KAD JE MOJ ĆAĆA, JOŠ U ONO DOBA, IZ NJEMAČKE DONIO SAVJEST... Savršeno ravnodušni na pljačkaše, ubojice, varalice, silovatelje i zlikovce, hadezeovci su otkrili kako imaju savjest tek na spomen transrodnih osoba!

KAD JE MOJ ĆAĆA, JOŠ U ONO DOBA, IZ NJEMAČKE DONIO SAVJEST...

Čitavo jutro kuća se tresla. Ležeći na kauču s nekakvom modnom revijom u rukama, žena se mrštila dok su lupale ladice u spavaćoj sobi, zvonili lonci u kuhinji, padao alat u garaži, tutnjali koraci na tavanu i sitna žbuka sipila odozgo. Napokon, oko podneva se na vratima pojavio njezin muž hadezeovac, znojan, raščupan i sasvim izbezumljen, piše Ante Tomić za Jutarnji list.

ANTE TOMIĆ I hrvatski pravaši i srpski radikali jednako se ponose Trumpom, a od Trumpa bi eventualno dobili samo mlohavim penisom u čelo

“Nevenka”, upitao je, “znaš li možda di je moja savjest?”

“Bog s tobom, šta ti je savjest pala na pamet?” začudila se Nevenka gledajući ga preko naočala.

“Odlučio sam glasat po savjesti”, objasnio je on, a žena se na to slatko zacerekala kao da je bogzna šta šaljivo čula.

“Šta se smiješ?” razgnjevio je zastupnik. “Šta je smiješno, glupačo?”

“Ti i savjest”, rekla je Nevenka prezirno. “Jesi siguran da je ti uopće imaš?”

“Kako ne, sto puta sam postupio po savjesti.”

“Čuj, sto puta?”

“Najmanje sto puta.”

“Ajde, daj jedan primjer.”

“Pa, evo, recimo, kad si ti ostala trudna”, predložio je hadezeovac. “Kad si ostala trudna, ja sam postupio po savjesti i oženio te.”

“Ja sam mislila da si me oženio iz ljubavi.”

“Nemoj sebi laskat”, rekao je on.

“Svinjo!” rekla je ona uvrijeđeno ponovno podižući reviju.

Trenutak kasnije zazveckale su staklenke kisele ljutike i pekmeza od šljiva.

“Zvonko! Zvonko, sjetila sam se!” viknula je Nevenka. “Znam di je tvoja savjest.”

“Di?” ponadao se on izvirujući iz špajze.

“Spremila sam ti je s partijskom knjižicom.”

“Jedi govna!” odbrusio joj je Zvonko, točno kako bi i očekivao od jednog Hrvata koji drži do tradicionalnih obiteljskih vrijednosti.

Prizor je ovo iz života samo jednoga našeg vrijednog hadezeovca koji je nedavno, neočekivano i sasvim nesvakidašnje, odlučio glasati po savjesti. Savjest je, primijetili ste svakako, među njima veliki hit. Nikad se, u gotovo tridesetogodišnjoj povijesti Hrvatske demokratske zajednice, nije više govorilo o tome. Pravo za reći, hadezeovci su jedva i spominjali savjest, a onda su iznenada postali užasni moralni štreberi, tako nepokolebljivo ispravni i senzibilni u pitanjima dobra i zla, tako su nepopustljivo shvatili svoje dužnosti da se oni čuveni japanski strojovođe, što naprave samoubojstvo ako im vlak tri sekunde zakasni, čine kao aljkavi i neodgovorni dripci.

Kako se to zapravo dogodilo? Da je meni prije mjesec dana netko rekao da će Milijan Brkić glasati po savjesti, ja se ne bih više začudio nego da sam čuo da je Milijan Brkić postao vegan, budist i da vozi na biodizel. A Brkić, otkrilo se, ima čak dvije savjesti, jednu drečavu zelenu sa žutim cvjetićima i jednu diskretniju, na tanke kose ljubičaste i modre pruge. Pa i Miro Kovač ima savjest, samo je neznatno oštećena na rubovima jer ju je pas izgrizao. “Ajde, dobar cuko”, umilio se Kovač zlatnom retriveru, na koljenima, pružajući papuču da životinja u zamjenu pusti njegovu savjest iz zubi. Franjo Lucić ima savjest od devetnaest godina, studira modni dizajn, voli Two Cellos, špagete carbonara i brazilsku depilaciju. Petru Škoriću savjest se skoro ispraznila, bila je na šest posto, ali je, srećom, ipak našao punjač u prašini iza radijatora. Davor Stier savjest obično dinsta na svinjskoj masti i poriluku, s lisičarkama, bijelim vinom, dva klinčića i prstohvatom korijandera, a dobra je, kaže, i na salatu, samo s kap vinskog octa i maslinova ulja.

“Savjest? Ajde, bogati, šta ćeš meni pričat o savjesti”, odmahnuo je rukom cijenjeni zastupnik Ante Babić. “Kad je moj ćaća, još u ona doba, iz Njemačke donio savjest, niko u selu nije ni zna šta je to. Izvadio je on u gostioni na stol, a svi izbečili oči. Šta je ovo, pitaju. Savjest, govori moj ćaća, to sad cili Štutgart nosi. A krvi ti Isukrstove, kaže narod, šta neće Švabo izmislit.”

Neobičan je zaista ovaj slučaj s hadezeovskom savješću, da se jedna duševna osobina među poslanicima demokršćanskih uvjerenja javila tek u zrelim godinama i u treptaju se raširila među saborskim klupama kao šumski požar na otoku, lisna uš u nasadu kupusa ili spolna infekcija u kupleraju. I da se to dogodilo kad je u Saboru valjalo donijeti jednu, realno, nevažnu, rutinsku odluku, usvojiti jedan dobronamjerni, ni po čemu upitan međunarodni dokument koji je cijeli civilizirani svijet već usvojio.

Gotovo trideset godina hadezeovcima je savjest spokojno hrkala. Mljackala je zadovoljno i smiješila se u snu i kad su uništavana poduzeća, i kad su stotine hiljada radnika ostajale bez posla, i kad su namještali javne natječaje, i kad su uzimali mito, i kad su pretvarali poljoprivredno u građevinsko zemljište, gradili bez dozvole, varali na porezu, krivotvorili životopise, prepisivali doktorate, zapošljavali bezbrojne zetove, nećake, zaove i nevjeste. Čak ni kad su doznali da je naš slavni general metkom u zatiljak ubijao starice, a merčepovci dvanaestogodišnje djevojčice, nisu se hadezeovci tako uznemireno raskokodakali. A onda su se zbog Istanbulske konvencije i izmišljene prijetnje muškarcima u ženskim zahodima teatralno uhvatili za prsi, piše Ante Tomić za Jutarnji list.

Savršeno ravnodušni na pljačkaše, ubojice, varalice i silovatelje, na Miroslava Kutlu, Ivicu Todorića, Mirka Norca i bezbrojne druge zlikovce, hadezeovci su otkrili kako imaju savjest tek na spomen transrodnih osoba. Ustali su protiv tipova u najlonkama, štiklama i perikama jer da, nakon svega, upravo tipovi u najlonkama, štiklama i perikama uništavaju njihovu katoličku kulturu i njihov ponizni i skromni način života. Besramnici, da zbilja imaju savjesti, da išta ljudsko živi u njima, najprije bi se sami sebi zgadili.

Naslovnica 4 kantuna

Najčitanije