Taj sunčani 26.siječnja 1993.g. baš je ulazio u svoju predvečernju, sumračnu fazu, kad je predsjednik Republike Hrvatske dr.Franjo Tuđman poslao zapovijed svojim vojskovođama da se prekinu borbena djelovanja u Akciji Maslenica, te zaustave napredovanje hrvatskih postrojbi koje su samo četiri dana prije krenula u oslobađanje okupiranog prostranog zaleđa Zadra.
Tuđman je zapovijed izdao pod pritiskom: Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija. donijelo je toga dana rezoluciju 802 kojom se tražilo, pod prijetnjom novih sankcija, da Hrvatska vojska i policija prekinu borbena djelovanja i napuste područja koja su bila netom oslobođena. Tuđmanova je zapovijed provedena sutradan, 27.siječnja, kada Akcija Maslenica službeno završila. Naravno, samo djelomično jer se naše snage nisu povukle s područja koja su tek oslobodile.
Nekako u isto to predvečerje zapovjednik Mješovitog odreda mornaričke pješadije Ugljan-Dugi otok Joško Pulja krenuo je s nekoliko suradnika i cijelim jednim vodom iz Sukošana, u kojem je bila baza te postrojbe, poznatije pod nazivom Otočki bataljun, i nekoliko najbližih suradnika iz zapovjedništa, put Škabrnje na smjenu dijela svoje postrojbe koja je držala liniju bojišnice u tom porušenom i dvije godine prije zaklanom selu, ponovno oslobođenom tek koji dan prije. Nije cijeli Otočki bataljun bio 'na terenu' nego samo jedna, 2.satnija, koja je pridružena u akciji Maslenica 7.domobranskoj pukovniji. Zapovjednik te satnije bio je satnik Denis Špika.
Večernji brifing s admiralom i jutarnji četnički protupanapad
Špika je Pulju i smjenu dočekao u sjeverozapadnom dijelu Škrabrnje, u zaseoku Ambari, u dvorištu kuće obitelji Šegarić, kojoj su u strašnom pokolju u studenom '91. poubijani otac Vice i trojica od njegovih četvorice sinova.
Pulja je osobito cijenio svog najboljeg i najpouzdanijeg suradnika, nisu se vidjeli nekoliko dana pa su se kratko, ali srdačno pozdravili i dogovorili o tome što je novopridošloj vojski činiti. Intervnetni vod Otočkog bataljuna, u kojem je bio i Špikin brat Petar, Denis je poslao na crtu tamo, na kraj Ambara, Pulji je preporučio da se vrati u Sukošan jer će on jedan drugi vod, onaj tek pristigli iz MOMP-a Split, iz Lore, odvesti na smjenu na drugi kraj Škrabrnje, na brdašce Ražovljevu glavicu, najvišu točku mjesta, pa prema tome i najvažniju obrambenu kotu. Špika je objasnio da četnici iz Biljana, mjesta udaljenog kilometar-dva od Škabrnje već pomalo lupaju minama po glavici pa mu se čini da nešto spremaju.
Tada su nastale i posljednje fotografije Denisa Špike koje sam snimio na smjeni u Ambarima, s fotoaparatom kojeg sam za sitne novce, na sreću, kupio koji mjesec prije od pokojnog zadarskog pjevača Vedrana Ivčića.
Sljedećeg jutra, baš na dan kad je akcija Maslenica i službeno bila završena i baš na Ražovljevoj glavici Denis Špika je poginuo. Poginuo je braneći taj brežuljak od prvog kontranapada četničke vojske nakon Akcije Maslenica i to baš na Ražovljevoj glavici.
Vidjeli smo se mi još te iste večeri u Sukošanu, kada je obavio smjenu na tom brdašcu, ostavio Splićane, a vratio je jednu desetinu svog 1.voda, na čelu sa Tonćijem Lukinom, momkom sa Silbe koji će, razoren teškim PTSP-om premlad umrijeti 1999.g. Baš nam je Tonći po povratku objašnavao da je 'na glavici pakao', a meni je prišapnuo, 'Jebate, usra san se, ne staju bombati cilu večer, svaka nam je pala na bunker ili koji metar dalje, nosom nisam moga provirit.'
Špiku sam ponovno sreo u jednom malom uredu osnovne škole u Sukošanu, gdje je Otočkom bataljuju bila privremena baza, na brifingu zapovjedništva tog dijela postrojbe na kojem sam, kao Špikin pomoćnik za IPD (Informativno-politička djelanost, glup naziv jer te onda cijela vojska zajebava da si 'politički' i da bižiš s prve crte) , bio obavezan sudjelovati. Zapravo smo čekali zapovjednika HRM kojoj smo pripadali, admirala Svetu Leticu, koji je svaki čas trebao stići iz Splita. Admiral je saslušao Špiku i Pulju o tome što se događa na našem dijelu bojišnice, ali i priopćio važnu vijest da se po Tuđmanovoj zapovijedi od sutra, 27.siječnja moraju zaustaviti sva borbena djelovanja i daljnje napredovanje naše vojske.
Admiral je nastavio svoj put prema Zadru i zapovjedništvu Zbornog područja Split kojim je tada, kao cijelom akcijom Maslenica zapovijedao general Ante Gotovina, a mi smo u sukošanskoj školi do kasno razglabali o novoj zapovijedi i činjenici da se u ovoj akciji moglo i po planu treblo stići dalje. Špika je svako malo odlazio do 'vezista' da čuje što se događa u Škabrnji. Vijesti nisu bile dobre jer je granatiranje, zapravo zasipanje minama iz minaobacača, prestajalo povremeno i nakratko.
Otišlli smo na spavanje u jednu od školskih učionica, umorna je vojska, ona koja se vratila iz Škabrnje, pozasapala po podu, a nama je ostao tek jedan mali kut u kojem smo raširili vreće i konačno se ispružili.
-Ništa mi se ovo ne sviđa – rekao mi je Denis pred spavanje. - Nije mi jasno zašto tuku, nešto spremaju. Sutra će biti jeben dan... Nego, drži ovaj pištolj, velik mi je i nezgrapan, a brat mi je dao svoju Zbrojovku, ona je manja i lakša. Vratit ćeš mi ga kad prođe ova gužva.
Okrenuo se i u trenu zaspao.
Jutro nas je brzo probudilo, s mirisom vojničkog vrućeg čaja i Divke. Denis se, naravno, prvi skočio i odletio do 'vezista' da vidi što je gore, u Škabrnji. Izvjestili su ga da se sve pred zoru malo smirilo i da su svi naši na položajima na broju.
Ali, mir bojišnice nije dugo trajao. Oko devet sati javili su se naši da je granatiranje i po Ražovljevoj glavici i praktički po cijeloj crti oko Škabrnje krenulo punom snagom, ali i da kreće četnički pješački napad. Tad je bilo jasno čemu je neprijatelju služila ta duga i naporna topnička priprema.
Valjda nikad u životu ni prije ni poslije nisam vidio takav skok adrenalina kakav je u tom trenu pogodio Denisa Špiku. Glasom koji grmio poput onih granata po Škabrnji naredio je:
- U roku pet minuta hoću cijeli Vojmilov vod (Molaćanin Vojmil Stamać bio je zapovjednik tog 1.voda) opremljen i postrojen, krcajte se u ova dva kamiona, idemo gori.
Posljednje riječi Motorolom izgovorio bratu
Sjeo je volan svoje Lade Nive i krenuo sa svojim zamjenikom Nikolom Žuvićem Bodulom ispred kamiona s vojskom. Ti borci su bili i svjedoci Denisove pogibije koja će biti upisana i zapamćena kao primjer prave, ratničke smrti u borbi u kojoj je zapovjednik pokazao istinsku hrabrost i odlučnost da zaustavi napad u kojem bi izgubili važnu točku obrane i već jednom žrtvovanu, herojsku Škabrnju.
Kad su stigli Stamać je rasporedio dvije svoje desetine u samoj Škabrnji, a Špika i Žuvić su se s trećom desetinom pješice popeli do vrha Ražovljeve glavice i do bunkera u kojem više nije bilo naših vojnika. Netom prije su se, oni iz smjene od sinoć, počeli povlačiti izranjavani, iznureni i gotovo gluhi od mnoštva granata koje su pale oko njih, ali svjesni da dolazi smjena. Špiki i Žuviću, kojeg je ubrzo ranio metak i to na nevjerovatan način: u jedan je obraz ušao, a na drugi izašao, postalo je jasno - iz smjera Biljana meter po metar, ali i sve brže i brže, nadiru neprijateljski pješaci, a svaku sekundu pokriva nova granata. Tek se kasnije saznalo da su neprijatljeskoj vojsci tzv. SAO Krajine upomoć pristigle nove snage iz Srbije. To su bili9 ti koji su krenuli na Ražovljevu glavicu.
Pristigao je i Stamać koji je, penjući se na položaj, sreo ranjenog Žuvića pri spuštanju. Stamać se priključio Špiki i svojoj desetini, te je ta skupina uspjela odbijati neprijateljske napade skoro četiri sata.
Iz nekih nejasnih razloga Špikina je Motorola u bunkeru gubila vezu s ostalima i pa su u jednom trenu i on i Stamać, koji mu je po dolasku postao zamjenik , jer je ranjeni Žuvić morao otići, izišli na čistinu pred bunker kako bi Špika stupio u vezu s ostalima i saznao što je na drugim djelovima linije obrane.
Stamać se i danas sjeća da je nekoliko puta pozvao Denisa da se vrate u bunker, ali se ovaj pravio da ga ne čuje, pokušavajući stupiti u kontakt s ostatkom postrojbe.
Igra sudbine je htjela da je baš u trenu kad je satnik Denis Motorolom razgovarao s bratom Perom, koji je sa svojim vodom iz Ambara, jer im je Stamać ranije doveo smjenu, već krenuo kao dodatno pojačanje prema Ražovljevoj glavici, koji metar dalje od njega pala jedna od kiše granata, nekoliko je gelera pogodilo Vojmila Stamaća u rame, nogu i još na nekoliko mjesta, dok su drugi Špiku doslovce izrešetali s tim da je smrtonosan bio onaj koji ga je pogodio u lice. Granata je obojicu doslovce ugurala u bunker.
Petar Špika nikad neće zaboraviti zadnje bratove riječi:
- Gamad ne smije proći!
Ali i ono zlokobno krčanje koje je uslijedilo u njegovoj Motoroli i nečiji glas koju sekundu kasnije koji je, i ne znajući tko je s druge strane, samo kratko kazao:
- Denis je mrtav, povlačimo se svi!
Jer, neprijatelj je bio već tu, na pedesetak metara, zapovjednika više nije bilo, a njegov je zamjenik Vojmil ležao je teško ranjen.
Škabrnja je ponovno pala u neprijateljske ruke, a Špikini suborci nisu imali ni snage ni vremena sa sobom ponijeti Denisovo tijelo. Ostalo je u bunkeru u kojeg ga je, iako ranjen, uspio uvući baš Vojmil Stamać.
Kasnije smo saznali da su ga pobunjeni Srbi privremeno pokopali u Benkovcu. Istog dana na Ražovljevoj glavici poginuo je i pripadnik 7. dobomranske pukovnije Dragan Gulan.Gulanovo je tijelo godinama ležalo u žbunju na Ražovljevoj glavici i pronađeno je tek prije pet-šest godina.
11 dana nakon Denisove smrti rodio mu se sin Deni
Sljedećih nekoliko mjeseci, kao 'politički', radio sam, uz ostalo, mukotrpan posao: preko UNPROFOR-a, u razmijeni, vratiti tijelo Denisa Špike.
Konačno je razmijenjeno početkom kolovoza 1993.g. Sahranjen je na zadarskom Gradskom groblju uz sve vojne počasti, a u govoru se od Špike oprostio zapovjednik Hrvatske ratne mornarice admiral Sveto Letica.
U vrijeme pogibije Denis Špika je imao 36 godina. U to je doba već imao sina Roka, a točno 11 dana po njegovoj smrti supruga mu je Sanda rodila sina Denija.
Špika se kao dragovoljac uključio u obranu Hrvatske u kolovozu 1991.g.
Posmrtno ga je dr.Franjo Tuđman odlikovao s dva odličja: Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Redom Zrinski-Frankopan. Posmrtno je unaprijeđen u čin bojnika.
Jedna ulica u Zadru, u predjelu Brodarica u kojem je živio, nosi naziv po Denisu Špiki, a na Ražovljevoj glavici stoji spomen ploča u znak sjećanja na heroja.