I država i kupac zaradit će milijune, samo će pravi vlasnici biti zakinuti: njima se za 200 kvadrata i 5 kamenih trokatnica nudi 2.400 kuna!

U ponedjeljak 5. studenog u sjedištu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) u Zagrebu otvorit će se ponude za kupnju poslovnog prostora u Zadru u kojem će biti novo sjedište HZMO-a i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO). Dosadašnja zgrada na Poluotoku koju te dvije državne ustanove desetljećima koriste ide na prodaju, a kao moguća nova lokacija njihovog sjedišta spominje se stambeno-poslovna zgrada u Murvičkoj ulici koja se gradi na mjestu nekadašnje Tvornice kruha.

Početkom ove godine HZMO i HZZO raspisali su javni poziv za iskazivanje interesa za kupnju njihove zgrade na Poluotoku, a kako je zainteresiranih kupaca za taj objekt od 2566 kvadratnih metara u centru Grada bilo nekoliko, očito su odlučili da novi poslovni prostor kupe izvan povijesne jezgre, gdje će biti prometno dostupniji i imati više parkirnih mjesta. To ujedno znači da se turistifikacija povijesne jezgre ubrzano nastavlja, s posljedicama koje još nitko ne može predvidjeti, niti želi prevenirati, iako nedvojbeno vode daljem odumiranju Grada.

Za koliko će biti prodana stara zgrada Mirovinskog, kako je kolokvijalno zovu Zadrani, zajedno s parcelom od 932 kvadrata? Možemo samo nagađati, no konačni iznos će sigurno prijeći više milijuna eura. Naime, zgrada se nakon obnove može prenamijeniti u turistički, stambeni ili poslovni sadržaj što znači da bi, s obzirom na lokaciju i aktualne cijene u bliskoj okolici, cijena stambenog prostora u novom objektu mogle biti od 3500 eura na više po kvadratnom metru, odnosno preko 10 tisuća eura za poslovne prostore. Drugim riječima, tko kupi staru zgradu tih državnih ustanova morat će platiti nekoliko milijuna eura, ali bi mu se zato svaki uloženi cent mogao višestruko isplatiti na kasnijoj prodaji (ili najmu) stambenih i poslovnih kvadrata.

Zaradit će tako država i njene ustanove, zaradit će i kupac, a jedini koji će u toj transakciji ostati kratkih rukava, bez ikakvog prihoda i profita od prodaje zemljišta i zgrade Mirovinskog, su nasljednici zadarskog trgovca J.P., stvarni vlasnici zemljišta kojima je jugoslavenska komunistička vlast prije gotovo 60 godina nacionalizirala parcele na kojima je kasnije izgrađena zgrada Mirovinskog i obližnja stambena zgrada Lavčevića, a da njegovoj obitelji i njihovim nasljednicima do današnjeg dana nisu isplatili niti jednu lipu naknade! Štoviše, ako jednog dana i budu u prilici da od države i dobiju neku naknadu, nasljednici će za 200 četvornih metara građevinskog zemljišta u najstrožem centru Zadra na kojima je bilo pet kamenih trokatnica dobiti ukupno 2.466,33 kune! Točnije: 12,33 kune po četvornom metru otetog im zemljišta!

- Takav apsurd omogućio je sustav kojim se država kao zakonodavac dosjetila kako sebe osigurati a izvorne gruntovne vlasnike građevinskih čestica dodatno obespraviti jednostavnim razdvajanjem kategorije novih vlasnika (to su oni kojima je država "dodijelila" oduzete čestice) od kategorije izvornih vlasnika (oduzetih čestica) koje bi trebao "obeštetiti" Fond za naknadu oduzete imovine, a koji nema nikakve veze s novim vlasnicima. I tako psi ("stari" vlasnici) laju a karavane ("novi" vlasnici) prolaze i rade s dodijeljenim im vlasništvom nad izgrađenim zemljištem, kako stoji u izvatku iz zemljišne knjige, što ih volja. Mislim da je takvo ponašanje države duboko protuustavno jer bi svi trebali biti isti pred zakonom. Ispada da je moj djed kao Hrvat imao veća prava u talijanskom Zadru, nego ja kao Hrvatica i njegova nasljednica u hrvatskoj državi – kaže ogorčena nasljednica (podaci poznati redakciji) koja još uvijek, zajedno s bratom, vodi pravnu bitku za odgovarajuću naknadu za oduzetu obiteljsku imovinu. Nastavila je voditi pravne sporove tamo gdje je stala njezina pokojna majka koja je od kraja 50-ih godina prošlog stoljeća pa sve do svoje smrti prije 14 godina, dakle pune 44 godine, preko svih mogućih pravnih i sudskih instanci pokušavala dobiti satisfakciju za ono što su joj jugoslavenske vlasti jednim potezom oduzeli. I nije uspjela.

- Nikad nismo dobili nikakvu naknadu. Mojoj su majci, koja je te nekretnine naslijedila od oca za pola dosudunicom Općinskog suda u Zadru iz 1950. godine, tadašnje gradske vlasti bile obećale kao naknadu dati jedan stan za četveročlanu obitelj, ali to nikad nisu ispunili. Kad je završio Domovinski rat majka je 1997. sukladno Zakonu o imovini oduzetoj za vrijeme jugoslavenskih komunističkih vlasti pokrenula postupak za povrat nacionaliziranog zemljišta, ali rješenje zadarskog Ureda državne uprave koje smo dobili tek 2012. bilo je za nas negativno. Odbili su nam mogućnost naknade jer su tvrdili da nemamo pisani trag o oduzimanju zemljišta od strane države. Mi smo se na to žalili Ministarstvu pravosuđa koje je 2016. naše razloge prihvatilo i ukinulo rješenje zadarskog državnog ureda. Pokrenut je novi postupak u kojem je Ured državne uprave priznao naše pravo na naknadu te je sukladno postojećem pravilniku izračunao da nam Fond za naknadu oduzete imovine za 200 kvadratnih metara treba isplatiti 2.466,33 kune. Kako smo nasljednici brat i ja, to znači da bi svatko od nas trebao dobiti 1.233,16 kuna. Naravno, na to rješenje smo se žalili Ministarstvu pravosuđa i žalba još uvijek nije riješena – priča nam nasljednica.

Njezin djed, zadarski trgovac, na mjestu današnje zgrade HZZO i MZHO svojedobno je kupio četiri parcele, označene brojevima 501, 502, 503 i 505 te, nešto dalje, blizu nekadašnje knjižare Narodnog lista, parcelu pod brojem 647. Ukupna površina svih tih parcela bila je 400 četvornih metara, a na svakoj od njih bila je podignuta po jedna kamena kuća na tri kata. U prizemlju jedne od njih bila je smještena djedova trgovina. U Drugom svjetskom ratu sve zgrade su stradale u bombardiranju, ostali su samo vanjski zidovi zbog čega su uklonjene u sanacijskom rušenju u prvoj polovini 50-tih godina. Nakon toga, 1959. godine, država im nacionalizira zemljišta i postojeće parcele 501, 502, 503 i 505 cijepa tako da postaju dijelovi novih čestica na kojima se u jednom dijelu podiže zgrada Mirovinskog, a u drugom dijelu stambena zgrada Lavčevića.

- Lavčeviću je grad Zadar jednostavno "dodijelio" česticu 505, a da nije postigao dogovor oko naknade za oduzeto zemljište. Moja pokojna majka nije tražila 15.000 eura po metru četvornom, koliko se danas kreću cijene poslovnog prostora na pojedinim mjestima u susjedstvu. Molila je, uzalud naravno, da nam se konačno dodijeli barem dvosobni stan za četveročlanu obitelj, da možemo živjeti kao ljudi. Umjesto toga, moji roditelji brat i ja deset smo godina živjeli (od Božića 1956. do Božića 1966.) u jednom školskom razredu nekadašnje tzv. Talijanske gimnazije s improviziranim dovodom struje i bez vode i nužnika. Na cijelom katu, kojeg su koristile još dvije obitelji, bio je na raspolaganju jedan jedini "čučavac" i jedna jedina slavina za vodu. Bilo je to iskustvo koje nam je stvorilo sliku o društvu u kojem jedni žive na račun drugih, priča nasljednica.

Nakon što je dobila izračun sa smiješnom visinom naknade, napisala je žalbu Ministarstvu pravosuđa u kojoj, među ostalim, navodi da "postupak određivanja naknade za imovinu oduzetu u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine prema Zakonu i Pravilniku ne samo da se evidentno izruguje pravdi i pravičnosti nego kao takav još dodatno ponižava ionako obespravljene ljude i de facto ozakonjuje (putem privida naknade) pljačku koja je odavno provedena".

Premda je žalba napisana prije dvije godine, kada na vidiku još nije bila prodaja zgrade Mirovinskog, nasljednici su u njoj precizno predvidjeli scenarij koji se sada odvija pred njihovim i našim očima.

"Na našem konkretnom primjeru", navode u žalbi "a radi se o prostoru u najužem središtu grada Zadra gdje se na pojedinim mjestima (npr. Široka ulica) cijene poslovnog prostora kreću i do 15.000 eura po metru četvornome, sasvim je izvjesno da se najprije nas kao zakonite vlasnike prividno obešteti isplatom u vrijednosti jednog doručka po metru kvadratnome, a onda se krene u privatizaciju "isplaćenog" prostora, jer društveno vlasništvo više ne postoji. Hoće li se tada prostor prodavati po cijeni po kojoj smo mi kao vlasnici "isplaćeni" ili će se prodavatelji rukovoditi cijenom na tržištu imajući na umu prije spomenutu realnu vrijednost u srcu poslovnog dijela zadarskog poluotoka?"

Na kraju žalbe na koju, podsjećamo, ni nakon dvije i pol godine nisu dobili odgovor iz Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo Ministarstva pravosuđa, nasljednici J.P. pišu sljedeće:

"Kao i naša pokojna majka tražimo pravednu i pravičnu naknadu za pet oduzetih kamenih trokatnica u najužem dijelu grada. Zgrade jesu bile oštećene bombardiranjem u Drugom svjetskom ratu, ali su ih vlasti nakon rata porušile i zemljište jednostavno oduzele. Ne pristajemo na prividno rješavanje problema putem nerealnih iznosa. Ni naša pokojna majka nije bila nerealna u svojim zahtjevima pa nismo ni mi, ali nećemo dozvoliti da nas se dodatno ponižava. Ako su se nekim trećim osobama mogle "dodijeliti" naše čestice, zašto se nama ne bi moglo dodijeliti nešto zamjensko (stan, građevinski teren i sl.)?"

Koliku će cijenu potencijalni kupci ponuditi za kvadrat zgrade HZZO i HMZO na natječaju za prodaju teško je procijeniti, ali sasvim je sigurno da će najniža cijena biti najmanje nekoliko stotina puta veća od naknade koju je država predvidjela za prave vlasnike. I koja iznosi do neba nepravednih 12,33 kune po četvornom metru!