- Vidite što su mi napravili!? Ubili su mi posao – žali nam se ugostitelj pokazujući kako su radnici mrežastom ogradom od čelika zatvorili prilaz terasi njegovog restorana.
- Ja sam ovdje u najmu, a najam moram platiti. Odakle? Odakle kad mi već devet dana nitko neće sjesti na terasu zbog buke, prašine i radova? Ne samo da nitko neće sjesti nego ni oni koji bi htjeli ne mogu doći jer im je prilaz zatvoren! A nitko, baš nitko me nije prije toga nazvao! Niti išta rekao. Nisu mi ni pismo poslali da ću idućih nekoliko mjeseci ovako "raditi". Pa gdje to ima? Gdje to ima... - govori nam čovjek napola lud od situacije u koju su ga doveli izvođači radova, na potpuno praznoj terasi i unutrašnjosti lokala.
- U Zadru. Ima toga u Zadru – smirujemo ugostitelja koji ni za živu glavu ne želi pred kameru. Kaže da je u banani, ali ako izađe o ovome što mu se događa s imenom u novine, boji se da bi mogao još puno gore proći. Čovjek je, očito, naučio kako stvari u Zadru funkcioniraju i kakve se posljedice sruče na one koji se odluče javno kritizirati stvari koje gradska uprava dobro ne radi. Mi ga ipak ohrabrujemo i upućujemo u "prava".
- Odite lijepo u gradsku upravu i tražite da vam se za vrijeme izvođenja radova oproste neke kokmunalne obveze. Neka vam makar odbiju trošak za terasu, ipak ste vi ovdje izravno na šteti – govorimo mu, a grč s njegovog lica polagano popušta.
- Ne znam, ne znam... – mrmlja si u bradu. - Zašto me nisu došli obavijestiti? Zašto mi nisu rekli što me čeka? Samo su jedno jutro došli radnici i zatvorili prilaz restoranu. I to bi, kao, trebalo biti to? Ali ja moram živjeti...
Nažalost, ugostitelja iz našeg priče ne smijemo pobliže opisati, zamolio nas je čak da ne navodimo ni lokaciju gdje se nalazi. Čovjek se iskreno bojim da bi ga javna kritika zbog loše pripremljenih komunalnih radova mogla koštati skuplje od novca kojeg će idućih mjeseci neminovno izgubiti.
Ali, što je tu je. Zadar je s početkom jeseni krenuo ambiciozno s pet gradilišta na gradskim prometnicima, što najmanje dva puta dnevno na svim većim gradskim cestama stvara prometne gužve i zastoje. Nas je zanimalo kako gradski promet funkcionira izvan rush houra, vremena između 7 i 8 sati ujutro i između 15 i 16 sati poslijepodne kada ljudi dolaze i odlaze s posla i kada inače, bez ovih aktualnih radova, na zadarskim prometnicama nastupi krkljanac.
Sjeli smo u auto nešto prije 11 sati i uputili se s Poluotoka, preko Bulevara, ulicom Franka Lisica prema Gaženici. Želimo znati kako zadarske prometnice podnose rekontrukcijska opterećenja i zaobilazne puteve usred dana, odnosno većim dijelom dana, a ne samo u dvije kritične špice koje su ionako problematične.
Iz Biogradske ceste kod Groblja ne može se u Gaženicu jer radnici EVN-a postavljaju plinske instalacije. Cesta je zatvorena hrpama nasutog materijala, ali gužve nema. Već je stvorena navika obilsaka i dolaska u Gaženicu iz uvale Bregdetti, preko završetka Kalmetine ili jednostavno kroz Gaženičku cestu. Nastavljamo prema Jadranskoj magistrali i nailazimo na prometni čep, ali ne od radova, nego policijskog očevida zbog prometne nesreće na križanju.
Idemo na drugu veliku bauštelu, prema Bulevaru. Istočna prometnica je pretvorena u dvotračnu, a zapadna je od Interspara do Porezne uprava sva iskopana. Bageri rade, a promet na susjednoj traci teče uz regulaciju semofora. Malo se čeka, ali nije strašno. Možda bi bilo protočnije da na križanju stoji koji prometni policajac, no njih nigdje na vidiku.
Vozimo na zaobilaznicu i spuštamo se preko Plovanije na Vruljicu. Tamošnji radovi vozačima su dosta zakomplicirali život. Od Male pošte kolona vozila se uspinje ulicom Stjepana Radića, pa preko Tuđmanove idu prema zapadnom dijelu grada. U samoj Vruljici radi se na nekoliko mjesta. Fafarikula više nema, ni nekoliko akacija ispred zgrade ureda državne uprave.
U tijelo prometnice na križanju postavljene su nove vodovodne cijevi. Bageri ruju, udaraju pikameri, pilaju se vodovodne cijevi. Ima tu posla, još kada bi se radilo u dvije smjene, da ne spominjemo treću, radovi bi mogli biti gotovi za maksimalno dva mjeseca. Ovako, kad nikome nije previše stalo, radi se do 15 sati, iako se vidi do 19, pa će posao trajati najmanje četiri mjeseca. Ali tako to kod nas ide, dobiješ posao i odrađuješ ga, pa kad završiš. Koga briga...
- Već smo navikli. Zaobilazimo Vruljicu i uglavnom koristimo sporedne ceste. Prvih dana je bilo malo komplicirano, ali smo se sad već navikli – kaže nam jedan od vozača u prolazu.
I stvarno, ni tu nema gužve. Skupi se na semaforima pet do deset auta, ali to potraje koliko crveno, žuto i zeleno svjetlo. Nakon toga gužva se razvodni, a promet normalizira.
Ostaje nam još gradilište na Liburnskoj obali, "donja" trasa rekonstrukcije državne ceste koja počinje od Jadranske magistrale na Bulevaru. Tamo je skinut asfaltni sloj od bivšeg hotela Beograd pa uokolo starog autobusnog kolodvora sve do nekadašnje trajektne luke. I tu je zatvorena cesta, ali ni tu nema gužve. Turističkog prometa više nema, a domaći vozači su se već utrenirali i koriste zaobilazne pravce – preko Muraja, Županije, rivom do Foše.
Gledamo na sat, u automobilu smo malo više od sat vremena. Nije loše. Preživjeli smo i gore. Kad se sve ovo jednog dana završi, valjda će nam biti bolje...