Postoji nešto zbilja pegulasto uz Obrovac i Bravar, područje iznad gradića na Zrmanji, gdje je 1970. godine, kako doznajemo iz članka zadarskog novinara Slobodne Dalmacije Abdulaha Seferovića, uz vatromet i slavlje obilježen početak izgradnje Tvornice glinice Jadral, koja će u povijesti ostati upamćena kao jedan od najvećih promašaja privrede Socijalističke republike Hrvatske u tadašnjoj Jugoslaviji.
Tog srpnja 1970. našem je starijem kolegi sigurno sve izgledalo optimistično. Razvijala se obrovačka trikotaža, melioriziralo Žegarsko polje, a na Bravaru je započinjala izgradnja velebne moderne tvornice. S tadašnjom Istočnom Njemačkom potpisan je ugovor koji se sastojao od prodaje aluminija koji se ubuduće trebao proizvoditi u budućoj tvornici glinice u Obrovcu i TLM-u u Šibeniku. Iz DDR-a je stigla i konkretna uplata od 30 milijuna američkih dolara unaprijed, a aluminij je trebao biti isporučen kad proradi tvornica u Obrovcu.
Iako je Jadral još od 60-tih godina započeo sa skromnom proizvodnjom boksita čijom se preradom dobija aluminij, tek se izgradnjom tvornice eksploatacija tražene rudače mogla razviti u isplativ biznis. Mogla kažemo, jer se to na koncu nije dogodilo, što zbog pogrešnih procjena o količini rude koju je skrivao obrovački krški kraj, a još više čini se zbog nepovoljnog modela financiranja i rada obrovačke tvornice za koju je prije konačnog zatvaranja procijenjeno da manje troškove stvara ako ne proizvodi, nego da radi. Jadral je bio promašaj i zbog toga što je koncipiran 20 godina prije izgradnje, a parametri su se u međuvremenu višestruko promijenili. Kad se sve uzme i oduzme, gašenjem Tvornice glinice Jadral zapečaćena je vizija razvoja obrovačkog kraja koji je do današnjeg dana zaostao čak i gore nego u vrijeme Jugoslavije kad je bio zaostaliji od Kosova što se smatralo pojmom zaostalosti.
Gdje se pogriješilo? Neki tvrde da je izgradnja Jadrala bila više politička nego ekonomska računica, stvorena kako bi se zaposlilo stanovništvo siromašnog obrovačkog kraja te tako učvrstila i nacionalna harmonija između Hrvata i Srba koji su zajedno živjeli na tim prostorima. Drugi tvrde da su tadašnji partijski funkcioneri svjesno lažirali izvještaje o stvarnoj isplativosti investicije jer bi inače istina zapečatila izgradnju tvornice, a i - njihove karijere. Postoje teorije da je Jadral bio žrtvom financijskog inžinjeringa tadašnjih financijskih struktura u zamršenoj sprezi banaka i politike (zvuči poznato i danas).
Generalni direktor tadašnje Privredne banke Zagreb Neven Barać, predsjednica Izvršnog vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske dr. Savka Dabčević-Kučar, tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća akademik Jakov Sirotković, Jure Bilić koji je na čelo Sabora SRH došao 1978. godine, neki su od aktera uspona i kraha oborovačkog Jadrala. Kako bilo, kritike i oprezne sumnje su tih 70.-tih godina stišane, a prenemaganja oko izgradnje izglađena, pa je 1977. Jadral konačno počeo s proizvodnjom.
I dva velika bazena izgrađena su kada i tvornica glinice jer se u proizvodnom procesu stvaranja glinice javlja crveni mulj kao tehnološki otpad s najvećim sadržajem željeza zbog kojega je crven, ali i drugih primjesa sadržanih u boksitu. Budući da se boksit u proizvodnji miješa sa lužinom, taj lužnati "nusproizvod" otpremao se u te posebno izgrađene bazene. Zbog lužnatog sastava mulja, bazeni su napravljeni kao nepropusni. Već se na početku proizvodnje pokazalo da se pri izgradnji bazena nije računalo na jake podvelebitske bure koje su nosile materijal iz bazena preko nasipa prema Obrovcu, tako da je to područje uskoro poprimilo zlokobnu crvenkastu boju, a zbog lužnatog sastava tlo je dobilo izgled mjesečeve površine, bez ijedne biljke i živoga bića.
S izuzetkom bure koja je raznosila lužnate kapljice preko nasipa, bazeni koje bi kiše opet punile vodom su od zatvaranja tvornice 1981. godine ipak čuvali opasni sadržaj od izlijevanja, iako se uopće nisu održavali niti ih je tko nadzirao, već su - kao i čitavi prostor bivše tvornice - služili kao bespravno odlagalište najraznovrsnijih vrsta otpada. Slobodna Dalmacija je 2004. godine otkrila da se u jednome bazenu, vjerojatno pod utjecajem sunca, kiše, vjetra i lužnate vode, pojavila prilično velika rupa u asfaltu kojim je unutrašnjost bazena prekrivena pa je prijetila opasnost izlijevanja većih količina lužine i crvenog mulja s ostacima rijetkih metala u okoliš.
I u bivšoj tvornici glinice Jadral koja je zatvorena u sredini proizvodnog procesa ostalo je dosta neiskorištenih materijala koji su desetljećima zagađivali okoliš. Najveći zagađivač su ostaci bijeloga praha natrijeve lužine i mazut koji je dospio u tlo ispod tvornice, odakle se izlijevao u Zrmanju pri jačoj kiši. Bilo je to i vrijeme devastacije. Za Jadral se govorilo da se tamo kralo – sve što je sjalo. Zbog dvjestotinjak kilograma bakra rasturio bi se čitav upotrebljiv elektrotransformator vrijedan puno više od izvađenog bakra. Sva su stakla na zgradama Jadrala – a bilo ih je na tisuće – razlupana, sve što je imalo ikakvu vrijednost odnešeno je, čak su i željezne oplate skidane s rezervoara lužine iako je time načinjena ekološka šteta, a oboreni su i izvaljeni i veliki "silosi" na tlo. Kao simbol nekadašnjega promašaja socijalističke gospodarske politike, Jadral je mnoge asocirao na bivšu državu, pa je rušeći postrojenja mislio da ruši bivši sistem, a uništavao je u stvari hrvatsku imovinu.
Tekstovi koje je Slobodna Dalmacija objavila o oštećenju na jednome od dvaju bazena, mogućnosti izlijevanja lužnate vode u okoliš i trajnog zagađenja Zrmanje i Novigradskog mora, izazvali su konačno paniku u nadležnim tijelima županijske i državne vlasti. U Ministarstvu zaštite okoliša hitno je pronađena i kopirana kompletna dokumentacija o sanaciji lužnatih bazena koja je obuhvaćala tri izrađene studije. Dopis s tim materijalima ministrici Marini Matulović Dropulić uputio je tadašnji župan Zadarske županije Ivo Grbić koji je predložio i sastanak sa ministricom u Zadru. Direktor Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost Vinko Mladineo odmah je najavio početak hitne sanacije obrovačkih bazena.
U bazenima kod Obrovca nalazi se 1,3 milijuna tona crvenoga mulja, te 630 tisuća kubnih metara lužnate vode (ph od 10 do 11). Ta je voda opasna za život ljudi, jer kada bi dno bazena puklo, ona bi procurila u okoliš i dospjela u Zrmanju te izazvala pravu ekološku katastrofu. Stoga će Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva uskoro raspisati natječaj na kojemu će se izabrati najkvalitetniji tehnološki postupak sanacije bazena – izjavio je tada direktor Fonda Vinko Mladineo. Nakon provedenog natječaja Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost za izvođenje radova na sanaciji bazena crvenog mulja i otpadne lužine kao najpovoljnija izabrana je ponuda tvrtke Sirovina odlagalište d.o.o. u iznosu od 80,6 milijuna kuna.
Nažalost i projekt sanacije lužnatih bazena, zbog poznatih malverzacija otkrivenih u Fondu i Sirovini, propao je baš kao i Tvornica glinice Jadral i nikada nije dovršen. Bazeni s lužinom i crvenim muljem i dalje postoje na Bravaru i prijete okolišu. Propadali su i brojni pokušaji revitalizacije tog prostora: izgradnje tvornice žbuke, plinske elektrane, tvornice biodizela, gospodarske zone, tvornice brodova Elan, korištenja rudarskih kopova boksita, spalionice otpada i skladišta za zbrinjavanje otpada, čak i karting staze...
"Pegulasti" Bravar i dalje propada, a ostaci Jadrala još se vide na velikom platou iznad kanjona Zrmanje. Samo se bura i dalje "gosti" ostacima nekadašnje tvornice, a Obrovac ispod nje beznadežno tone u apatiju kroz desetljeća hrvatske samostalnosti. Odavno više nema aluminijske industrije.
A i koze su sve rjeđe.
