Bruno Konjević / CROPIX
“Treba samo znati osluškivati, pratiti suvremene trendove”, govori mi sestra Ana Benedikta dok mi pokazuje dizajn koji je sama oblikovala za ambalažu paškog baškotina, specijaliteta otoka i samostana, a čija je receptura stara tri stotine godina.
Samostan benediktinki sv. Margarite na Pagu slavi 700. obljetnicu i tom prigodom otvara stalnu izložbu crkvene umjetnosti. Postav je radio arhitekt Željko Kovačić, izložba se otvara 13. studenoga na Pagu, čitav je projekt predstavljen jučer u Muzeju za umjetnost i obrt. Uz izložbu važnih umjetnina projekt obuhvaća i muzejski dućan koji će prodavati mnoge delicije i suvenire koje izrađuju benediktinke.
U MUO je jučer bilo više govornika, sestra Ana Benedikta rekla je tek par skromnih rečenica. No zato je autor postava, arhitekt Kovačić, naglasio važnost njezina angažmana. “Bila je svakodnevno na gradilištu, sve je nadgledala”, rekao je. Ona je i jedna od inicijatorica cijelog projekta.
S Anom Benediktom razgovarala sam neposredno poslije konferencije za novinare tijekom koje je, kaže, bila pod stresom. U razgovoru se malo više opustila, poseže za mobitelom, pokazuje mi još neke ambalaže koje je oblikovala pa mobitelom snimila, primjerice za Guard Essence, mješavinu eteričnih ulja iz paškog podneblja, što će, ističe, “biti jedan od ekskluzivnih proizvoda u dućanu”.
Dizajnirala je, zajedno sa svojim kolegicama, i označivač za knjigu, a prikazuje benediktinku s leđa.
Kad dodatno provjeravam faktografiju, upućuje me i na web stranicu benedictus.hr. Održava je sa suradnicima. Sama je napisala i priopćenje kojim su zvali novinare na predstavljanje, a u kojem, među ostalim, stoji kako “trendovi na turističkim i ostalim tržištima ukazuju na potražnju za autentičnim doživljajem”.
Govori hrvatski s jedva primjetnim naglaskom.
Odrasla u Sydneyju
Njezina je priča sljedeća: “Odrasla sam u inozemstvu, u Sydneyju, no znam hrvatski jer smo ga govorili kod kuće. Prije nego što sam se zaredila, 1986. godine, radila sam u bankarskom sektoru. Paralelno s radom u ovom sektoru, voljela sam pratiti, kao i danas, zbivanja u dizajnu”. A kako je iz Sydneyja došla na Pag?
“U Australiji je bila moja dobra prijateljica koja me zamolila da odnesem lijek njezinoj teti u samostan. Taj je posjet samostanu bio presudan. I prije me zanimala duhovnost. Čovjek osjeti neke stvari kad se poslože, čuje unutarnji glas, poziv”. Njihova je svakodnevica takva da ustaju svaki dan u pet ujutro, u 5.25 je molitva, pa rad, programa ima do deset navečer. “Nekima izgleda naporno, nama nije”, ističe.
Povijest ovog samostana, a sve je zapisao i bilježnik, započinje 1318. godine kada Milica i Juran Pogančić, bračni par, podižu sjeveroistočno od Velike crkve u starome Pagu samostan za koludrice benediktinke i crkvu na čast sv. Margarite. Sredinom 15. stoljeća zbog opasnosti od Turaka mijenja se lokacija i na tom se mjestu i dandanas nalazi. Na samom početku osnivanja bile su tri benediktinke u ovom samostanu. Koliko ih danas ima, pitam našu sugovornicu. “Devet. Sve prema prilikama. U 19. stoljeću također ih je bilo devet”, odgovara.
Bruno Konjević / CROPIX
Kristova kruna
U stalnom postavu, koji daju na uvid javnosti od sljedećeg tjedna, a koji je prva faza u formiranju budućeg muzeja, izložit će se vrijedni relikvijari, slike, kipovi i druga djela, među kojima su i relikvijar trna Kristove krune (najsvetija paška relikvija), zatim skulptura svete Margarite iz 14. stoljeća, slika “Bogorodica s Djetetom” iz 15. stoljeća te skulptura “Bogorodica s Kristom i jabukom”, Oltarni križ koji je stariji od samostana i datira u 13. stoljeće (prikazani su Isus, četiri evanđelista i sveti Benedikt), kao i slika Bele Čikoša Sesije.
O ovom dijelu povijesti samostana na predstavljanju je govorio Miroslav Granić, koji se bavi ovom temom, predstavivši i jedno otkriće: “Nedavno je s restauracije vraćena skulptura Bogorodice i sad je u stalnom postavu, s nje se skinulo čak sedam slojeva, prije se mislilo da je novijeg datuma, no sada je, nakon restauracije, dokazano da je iz 16. stoljeća i rad je vrijednog mletačkog autora, čije ime još treba dokazati”. Liturgijski predmeti uglavnom datiraju od 14. do 20. stoljeća, a kroz čitav se Kovačićev postav proteže crvena boja. “Eksponati nisu uvijek bili čuvani u idealnim uvjetima, a sada smo od Ministarstva kulture dobili sredstva za postav i zadovoljni smo zbog toga”, napominje naša sugovornica.
Važan je segment i nematerijalna kultura.
Kako kaže sestra Ana Benedikta: “Želimo nastaviti baštinu u smislu stare nematerijalne kulture. Dio je našeg monaškog života da molimo i radimo, da budemo samoodrživi. Unutar samostanskih zidina živi se od rada svojih ruku. Benediktinski red povezan je s kulturom djelovanja. Želja nam je pridonijeti i turizmu čitavog otoka Paga, želimo djelovati za dobrobit otoka, prenositi teme koje su ljudi voljni naučiti. Želimo, primjerice, nastaviti tradiciju izrade čipke koja seže u povijest”. Naime, benediktinke svete Margarite bile su prve učiteljice u gradu, osnovale su prvu školu za djevojke, u kojima su ih kroz stoljeća besplatno podučavale čitanju, pisanju i šivanju čipke, još od 16. stoljeća.
U samostanu se, inače, mogu pronaći i povijesna čipka, kao i ona suvremena, mala, dimenzija šest do sedam centimetara, veća dimenzija četrdesetak centimetara. Sestra Ana Benedikta pokazuje mi i lustere od čipke, globus na kojem su kontinenti izrađeni od čipke, kravatu na koju je aplicirana čipka. “U suradnji s jednim bračnim parom radimo na projektu primjene čipke na odjeći. Vjerujem da treba biti drugačiji, a ne prisvajati tuđe ideje, da treba tražiti nadahnuća i vizije, svoja nadahnuća tražim u kulturi i vjerskoj baštini. Čipka, po mojem mišljenju, ne bi trebala biti statičan eksponat, da stoji samo pod staklom, na zidu, već je treba koristiti na razne načine. Smatram da čipka daje ženskoj odjeći jedan ženstveni štih”, otkriva naša sugovornica.
Sve će to, nastavlja, “potvrditi sastavni dio životnog gesla paških redovnica ‘ora et labora’ (moli i radi) i jedinstvenog oblika i načina života u molitvi za samoodrživost zajednice”. Stalni bi postav, smatra, mogao snažnije utjecati na značajnije unapređenje nekih malih obrta koji su sačuvani u tradiciji samostana, kao što su proizvodnja baškotina, prepečenog slatkastog kruha koji ima tristo godina tradicije, paške štrike
Bruno Konjević / CROPIX
Tajni recept
Benediktinke će tako u ponudi nuditi, primjerice, badešinu tortu, jednu od najstarijih torti na obali. Kako kaže Ana Benedikta: “Ima recepata koji se prenose s koljena na koljeno, primjer je badešina torta za koju imamo i rukom napisan recept. Torta se radila samo u nekim prigodama”. Naime, kako sastojci nisu jeftini, radila se samo kada bi rekla glavna sestra. Recept je sačuvan na talijanskom jeziku, zapisan je 1913., no datira od ranije.
Zapisala ga je redovnica Matilda Bukša, slijedeći instrukcije opatice Jozefe Jadrulić. Recept je i danas tajna samostanskih zidova. Naša sugovornica nastavlja: “Sestre proizvode travaricu, misno vino i slične razne stvari kako bi pokrile troškove. Sve radimo same, primjerice pandešpanj, srednjovjekovni biskvit kolač, kao i rafiole, tradicionalne paške kolače”.
Uskoro će se moći posjetiti i samostanski vrt s ljekovitim biljem. Do ljeta se, naime, planira izraditi druga faza projekta, a to su, među ostalim, uređenje vrta i šetnica.
