ZLATKO PAKOVIĆ, SRPSKA INAČICA OLIVERA FRLJIĆA, NAKON PREMIJERE U ZADRU: "Nacionalizam je izraz duha palanke, nacionalisti mrze život i vlastitu naciju!"

ZLATKO PAKOVIĆ, SRPSKA INAČICA OLIVERA FRLJIĆA, NAKON PREMIJERE U ZADRU:

Zlatka Pakovića (Valjevo, 1968.) hrvatskim bi čitateljima bilo najlakše predstaviti kao srpsku inačicu Olivera Frljića, kazališnog autora, pisca, kritičara i angažiranog intelektualca koji svojim predstavama i javnim istupima već dva desetljeća provocira horde nacionalista, profašista i neoliberalnih kapitalista u Srbiji. Poglavito aktualni politički srpski establišment koji, baš kao Frljiću u Hrvatskoj, traži načine da mu uskrati nove kazališne premijere.

Nedavno je to bio slučaj s premijerom predstave "Don Kihot – Šta su danas vetrenjače i odakle vetar duva" u Novom Sadu u kojoj se Paković razračunava s Aleksandrom Vučićem, Vučićevom Srbijom i Vučićevim Beogradom. Prije toga velike je polemike izazvao s "Enciklopedijom živih" gdje analizira dugogodišnji aparthejdski odnos režima Slobodana Miloševića prema Albancima na Kosovu i nedvosmisleno se zalaže sa autonommiju Kosova. U predstavi "Filosofija palanke", prema kapitalnom djelu Radomira Konstantinovića, udara po nacionalizmu kojeg definira kao mržnju prema životu i vlastitoj naciji, a nacionaliste vidi tek malo manjim zlom od nacista. Ili s predstavom "Ubiti Zorana Đinđića" u kojoj se još jednom razračunao sa zločinačkim režimom i ostavštinom Slobodana Miloševića.

Paković je već godinama kolumnist beogradskog dnevnika "Danas", redovito piše književne, kazališne i filmske kritike, autor je knjiga pjesama, eseja, romana i dramskih tekstova. Hrvatski jezik je, kaže, usvojio čitajući Krležu, "najvećeg hrvatskog pisca, jer je utjelovio svjetski duh u nacionalnoj književnosti". Više od tri godine života proveo je u Dubrovniku, gdje je napisao prve kazališne kritike, a u Studentskom teatru „Lero“ režirao prvu svoju predstavu, te potom odlučio studirati kazališnu režiju koju je kasnije završio u Beogradu. Režijom se bavio na televiziji i radiju, čak tri godine je proveo radeći kazališne predstave u Bugarskoj.

Sa Zlatkom Pakovićem razgovarali smo u Zadru gdje je na drugoj kazališnoj reviji Teatra Verrdi "Nosi se" imao premijeru predstave "Othello: Nezakonita liturgija", nastalu prema poznatom Skakespeareovom komadu, s Hrvojkom Begović u ulozi Desdemone i Jurajem Arasom kao Othellom. Paković u predstavi nastupa kao narator i svojevrsni kabaretmajstor koji "Othella" najprije analitički dekonstruira na "sastavne faktore" da bi je potom uz pomoć brehtijanskog tipa glume nanovo sklopio u novom značenju.

Nakon Zadra predstava će igrati u Dubrovniku, na festivalu "Fališ" u Šibeniku te u Pastoralnom centru u Kaštel Lukšiću.

- S Jurom Arasom upoznao sam se u Islamu Grčkom prije dvije godine na festivalu posvećenom Vladanu Desnici. Mi smo gostovali s predstavom "Ibsenov Neprijatelj naroda kao Brechtov poučan komad" u produkciji Centra za kulturnu dekontaminaciji iz Beograda s kojim najčešće surađujem. Jure nam je pomogao u nekim tehničkim aspektima predstave, a kasnije nas je podržao i na gostovanju u Zadru i Zagrebu. Svidio mu se moj način rada, i mi smo se brzo sprijateljili pa smo odlučili nešto zajednički napraviti. Prošle godine na prvoj kazališnoj reviji "Nosi se" prikazali smo 'prvu verziju' predstave. Sada je to zaokruženo djelo s kojim namjeravamo nakon dalmatinske turneje gostovati u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Subotici, Sarajevu, Bitoli...

Ovo je vaš prvi razgovor za hrvatske medije. S obzirom na vaš kreativni portfelj začuđuje da ste u Hrvatskoj praktički nepoznati. Smeta li vam što vas čitateljima predstavljamo kao srpsku verziju Olivera Frljića?

- Hvala na usporedbi. Između nas dvojice ima sličnosti, ali i razlika. On više provocira, što je O.K., a ja više volim obodriti publiku tako da izađe s predstave u uvjerenju da nešto može promijeniti. Osim toga ja već godinama, od 2009., radim izvan institucija. Frljić radi u institucijama, ali dosta subverzivno. Inače jako cijenim Frljića iako ne mislim da su mu sve predstave savršene.

Slični ste po reakcijama koje vaše predstave izazivaju, ali i u nastojanjima politike da se njihovo izvođenje spriječi, kao što vam se nedavno dogodilo s predstavom "Don Kihot" u Novom Sadu?

- Da. Bilo je to vrijeme predsjedničkih izbora u Srbiji, a voditelji Studentskog kulturnog centra u Novom Sadu se očito prestrašio sadržaja predstave i mojih antivučićevskih stavova iznesenih u srpskim medijima. Na kraju su ipak popustili jer su se uplašili negativnog medijskog odjeka. Jedan od problema zasigurno je bio i glavni glumac Nikola Đuričko koji je u to vrijeme bio jako angažiran u predsjedničkoj kampanji Vučićevog protukandidata Saše Jankovića. Pred premijeru su nam rekli da nemaju novaca za našu predstavu, a mi smo rekli da ćemo je igrati i bez dinara. Bilo je to u travnju, predstavu smo napravili bez honorara, evo baš jučer su mi odvjetnici javili da su nam nešto ipak uplatili.

Teško je izbjeći sličnosti s Hrvatskom. I ovdje se oni koji ne misle kao nacionalističko krdo nalaze na udaru, i vladajuće politike, ali i brojnih paravladinih konzervativnih udruga koje javno etiketiraju "neprijatelje nacije", nariču o ugroženosti većine nad manjinom i provode otvoreni nacionalistički kulturkampf. U tom kontekstu vaš angažman je prilično heretičan i može se ukratko definirati kao tri "A": antifašizam, antikapitalizam i antinacionalizam.

- Jesam, ja sam sve to. Nacionalizam i kapitalizam su uvezani. Nacionalisti su najprije opljačkali državu, a taj plijen sada žele učniti legitimnim za što im idealno služi liberalni kapitalizam. Mi imamo legitimnu državu, ali građani nisu njeni vlasnici nego grupe domaćih i stranih pojedinaca. Mi u Srbiji na vlasti imamo najgore nacionaliste koji su, paradoksalno, prihvaćeni od EU i Amerike bolje nego ubijeni Zoran Đinđić. To više nije farsa, nego groteska.

Zbog kritike kapitalizma ušli ste i u sukob sa svojim bivšim suborcima protiv Slobodana Miloševića, konkretno, s povjesničarkom Latinkom Perović?

- Istina, tu moju polemiku s Latinkom nazvali su "sukobom na ljevici". Latinka je naime od socijalizma do kapitalizma revidirala svoje stavove, pa je tako Svetozara Markovića, nekada prvog u socijalističkom panteonu, povezala s Miloševićem. Porječkali smo se oko razlike između privatne i osobne svojine. Osobno je moj osobni prostor, osobno vrijeme i osobne stvari. Privatno je ono što sam priskrbio na osnovi tuđeg rada. U kapitalizmu se ta razlika izgubila, ti su se pojmovi i u jeziku izgubili. Privatno se na grčkom kaže idiotes. Idiot je onaj kojim upravlja njegov posjed, a ne njegovo biće. Kapitalist je rob vlastitog posjeda, ali on je i eksploatator. Ta ideologija drži Vučića i njegovu stranku na vlasti. Ta stranka je zapravo poduzeće koje djeluje po principu legalizirane mafije.

I tu možemo povući neke paralele s Hrvatskom...

- Da, poznate su mi stvari ovdje. U Hrvatskoj imam dosta prijatelja i suosjećam s njima. Liberali na vlasti uvijek imaju rezervnu kartu u nacionalizmu. Vučić je za svijet europejac, a za domaće potrebe turbo nacionalist. Gladnom čovjeku uvijek možete nekog drugog optužiti za njegovu situaciju. Taj primitivizam uvijek pali. Oni koji imaju zajedničke neprijatelje u kapitalizmu tako se međusobno napadaju da bi oni koji su ih doveli do gladi ostali tamo gdje jesu.

Nacionalizmom se bavite i u "Filosofiji palanke" prema antologijskom djelu Radomira Konstantinovića. Jeste li i tu kao i kod Shakespearea u "Othellu", "okrvavili ruke tranširajući komad"?

- Ponudio sam originalno čitanje Konstantinovićevog djela koje je do sada bilo marginalizirano. Naime, ono nije samo kritika duha palanke nego i poziv na oduševljenje životom, a to se ne može ako nema slobode, ako nisi slobodan. Konstantinović je o tome napisao antropološku studiju, a ja sam istaknuo to oduševljenje životom na koje se on poziva. Ali naravno da sam u to ugradio i kritiku srpskog nacionalizma, jer je nacionalizam izraz duha palanke. Duh palanke je mržnja prema životu i zaljubljenost u žrtvu. U palanci svi moramo biti žrtva, svi moramo njegovati kult žrtve i svi moramo strahovati od života.

Nacionalizam nije ništa drugo nego mržnja prema životu. Naime, tri su osnovna svojstva nacionalizma. Prvo svojstvo je da su svi nacionalizmi isti. Ako iz srpskog ili hrvatskog nacionalističkog narativa zamijenite imenice i pridjeve nacije sve drugo će ostati isto. Isti motivi, ugroženost, žrtva, povijest, mitovi.

Drugo, nacionalizam je mržnja i prema vlastitoj naciji. Za to je najbolji primjer povjesničara Milorada Ekmečića, jednog od intelektualaca koji su rat pripremali riječima, koji je rekao da "Srbiji nije nikakav problem dati 250.000 života za Veliku Srbiju". Dakle, drugi će ginuti i upadati u zločine, a elita ostaje nedirnuta. Ili Dobrica Ćosić koji kaže da su Srbi najbolji narod, a onda piše da su Srbi gori od pasa jer ližu ruku svom gospodaru, ali ne reže. To je na tragu ustaške propagande protiv Srba. Ili izjava da je Kosovo najskuplja srpska riječ. Nacionalisti u svemu traže cijenu i svemu upropašćuju vrijednost, za što je sredstva ponudila pogubna politika liberalkapitalizma.

Treće svojstvo nacionalizma je paranoja. O tome je govorio i Danilo Kiš, o tome sam ja govorio i u "Enciklopediji živih" jer je tokom 80-ih i 90-ih na Kosovu bio aparthejd. Nacionalist bi završio u shizofreniji kad na društvo ne bi prenio vlastiti paranoidni sustav. Nacionalizam je zato ozbiljna društvena bolest i otjelovljenje duha palanke. A apsolutni duh palanke je duh nacizma kojem svaki dobar nacionalist zapravo teži.

Za "Othella" kažete da je trenutno najaktualnija europska drama. Zašto vaš "Othello" počinje s krvavom pregačom oko vašeg vrata, a na kraju završava u kavezu od žilet žice?

- Uvijek sam mislio da se Othello ne igra onako kako bi trebao i da se njegova prava poruka ne ističe. Uvijek se govori da je to predstava o ljubomori, ali mislim da je prvenstveno to predstava o izdaji, lažnoj ljubavi i europskom licemjerju. Othello je mletački Maor, katolički musliman koji služi hegemonističkom interesu Venecije. Zašto bi Shakespeare pisao o ljubomori, a Othella učinio crncem?

Europska politika se razbila o hrid hegemonizma kojeg je sama podigla u izbjegličkom valu i potom razvlačenjem žice, žilet-žice, preko granica pred tim valom. Othello je izdajnik koji se bori za Veneciju u trenutku kad se ona bori protiv Osmanskoga imperija, ali i Trećeg svijeta. U Othellu se spominje Alep u Siriji, danas epicentar svjetske politike, slike iz Alepa ilustracija su groteskne EU politike koja podržava sustav globalnog kapitalizma. Zato je Shakespeare naš suvremenik, što kaže Jan Kott, jedan od najlucidnijih. Othello je konvertit i kolaboracionist, to je njegova prava tragedija, a ne ljubomora koja je lažna, jer lažno voli ženu koja se odrekla doslovno svega da bi bila s njim.

Zašto ste izabrali kazališni aktivizam? Mogli ste ići srednjom strujom i danas uživati u lovorikama sustava kao njegov korifej...

- Ako ste svjesni koliko ste okruženi glupošću onda se morate tome suprotstaviti. Krleža je dobro rekao da je glupost svemirska sila. Začuđujuće je koliki lucidni umovi padaju na razinu lukavstva razuma. Ta mentalna infekcija je i nacionalizam. To se dogodilo i Jagu koji odlučuje iskoristiti sustav za sebe, tako mu ode sva inteligencija u privatni cilj. Zastrašujuće je gledati kako ljudi stradavaju u mržnji. Bez kritičkog duha ne možete uživati u sebi. Ako ne možete reći što mislite to otupljuje i ubija sami život u nama. O tome bi trebalo učiti u školama. O ljepoti i užitku govorenja istine.

Političari su odličan materijal za kazališne farse, ali politika proizvodi tragedije. Ljudi na vlasti su predimenzionirani i ja ih u kazalištu svodim na pravu mjeru. Krajnje neozbiljni ljudi kod nas i u Hrvatskoj bave se krajnje ozbiljnim stvarima, o kojima ovisi budućnost naše djece. Teatar je od početka bio politička umjetnost, javlja se u vrijeme kad i demokracija i dijalektika. Ali teatar je i igra. I ako u njemu nema igre, teatar gubi svoju suštinu.

Naslovnica 4 kantuna

Najčitanije

OVRHAMA BLOKIRANI RAČUNI DVIJE OPĆINE IZ ZADARSKE ŽUPANIJE "Država ne može zaustaviti kriminal: presude su nakaradne, a mi ne možemo isplatiti plaće, vrtić, vatrogasce, zaustavljamo projekte, izvođači radova nas napuštaju...".

Šest zaposlenika Općine Galovac neće dobiti plaću za studeni, a pod znakom je pitanja ne samo podmirenje obveza ...
"Država ne može zaustaviti kriminal: presude su nakaradne, a mi ne možemo isplatiti plaće, vrtić, vatrogasce, zaustavljamo projekte, izvođači radova nas napuštaju...".