Građanin je prije dvije godine uzeo dopunsko zdravstveno osiguranje veoma povoljno, s niskom mjesečnom ratom, dok je bio zdrav, da bi se nakon toga teško razbolio. Neočekivano je pao u postelju, a liječnici dugo nisu znali šta mu je.
Slali su ga na brojne pretrage, u nekoliko je navrata odsjedao po mjesec ili dva u različitim bolnicama, šuljao se između života i smrti, sve nešto hoću, neću, pišit ću, kakit ću, prije nego što su mu nesumnjivo dijagnosticirali bolest, jednu od onih najgorih, koje se uspješno kontroliraju terapijom, ali je terapija tako skupa da vam najkasnije nakon trećeg bolničkog računa dođe da bolesnika umlatite lopatom ili ga, u čovječnijoj varijanti, otrujete pesticidom.
Špancir po bolnicama
Kad su u osiguravajućoj kući temeljito popisali sve klijentove ultrazvučne preglede, sve magnetske rezonance, rendgenska snimanja, analize krvi, bolnička noćenja, sve špinate na mlijeku, kompote od marelica i “sestro, možete li mi malo popraviti jastuk”, gotovo su zavrištali od užasa. Polica koju je bolesnik imao nije ni približno pokrivala sve troškove.
Taj jednostavno nije smio bolovati od čega je bolovao. S njegovim dopunskim osiguranjem, tip je mogao dobiti prehladu, crijevnu infekciju, alergiju na pelud, uganuće noge, takve nekakve, jednostavnije bolesti i nezgode. Sve preko toga bilo je nedopustiv luksuz.
Metaforički rečeno, kao da je čovjek imao para za kavu i mineralnu, a naručio je paškog sira i drniškog pršuta za predjelo, zatim krvavo pečeni biftek, salatu od rikule, bocu Plenkovićevog plavca, tiramisu i kapučino. Njegova teška bolest i dugotrajno, složeno liječenje bili su takva neodgojena i rasipna gesta da mu je osiguravajuća kuća naposljetku otkazala suradnju. Nije bilo druge nego nazvati bećara i otvoreno mu kazati da im ne pada na pamet dulje financirati njegovo španciranje po bolnicama. Neka nađe nekoga drugoga koga će, da oprostite na izrazu, zajebavati.
Takvo je vrijeme došlo da mali čovjek sebi naprosto ne može priuštiti teške bolesti. Leukemija, moždani udar, srčani udar, djelomično nepropusna arterija, kronično zatajenje bubrega, multipla skleroza, gubitak udova, Alzheimerova i Parkinsova bolest samo su za finiji svijet. Jedino buržuji danas leže dulje u bolnicama. Baš neki dan svjedočio sam zanimljivom prizoru u jednoj našoj bolnici.
“A šta kažu, šta ti je?” upitao je jedan prijatelja koji je žut i ispijen ležao u postelji.
“Imam rak pluća”, šapnuo je onaj odozdo iznemoglo.
“Oho! Rak! Ima se, može se!” zavikao je posjetitelj, jedva skrivajući zavist.
Klasno raslojeni
U kapitalističkom zdravstvenom sustavu klasno smo raslojeni, nema više onoga jeftinoga osiguranja koje je za sve jednako vrijedilo. Davno su prošla vremena kad su se bolesna djeca o državnom trošku operirala u inozemstvu, a zdravstvena legitimacija nije bila nego komad rukom ispisanog kartona s ljubičastim četvrtastim žigom u najlonskom omotu.
Danas ih u novčanicima svi imamo po šest, dizajniranih kao luksuzne kreditne kartice, i svih šest zajedno ne vrijede ni za šta. Sve što je složenije i skuplje pacijenti moraju dodatno platiti, a osiguravajuće im kuće svakodnevno izmišljaju nove uvjete kao što kamatari svojim žrtvama izmišljaju stalno nove dugove.
Uskoro se valjda nećete ni moći liječiti u ozbiljnim ustanovama. Karticu vašeg dopunskog osiguranja neće primati ni na rendgenu, ni na magnetskoj, ni na mamografu ni na ijednom drugom uređaju koji pripada tradicionalnoj zapadnjačkoj medicini. Obolite li, osiguranje će vam možda pokriti troškove zapisa koji vam je napravio travnički hodža, ili posjete franjevcu karizmatiku koji polaže ruke na bolesnike, ili tretman kod marokanskog iscjelitelja Torabija koji liječi vodom.
Dobijete li rak, dopunsko zdravstveno priznat će vam samo ako ste bili kod Brace sa Srebrnjaka koji vas je liječio pogledom, u majici s natpisom: “Nisam onkolog, ali mogu pogledati”.
Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije.