Medijski vrlo eksponirani govor pri usvajanju Istanbulske deklaracije lansirao je dotada slabije poznatog saborskog zastupnika Marka Vučetića među medijske zvijezde hrvatske politike. Ubrzo su "sitni nesporazumi" između pročelnika Odjela za filozofiju Sveučilišta u Zadru i teologa s Mostom, kulminirali njegovim izbacivanjem iz Kluba zastupnika, ali je pogrešno zaključiti kako je jedini razlog tomu famozni govor, prije će biti da je svaki Vučetićev javni istup i prije i poslije toga bio samo epizoda u serijalu o "političkom saboubojstvu na rate". Vučetić je jednostavno bio drugačiji, presudilo mu je stvarno prakticiranje nezavisnosti u društvu samo deklariranih nezavisnih zastupnika.
-Gospodine Vučetić, danas biste opet ušli u politiku?
-Bih, da. Ako sam nešto shvatio, onda je to da je najopasniji politički revizionizam. Kao ljudi, nismo usmjereni na estetizaciju vlastite prošlosti nego na stvaranje zajedničke budućnosti. Ulazak u politiku mi je stvorio „političku sadašnjost" i otvorio mnoge uvide u to kakva bi budućnost trebala biti - budućnost nije u rekonstrukciji prošlosti.
-Ne žalite zbog političkog angažmana?
-Ne, ne žalim jer me politika nije ni kolonizirala ni izmijenila. -Ali ni Vi niste to učinili njoj.
-Ne, nisam.
-Kada ste definitivno shvatili da je s Mostom gotovo? Prije ili poslije Istanbulske konvencije?
-U trenutku odlaska Ivana Kovačića iz Mosta. Most je kao nezavisna lista nastao kada je probio granice i izašao iz Metkovića, a kada je Kovačić shvatio da se Most pretvara u stranku, on je otišao, a ja sam odlučio sačekati stranačku presudu nad vlastitom nezavisnosti. I dočekao sam je.
-Koliko ste čekali?
-Čekao sam oko sedam mjeseci i za to vrijeme demonstrirao nezavisnost i nezavisne teme koje su dodatno izazvale stranačku reakciju.
-Znali ste "presudu" u trenutku govora o Istanbulskoj konvenciji?
-Da, i tada sam znao što me čeka. Ali, taj me govor „stvorio" u javnosti kao onoga tko ne pripada mostovskim strukturama i onome što one zagovaraju.
-Kakav ste osjećaj imali pri osobnim kontaktima s Petrovim i Grmojom?
-Osjetio sam se intelektualno i emocionalno nepromijenjenim. Izlaskom na nacionalnu političku scenu odlučio sam štiti ljudska prava, to su moje teme, a Most je svoje teme reducirao na nacionalne teme i prateće nacionalne mitove i obračune. Bilo je evidentno da su nakon toga govora i Nikola Grmoja i Božo Petrov počeli pozivati na jedinstvo Kluba saborskih zastupnika, što sam odbio jer nisam želio odustati od vlastite misli, spoznaja i djelovanja. Pri susretima sam ih često kritički analizirao i upozoravao da idu prema tipičnom stranačkom klijentelizmu. Smatrao sam, a to sam i govorio, da trebaju odustati od toga da budu „izviđači budućih političkih funkcija".
-Kuda ide Most?
-Prema već viđenoj priči stranačkog dotrajavanja. Svoje političko djelovanje Most će završiti kao sve političke stranke koje su u nekom trenutku podržale HDZ. Oni su to učinili u dva navrata. To je put nestanka. Oni nisu shvatili da mi je upravo nezavisnost donijela prepoznatljivost i rast podrške kod birača. Pretvaranje Mosta u stranku, u njihovom je slučaju tu podršku birača prepolovilo.
-U čemu Vas je politika izmijenila?
-Supruga mi je rekla da sam sada politički razumljiviji nego prije, da sam počeo objašnjavati stvari za koje sam prije pretpostavljao da su razumljive.
-Je li to bila jedina korist od ulaska u nacionalnu politiku?
-Ne, koristilo mi je i to što sam se napunio brojnim elementima filozofske inspiracije koji su mahom negativni po stanje sadašnje politike, shvatio sam kako su negativne stvarnosti realne. I da one mogu biti politički i društveno dominantne, a da ih populizam čini održivima.
-Ovo je jedno od populistički najpotentnijih ljeta posljednjih godina, a "svečano otvorenje sezone" pripalo je Svjetskom prvenstvu u nogometu.
-Populizam ne poštuje individualnu egzistenciju i intimu. Pokazao je to i ulazak predsjednice Kolinde grabar Kitarović u svlačionicu. Populizam nije u stanju stvoriti, održati i osmisliti okolnosti razvoja individualne egzistencije i zato su populističke politike u stvari antipolitike.
-Kako ste doživjeli proslavu srebra iz Rusije?
-Tu se pokazalo dvojstvo svjetova. Pokazalo se da smo u stanju kolektivno proslaviti uspjeh. Ali, drugi element je u tome da je pritom potrebno odvojiti sve što ne pripada proslavi uspjeha, a to je prikriven ili otvorena politizacija uspjeha. U toj smo situaciji imali igrače zaslužne za uspjeh i građane kojima je uspjeh bio potreban. Sve drugo i svi drugi su bili višak.
-Mislite i na Thompsona i predsjednicu?
-Da, i Thompson i Kolinda Grabar Kitarović su trebali biti figure koje u tom trenutku nisu smjele biti vidljive.
-Odlazak Olivera Dragojevića je bio kudikamo drugačiji...
-Oko Oliverovog odlaska nije bilo društvene patologije, to je bila smrt bez patosa. U tom slučaju imamo svijest o sreći života i uključivost, ali i mističnost smrti. Smrt se ne može podijeliti, ona je jedini takav događaj. To je bio krozsmrtni govor čovjeka koji je stvarao vrijednosti i koji i dalje kroz smrt govori jer vrijednosti ne umiru.
-Zašto elita u tolikoj mjeri poseže za poplizmom?
-U zdravim društvima tri elite formiraju javnost: politička, medijska i intelektualna. Kada su one međusobno razgraničene i imaju autonomiju djelovanja, populizam jednostavno nije moguć: intelektualna elita će populizam razobličiti, medijska elita će ga dokrajčiti. Rekao bih da mi umjesto populizma imamo postmoderni fundamentalizam, stvara se perspektiva koja sadrži niz elemenata: netko je istovremeno i političar i vjernik i ekonomist i sportaš, čime se unosi negacija u sva ta područja pa takvi nisu ni političari ni vjernici ni ekonomisti ni sportaši. Postmoderni fundamentalisti obožavaju prošlost, sukobe, pobjede nad neprijateljima i stvaraju nacionalne mitove o nepobjedivosti vlastite nacije, a sve kako ona ne bi uočila da je u stanju političkog neizbora, jer bira stalno iste, a oduzeta joj je i mogućnost rasta i komunikacije s drugima i drugačijima. Postmoderni fundamentalisti ne mogu stvoriti funkcionalnu državu, oni stvaraju kazalište i pokušavaju uprizoriti ono što im po naravi ne pripada: moral, humanističku otvorenost, toleranciju. -Gdje to vidite „postmoderne fundamentaliste" o kojima govorite? -Pronalazimo ih u svim stranačkim politikama i izjavama onih koji će završiti u stranci jer im ona nije instrument provođenja politika nego prostor u kojemu mogu opstati. Zato se u tom prostoru događa da u njega netko uđe, pa izađe, a onda se opet vrati.
-Jesu li Vas nakon razlaza s Mostom zvali iz drugih stranaka?
-Jesu, ali sumnjam u njihovu ozbiljnost jer bi moje djelovanje u bilo kojoj od njih rezultiralo donošenjem iste odluke kakvu je donio Most, samo bi do toga došlo puno prije.
-Što Vam nude?
-Slobodu političkog djelovanja, kao da ja to već nemam, oni žele biti "logistika mojih političkih ideja", a to bi moglo biti ozbiljno samo s razine jedne nove političke opcije koja nipošto ne bi smjela ovisiti o jednoj osobi jer bi podlegla liderstvu i mitomaniji. Pa onda u novi krug.
-Što je uopće Most izgubio vašim odlaskom?
-Izgubio je privid različitosti. Sada su pronositelji unificiranih, mahom desnih politika koje, čak i kada nisu evidentirane i argumentirane kao desne, stvaraju desne posljedice.
-A je li izgubio i potencijalnog kandidata za predsjedničku kampanju? Baš u vrijeme "istanbulskog govora" pojavile se se priče kako je Vučetić "dobar potencijal" za predsjedničku utrku, neka verzija "hrvatskog Macrona"...
-Čuo sam to. Kao što su mnogi u svojim sredinama čuli da bi i oni mogli biti kandidati za ovo ili ono. Jedina predsjednička funkcija koja me zanima je da budem i ostanem predsjednik vlastitog života, a nisam siguran da je to moguće ostvariti u protokolarnim obvezama predstavljanja i promocije onoga što Hrvatska u političkom smislu trenutno jest.
-Odakle se uopće pojavila ta ideja?
-Takve ideje nastaju na temelju dosadašnjih političkih praksi u kojima bi ljudi trebali imati nezasitne političke ambicije. Kandidat za predsjednika Hrvatske bi trebao biti netko tko može izgubiti predsjedničku utrku, ali ne smije izgubiti ulogu integrirajućeg faktora građanskog društva koje treba nastati. U hrvatskoj nedostaje građanska opcija, smještena od centra u lijevo, koja bi trebala integrirati te opcije i formirati jednu snažnu opciju koja će za posljedicu imati stvaranje građanskog društva, a ne nastavak mitomanije, neutemeljenog liderstva u zemlji koju je antipolitika dovela do masovnog iseljavanja.
-Dakle, ne zanima vas?
-Odlazak iz politike i nesudjelovanje na parlamentarnim izborima sam najavio ne zato što me politika ne zanima nego zato što znam što bi politika trebala napraviti, a ona to ne čini. Stvari je moguće pomaknuti ako u politiku uđu ljudi koji o njoj ne ovise, ali znaju iz percepcije vlastitog života što politika pogrešno čini. Našoj politici trebaju „predsjednici vlastitih života", ljudi ostvarenih realnih života izvan politike, da ih ona ne zarobi i porazi. Sve stranačke opcije su to doživjele: zarobljene su i poražene. Novi politički početak Hrvatske nije u propovjednicima dosadašnjeg političkog sustava niti u onima koji ga kritiziraju, pa mu se prilagode. Tog novog početka nema bez reforme teritorijalnog ustroja zemlje i pravosuđa, jer bez drugačije strukture i drugačije društvene i socijalne pravde nije moguće niti imati drugačiji život.
-Zašto ste u nekoliko navrata skretali pažnju ne samo na iseljavanje, nego i na potrebu useljavanja u Hrvatsku?
-Zato što je useljavanje hrvatska nužnost ako želimo financijski i društveno opstati. Već sada je našem turizmu potrebno 10.000 Filipinaca, primjerice, koji su se pokazali kao dobri turistički djelatnici, ili više tisuća Indijaca u graditeljstvu. To znači da će Hrvatska u budućnosti postati multietničko i multikulturno društvo.
-Pa zar nije „multikulturalizam mrtav"?
-Ne, samo njegovu živost još nismo osjetili. To je suživot mnogih kultura koje su otvorene. Patološki shvaćen multikulturalizam, kao nadmoć i nadmetanje zatvorenih kultura, osuđeno je na neuspjeh, jer onaj tko neprestano traži neprijatelja kad-tad ostane bez vanjskog neprijatelja, pa mu ostaje samo unutar kulturni kanibalizam.
-To su izazovi globalizacije za koju se procjenjivalo da će potaracati nacionalizme, a događa se „suživot globalizacije i nacionalističkih mitova". Kako se Crkva nosi s time?
-Globalizacija je proces koji ne čini zajedničkim i globalnim samo ono što je univerzalno dobro. Globalizacija može izaći na kraj i s globalnim terorizmom, ali ne i s lokalnim otporima globalizaciji koji se očituju u porastu nacionalističkih mitova. Od Crkve, kao prve institucije koja je globalizacijski djelovala i prije globalizacije, sada se očekuje da bude učinkovita obrana od pogubnih nacionalističkih mitova. Zato kardinal Marx napominje da nije moguće istodobno biti katolik i nacionalist. A u praksi se događa postmoderni fundamentalizam, stvari se ne promatraju cjelovito nego fragmentarno, pa imamo politizaciju religije i religiozaciju politike. Kad se stvari sagledaju s kritičke distance, jedna od institucija koje će se suprotstaviti nacionalizmu bit će Katolička crkva jer je ona po svojoj naravi globalna institucija koja ne smije i ne može biti u funkciji nacionalizma.
-U šest proteklih mjeseci postao sam drugi „najklikaniji" zastupnik na službenim saborskim stranicama.