj postojao je u Zadru Stanislav Antić i njegov SAS.
Zapravo, to i nije bio mit. U SAS-u je trebalo zapeti i raditi "kao za sebe", krađe i javašluk nije trpio, ali plaće radnika u visini od četiri, pet tisuća maraka, stan već u prvoj godini zaposlenja, sanitarni čvorovi kao u hotelu, menza na razini tri zvjezdice za koju je "maznuo" najboljeg kuhara iz tadašnjeg hotelskog poduzeća "Borik", milijunski poslovi na klirinškom tržištu kojim je ovladao poput Džingis-kana, stvorili su od Antića zbilja neku vrstu mita još za njegova direktorskog života, a ta se usmena predaja nije zaustavila niti nakon brutalne direktorske sječe 1990. godine kada ga je zadarski HDZ zapravo kao jedinog krupnijeg direktora smijenio po nalogu samoga Franje Tuđmana, pa čak niti nakon izborne prijevare 2001. godine u kojoj je izgubio vlast u Zadru od zamalo poraženog lokalnog HDZ-a jer ga je Renata Peroš s njegove vlastite nezavisne liste izdala i digla drhtavu ruku za Božidara Kalmetu.
Digao je, konačno, ruke i Antić od svega, zanemaren i prešućen, potkopan i obiteljskim problemima zbog neuspjelog obiteljskog biznisa, načeta zdravlja zbog bolesti i još štošta drugog što mu se izdogađalo posljednjih petnaestak godina, ali kad u Zadru spomenete Antića, vidite, taj mit - još je uvijek živ.
Tek je nedavno, već u dubokim godinama, dobio priznanje za životno djelo od Hrvatske gospodarske komore iz Zadra što je prije sličilo na rehabilitaciju kakvog starog ruskog generala iz Staljinovih gulaga nego kao znak zahvalnosti čovjeku koji je zapravo izgradio suvremeni Zadar.
Zastrašujuća je lista donacija i projekata u koje je u Zadru ulagao Antićev SAS, od vizionarske gradnje najveće nautičke marine Dalmacija, čitavog Odjela pedijatrije u Općoj bolnici, tvornice brodova SAS Vektor, sjedišta današnje OTP banke, Autobusnog kolodvora, Cenmara, Uskoka… Pa ipak, Partija ga nije voljela zbog "kapitalističkog" načina razmišljanja, a nisu ga poslije voljeli niti nacionalisti, niti njega, a još manje taj njegov mar za opće dobro. Bogati SAS pun novca, ali naravno bez njega, Antića, bio im je i te kako zanimljiv.
Više od pet sati trajao je naš razgovor i u pet sati taj mi je čovjek ispričao čitav svoj život koji bi mogao stati u pet debelih knjižurina.
Tko je bio Antić, kako je stvorio suvremeno privredno čudo usred socijalizma i zašto se više nikada nije uspio vratiti, niti u hrvatsko gospodarstvo, niti u politiku? Stanislav Antić je bio dokaz da se moglo i drukčije, da je ipak postojala mogućnost da se radi i živi dobro u Hrvatskoj i da se ljudi ne iseljavaju u Njemačku trbuhom za kruhom (kao i danas), da nije točno da se ništa nije isplatilo, da smo sve morali uvoziti, da ništa nismo znali, da smo bili lijeni, zatucani, da smo živjeli na periferiji i da svijetu ništa nismo imali ponuditi. Da nije bilo Antića i SAS-a, bili bismo uvjereni da je sve unaprijed bilo osuđeno na propast, a ovako znamo da nije. Da. Sve je propalo, ali zapravo nije trebalo tako biti i moglo se i trebalo drukčije.
- Savez komunista me isticao do 1988. godine za negativan primjer kao tehnomenadžera zapadnog tipa, a onda su tada uzeli SAS kao model kako bi trebao izgledati humani socijalizam. A ja im govorim: Sad kad treba rasformirati SK, sad mene birate da ja moram rješavati vaše probleme - reći će Stanislav Antić (88) o zadnjim godinama u kojima je kao direktor bio na čelu, uz Tankersku plovidbu, vjerojatno najuspješnije zadarske tvrtke svih vremena.
Nesebično je darivao i gradio Zadar, ali, Zadar mu to nije istom mjerom vratio. Naprotiv, brutalno je smijenjen u godini kad je SAS dosegnuo sam vrhunac svog uspješnog poslovanja.
- Ima puna stranica spisa što je SAS sve donirao Zadru, čak sam nešto i zaboravio. Pogon Mljekare u Gaženici, recimo, imali su tetrapak postrojenja, ali nisu imali prostora. Vele, druže Antiću, pomozi. Kako je mlijeko bilo za opće dobro i bila je maksimirana cijena, ja velim u redu, ići ćemo na Radnički savjet. Koštalo je ondašnjih sedam milijardi inflatornih dinara, ne znam je li to bilo oko milijun maraka. Danas je tamo "Dukatovo" skladište… Bilo je za opće dobro i dali smo pare, a jedini smo imali onda pare u cijeloj Hrvatskoj i u Jugoslaviji. Drugi su radili, ali nisu imali novca jer su slabo pogodili ili kupcu nije trebalo to što su radili.
Kako ste vi uspijevali pogoditi, a drugi nisu?
- Bilo je tada trideset i dva proizvođača alatnih strojeva u Jugoslaviji, neki su radili slično nama u SAS-u. Ja sam se sjetio tako da sam išao anonimno za slične proizvode zatražiti ponude u Švicarskoj, Italiji, Njemačkoj… i onda sam na temelju toga stvorio sliku kolika bi morala biti moja cijena. Poljacima smo recimo prodali strojeve za mali fiat P 126, "peglicu". Njima smo radili pet strojeva, za obradu viljuški u reduktoru, mjenjaču i neke nosače za klackalice. Zadatak je bio 500 tisuća komada da se može napraviti za godinu dana u dvije smjene. Na temelju toga sam formirao cijenu i dobio posao.
Kad sam išao k Rusima, bilo je teže. Kažu oni da je to skupo, a ja govorim neću ja onda s vama raditi da sam opet gladan kruha nakon što vam napravim vrhunsku tehniku. I oni su se zaljubili u našu konstrukciju, moju principijelnost i točan rok isporuke, što im je bilo važno jer je kod njih bila planska privreda. Kažem ja: "Ako smo mi bratski slavenski narod, zašto ne biste bratu platili kao onome tko ti nije brat nego rođak?" Kaže on: "Vidiš koliko puno rabote ima." Ja velim: "Ma imam ja rabote i doma, ali nema šoldi."
Hvatao sam ih i na emocije, a mi smo onda kad je bilo samoupravno društvo bili zapravo kapitalistički sistem poslovanja, samo što je bilo društveno vlasništvo. Mi smo u tome imali svoj dio profita, a drugo je ostajalo društvu za reprodukciju, investicije, za opće dobro. Ja sam gledao svaki dinar. Nitko ne zna da bi išao u splitsko brodogradilište i gledao one retaje koji bi njima ostajali, jer bismo mi od njih krojili pomoću rezača što nam treba za postolja, razne dijelove… Imao sam uštedu od materijala koji bi zapravo bili otpad. Uvijek sam šefu u varionici govorio: "Svaki put moraš pogledati svaki komad i iskoristiti jer bolje da platimo dinar nego deset dinara. Ako si takvih dvadeset komada danas iskoristio, onda si zaradio svoju plaću." Ali ako je trebalo za radnike, za jesti, za kavu, tu nisam štedio, da mu dam bolju kondiciju, da je čovjek zadovoljan, jer čovjek u zadovoljstvu i zdravlju najbolje i radi.
Partiji se od početka nije svidio takav vaš način razmišljanja, postali ste im problem i prije nego što ste osnovali SAS?
- Prije nego što sam u SAS došao, bio sam u "Bagatu". Imao sam 33 godine i bio sam tehnički direktor. Zatekao sam proizvodnju od 35 tisuća šivaćih strojeva. Trebalo je to povećati jer tržište traži. Postavio sam plan. Ako se napravi duplo, dat ću radnicima duplo veću plaću jer ako su fiksni troškovi upravne i prodajne režije, transporta i osiguranja poduzeća isti za 35 tisuća šivaćih strojeva kao i za pedeset, šezdeset tisuća, onda je upola manja režija po jedinici prodane robe, što znači da ono drugo ostaje kao profit.
Zasukao sam rukave, obukao plavi kaput i sišao u pogon vidjeti gdje je usko grlo kako bismo povećali protočnu moć. Kažu mi, ovdje direktore ne možemo brže jer nemamo adekvatnog alata. Ajmo poboljšati alat jer imaš alate koji su brzorezni čelik s dodatkom kobalta u svrdlu, tako da može većom brzinom rezati tvrđi materijal… Dao sam nalog da se napravi rekonstrukcija kako bi se povećao broj okretaja vretena. Kad smo to izvršili do 1964. godine, proizveli smo 95 tisuća komada šivaćih strojeva.
Počele su rasti plaće i to se svidjelo radnicima, ali nije se svidjelo općinskoj vrhuški. Te 1964. godine je njih 400 radnika iz šivaćih strojeva prijavilo porez na ukupni prihod građana, a predsjednik općine i sekretar Komiteta, šefovi Socijalističkog saveza i sva vrhuška mogli su samo sanjati da bi došli do toga da plate porez zbog takvih primanja. Oni bi međusobno razgovarali: "Kako nas je to Antić ponizio." Jer je bio zadatak Centralnog komiteta da najveću plaću mora imati predsjednik Partije, pa predsjednik općine, pa tek onda direktori poduzeća. A sada je ispalo da direktori imaju veće plaće, ali još važnije je bilo to što su radnici prešišali sekretara Komiteta. A oni vodili socijalizam!
Godine 1965. godine po završnom računu za prethodnu godinu, za poslovni fond je izdvojeno 1,2 milijarde dinara, a za Fond zajedničke potrošnje je ostavljeno da se kupi 150 stanova. Kad su vidjeli 1965. godine da to sve ide dobro i da tržište dobro reagira, u "Bagatu" se javila pomisao da se može povisiti cijene šivaćih strojeva za 20 posto. Tada je trosobni stan od 70 kvadrata koštao četiri milijuna dinara, što je značilo da je bila akumulacija po današnjim kriterijima blitu 30 milijuna eura.
Ja dođem do direktora i predložim: "Ajmo mi s ovim šoldima u proizvodnju veš mašina preko licence." Kaže šef plana i analize kod njega na kolegiju: "Ddirektore, što će nam još proizvodnje kad imamo toliko samoupravnih problema?" Umjesto toga, ustrajavali su na povećanju cijena šivaćeg stroja. Direktor došao do mene i pita me slažem li se ja s povećanjem cijena. Rekao sam da ne odlučujem o tome kao tehnički direktor, ali da se ne bih složio s tim kad bih bio direktor. Osim toga, postojao je jedan Drljača u Ministarstvu vanjske trgovine koji je bio kivan na "Bagat" kao na monopolista u šivaćim strojevima. Niš je za nas radio kabinete za šivaće strojeve, a u Solunu je postojala velika zaliha od 50 tisuća šivaćih strojeva na skladištu marke Usha po licenciji Singera, koji doduše nisu bili kvalitete kao Bagat, ali su bili vrlo jeftini i koji su našu proizvodnju mogli vrlo lako uništiti kad bi se uvezli.
Na partijskom sastanku me prozove direktor da se ja ne slažem s povećanjem cijena i da ja nisam za jedinstvo. Kaže on: "Drugovi, mene je mati Partija postavila za direktora poduzeća." Ja velim njemu: "Da te nije mati Partija postavila, ne bi ni došao na to mjesto, a mene je maćeha Partija uzela jer sam joj neophodno potreban da bi organizirao proizvodnju." Mi koji smo bogato poduzeće, želimo još oguliti radnog čovika koji kupuje naš stroj, to je nepošteno. Imali bi pravo u Saveznom izvršnom vijeću da dozvole uvoz šivaćih strojeva i mi smo propali.
A zarađivali smo 1,2 milijarde dinara, što je danas oko 30 milijuna eura!
I povukao se jer sam ja imao takav stav, a on je bio direktor. Preko noći je slao telegrame svima da se povuče odluka natrag. Poslije toga je nastala hajka protiv mene. Prije godišnjeg dopusta 15. srpnja zasjeda Upravni odbor i dođe komesar Komiteta na Upravni odbor i veli kako se ja ne držim samoupravljanja, kako ne surađujem s ostalim rukovoditeljima, kako ne surađujem s direktorom... Uglavnom, nakala on toga unutra, kako mučim i kažnjavam ljude, kako namećem rješenja organima upravljanja i da to nije socijalistički i samoupravno. Formirali su po odluci Upravnog odbora i komisiju koja je ocijenila moj rad i na dvije stranice su napisali, ukratko, da sam ja mučitelj ljudi i strojeva, i oni donesu odluku da se Antić smjenjuje s mjesta tehničkog direktora i da mu se zabranjuje više i ulaz u poduzeće.
A kažu da je tada bilo nemoguće da radnik dobije otkaz?
- Ja sam ga dobio i više nisam smio ući u poduzeće.
Već ste tada iskakali iz sistema?
- Iskakao sam zbog velikih plaća, a i zbog toga što nisam dao potporu direktoru da se povise cijene. Moja zadaća nije bila formiranje cijena nego povećanje proizvodnje. Poslije su uvijek govorili "eh da smo povisili". A ja bih im rekao: "A što da je bio uvoz?" Kakav moralni lik čovjeka je biti monopolist i biti bogat u sirotinjskom društvu i tražiti još više? Čak i u ovom današnjem izrabljivačkom društvu je to nemoralno, a kamoli u socijalizmu.
Što se dogodilo kad ste dobili otkaz?
- Nakon toga, godinu dana u "Bagatu" su bili štrajkovi i 1500 potpisa radnika je skupljeno protiv moje smjene. Radnici su bili sto posto za mene. Na Općinskom sudu tri puta je bilo suđenje na koje bi dolazilo po 400 radnika koji su tražili da vrate Antića. Tako da sam je postao problem zadarskom vodstvu i Partiji. Kada su me smijenili, došao mi je u ured šef plana i analize Ante Ostojić i rekao: "Znaš, Antiću, Partija je imala pravo što te smijenila."
U čemu je bilo to mučenje ljudi i strojeva?
- Evo jedan primjer. Došao bi neki radnik koji je živio na selu i bavio se poljoprivredom u "Bagata" u noćnu smjenu, pa bi rekao susjednom kolegi: "Znaš, umoran sam i ja moram noćas spavati." Pa bi išao u kartonsku ambalažu gdje bi se zamotao i ostavio bi jednu cijev da može disati. I cijelu noć spava. Ako ga uhvatiš i prijaviš komisiji, oni ga kazne sa dva posto plaće manje jer se samo toliko smjelo kažnjavati radnika. I to je bilo to "mučenje".
A što se tiče mučenja strojeva, zahtijevao sam da radi osam sati neprestano jer stroj je stvoren da radi dok izdrži, a uvijek imaš rezervu dijelova dok se ne popravi. Tako da sam nekada i noći proboravio s radnicima iz održavanja da se to popravi. Ja bih na Radničkom savjetu govorio: Ako ideš u samoposlugu i uzmeš jednu radensku vodu, blagajnica odmah telefonom zove miliciju da dođe i da te hapsi jer si ukrao. A ovdje gdje je radnik ležao, on je ukrao pedeset boca radenske! I ja mu ne smijem ništa jer je on radnička klasa. Ma kakva radnička klasa?"
Jednom su mi na partijskom sastanku rekli: "Antiću, dobro je, ali treba malo samoupravljanja u poduzeću, kod radnika." Velim ja: "Ma dajte vi meni recite, zašto vi meni postavljate planove da to ja moram izvršiti u proizvodnji kao tehnički direktor, a ako ne izvršim kaznit ćete me. A kad ja radnika uhvatim, ja mu ne smim ništa? Recite mi, koliko onda u osam sati treba siditi, a koliko raditi?" Ako je samoupravljanje na prvome mistu, a na drugom rad, to će biti tek kad ja u trgovini kažem: "Dajte mi štrucu kruha i litru mlijeka, pa izvadim partijsku knjižicu i onda prodavačica reče: - hvala, druže."
Dok ja moram izvaditi novce, primaran je rad, a partijski rad i samoupravni rad može se obavljati samo izvan radnog vremena. E, takvi su pojmovi u to vrijeme bili revolucionarni. Jednom prilikom u SAS-u došao je neki rukovodilac omladine iz Beograda i tražio omladinski sastanak za vrijeme rada. Ja sam mu odgovorio: "Druže, počekaj pa ćeš onda moći obaviti razgovor s ovim koji završavaju prvu smjenu, a sutradan za one koji su danas došli na posao." On je rekao: "Neću ja čekati, ja idem natrag." A ja sam mu rekao: "Idi, pa pozdravi omladinski komitet."
U "Bagatu" su vam, ipak, dali otkaz?
- Da, i godinu dana nisam radio, a prehranjivao sam obitelj tako da sam lovio prstace i prodavao svim tadašnjim zadarskim gostionicama i od toga živio, tada nije bio zabranjen izlov prstaca. Na kraju sam otišao k drugu Miki Špiljku, predsjedniku hrvatske vlade, da mu iznesem svoje jade i muku. Kažem ja: "Došao sam tražiti pravdu", a on mi kaže: "Antiću, pravdu nećete naći. Poznajem vas dobro, a čuo sam i od drugih ljudi u Zagrebu, znam da ste dobar čovjek i stručnjak. Ovdje je knjiga iz Udbe debela 50 stranica jer su svašta nakalali i da vas ja ne poznajem, trebao sam dati nalog da vas pošaljemo na Goli otok. Ali ja sam to vratio natrag da se to preispita jer je lako čovjeka izgubiti, a teško ga je stvoriti. Oni su u Općini Zadar jači nego ja kao predsjednik vlade, oni su se svi složili da vas maknu. Evo mjesto koje god hoćete za šesnaest direktora u Zagrebu pa birajte." Tako mi je kazao.
Jedan direktor Korčulanin u "Gethaldusu" uzeo me za tehničkog direktora. To je bila izrada naočala i vidio sam da mi to nije struka jer sam ja metalac, a tamo je bilo ipak malo metala.
I tada ste se opet vratili u "Bagat"?
(nastavak sutra u Slobodnoj Dalmaciji)
Rođen sam na Prviću, u Šepurinama. Moj otac je dobio batine od Talijana jer je prvi u Dalmaciji bio uhvaćen od talijanskih fašista. U tom je selu bilo najviše SKOJ-evaca u čitavoj Dalmaciji. U Šepurinama sam bio u osnovnoj školi, a jedno vrijeme bio sam u zbjegu u El Shattu kao petnaestogodišnjak. Prije toga, u rujnu 1941. došao je glavar sela s dva karabinjera zašto ne idem u školu, da će me kazniti. Ja govorim kako ću u školu kad ste mi oca prebili i odveli u šestom mjesecu u logor u Italiju. Ostali smo nas četvero dice i mati koja je tada imala trideset godina i baba 75, a dida 80 godina i ja sam postao silom prilika glava kuće. Preko dana bi išao u polje, a preko noći u ribe.