Prošlogodišnje urušavanje dijela gata na rivi u more za jakog nevremena skrenulo je pažnju na stanje u kojem se nalazi Obala kralja Petra Krešimira IV., ali i više od toga, potaknulo je na razmišljanje: kakva će biti namjena zadarske rive u budućnosti.
Kao praktično netaknut dragulj, zadarska riva ima potencijale utjecaja na razvoj čitave stare jezgre, posebno turizma. Ono što se u narednih nekoliko ili više godina dogodi – ili ne dogodi – na rivi, utjecat će posredno na život svih Zadrana i odrediti gospodarsku, ali i društvenu i kulturnu sudbinu Zadra.
Riva je tek "načeta" intervencijama arhitekta Nikole Bašića – Pozdrav Suncu i Morske orgulje, a njezin glavni dio tek čeka svoju buduću namjenu.
Grad Zadar namjerava obnoviti rivu, ali to se odnosi isključivo na izgradnju novoga potpornoga zida zbog statičke sanacije i produljenje gata, i to od Pozdrava Suncu i Morskih orgulja do Sveučilišta u Zadru, što iznosi 970 metara. Radi se o projektu građevinske sanacije vrijednom najmanje 50 milijuna kuna, no drugog razvojnog, sadržajnog projekta rive nema. Doduše prije nekoliko godina pokrenut je arhitektonsko-urbanistički natječaj za rivu i Jazine, ali sve je zapelo na konzervatorskim smjernicama. Trenutno stajalište vladajućih je da riva treba ostati ovakva kakva jest, "lišo", bez nekih intervencija i veće izgradnje.
Treba li to baš biti tako? Otvaramo naš medijski prostor za razna razmišljanja o budućoj namjeni i funkciji rive, ali i cjelokupnoga grada. Serijal tekstova otvara poznati sugrađanin, dipl. ing. elektrotehnike, srednjoškolski profesor u mirovini Nenad Marčev, kojega je na reakciju i izazvao stav gradske uprave da stanje ostane kakvo jest. Njegov je prijedlog radikalan, ali intrigantan. Zadarsku rivu treba nasuti i proširiti te je oplemeniti potrebnim sadržajima, uključujući i plažu!
– Brojni su se razgovori, diskusije i okrugli stolovi organizirali ne bi li se zaključilo što bi se moglo napraviti ili što će biti s Poluotokom, odnosno gradom. Štošta se s tim prostorom zbivalo u posljednja dva stoljeća. Događaji koji su obilježili grad su rušenje gradskih zidina u zapadnom dijelu 1874. godine i bombardiranje u Drugom svjetskom ratu. Dobre i loše posljedice osjećamo i dandanas. Nakon oslobođenja Zadra od talijanske okupacije počinje čišćenje ruševina, a onda i izgradnja grada. Okončanjem Domovinskog rata, Poluotok se ponovo obnavlja i uređuje. Zahvaljujući razvoju turizma stara gradska jezgra postaje značajno mjesto posjeta gostiju. Turističke aktivnosti s adekvatnom ponudom značajno oblikuju grad u sezoni. Veći dio stanovnika se tome prilagođava, a dio seli u druge dijelove Zadra. Brojni građani pretvaraju svoje stanove u apartmane i iznajmljuju ih turistima. Opći je dojam da se domicilno stanovništvo u gradu smanjuje, što potvrđuju i određeni podaci – ističe Marčev i nastavlja:
Odlazak djelatnosti traje
– Odlazak različitih djelatnosti iz grada još nije završen. Očekuje se seljenje službi iz zgrada Socijalnog i Fine, zgrade carinarnice (stara ribarnica na Istarskoj obali), zgrade Lučke kapetanije te zgrade Zadarske županije. Predviđeno je i premještanje poduzeća "Vodovod" iz središta grada. Nije teško zamisliti da će se tijekom sljedećih nekoliko godina morati preseliti i službe koje su sada u zgradi sveučilišta, u tzv. zgradi sindikata, zgradi gradskih službi na Narodnom trgu, ali i dijelova suda zajedno sa zatvorom itd. Zapravo, potreba da se brojne administrativne i obrazovne aktivnosti koje su godinama bile na Poluotoku suvremeno organiziraju, uključuje njihovo seljenje na nove lokacije. Grad je ispražnjen od brojnih djelatnosti jer se njihova modernizacija nije mogla obaviti na dotadašnjim mjestima. To potiče i razmišljanje o novom središtu Zadra, mjestu gdje bi se koncentrirale administrativne i poslovne funkcije grada i županije u novom mileniju. Najpogodnije mjesto za to je prostor iznad luke u Gaženici blizu Crnog, koje je već sad odlično povezano s mjestima u županiji i Republici – ističe Marčev.
Iz grada se naravno, kaže dalje, nije samo odlazilo, već se i dolazilo. Došlo je Kazalište lutaka, otvorilo se nekoliko manjih hotela i hostela, došli su i neki uslužni sadržaji – restorani i kafići, otvorile su se turističke agencije, banke, mjenjačnice i nekoliko mjesta za zabavu, kao što su "Garden" i "Ledana" itd. No, najveća promjena dogodila se pretvaranjem stanova i poslovnih prostora na Poluotoku u apartmane. To se i dalje nastavlja. Slobodne procjene govore da stara gradska jezgra sada raspolaže s više od dvije tisuće kreveta u apartmanima, a računa se da će ta brojka i dalje rasti. Također će se i zgrada bivšeg hotela "Beograd" na početku Liburnske obale ponovo koristiti za tu namjenu, a isto se očekuje i za zgradu hotela "Zagreb", kaže Marčev.
– Iz svega je razvidno da grad, odnosno njegovi stanovnici velikim dijelom sami razvijaju turističke kapacitete i da će tako biti i u budućnosti. Takva orijentacija grada prema turističkoj djelatnosti nameće pitanje – je li to dobro za Poluotok? Odgovor je jednostavan – da! Da se grad oblikuje kao turističko središte odluka je brojnih pojedinaca i obitelji, ali i lokalne vlasti barem u zadnja dva desetljeća. Nećemo pretjerati ako kažemo kako postoji visoki stupanj suglasnosti između vlasti u gradu i najvećeg dijela stanovnika Poluotoka te da je smjer dobro odabran. Općenito kazano stanovnici (vlasnici!) su shvatili da se intenziviranjem poslova u turizmu, od Poluotoka može ostvarivati znatno veći prihod nego od dosadašnjih aktivnosti. Ljudi su jednostavno zbrojili dva i dva i prebacili se na nove poslove. Preoblikovali su svoje stanove u apartmane, dotjerali su ugostiteljsku ponudu, a i zabava je organizirana tako da donese veće prihode. Grad Zadar u cjelini zbog toga postaje poželjna destinacija, broj gostiju raste, zavrtio se kvalitetan novac i više-manje svi su zadovoljni.
Poluotok više nije isti
Naravno nije zlato sve što sja pa se počinju javljati negodovanja. Najviše je to zbog sentimenta prema onom gradu kojeg se stariji sjećaju iz svoje mladosti. Negodovanja bi se mogla oblikovati u rečenici – želimo Poluotok kakav je nekad bio. U to "nekad" obično se podrazumijeva grad kakav je bio od sredine šezdesetih pa do početka osamdesetih godina prošloga stoljeća. Ali, Poluotok zaista više nije što je nekad bio, ističe Marčev.
Moglo bi se sad, nastavlja dalje, pisati nadugo i naširoko o obnovi starog izgleda i funkcija grada, temeljenim na emocijama i sentimentalnim zahtjevima pojedinaca i grupa, ali to neće puno pomoći. Svi zajedno, koliko god to bilo bolno, trebali bismo prihvatiti kako onaj Poluotok iz sjećanja više ne postoji i kako treba početi razmišljati o gradu za treći milenij.
Je li smjer razvoja grada (Poluotoka) dobar moglo bi se utvrditi i prema sredstvima koja su građani i lokalna vlast do sada uložili u uređenje i oblikovanje novih sadržaja. Zato ne bi trebalo odgovarati na pitanje kako oživjeti Poluotok, nego kako ga napraviti i čime ga učiniti još življim i zanimljivijim nego sad, pogotovo u posezoni – kaže Marčev iznoseći svoju glavnu, vrlo smjelu zamisao:
Glavni resurs
– Glavni resurs grada je obala Petra Krešimira IV., i ona mora biti središnje mjesto kad se promišlja redizajniranje stare gradske jezgre. Gradu trebaju i veliki radovi, vrijednosti barem milijardu, dvije kuna, koji će okupiti ljude na tim poslovima. Zato predlažem da se sadašnja obala Petra Krešimira IV. proširi nasipanjem mora, kao što je to napravljeno u luci Gaženica ili u marini Sukošan, od mjesta završetka spomenika Suncu pa do Foše za barem 70-80 metara prema Zadarskom kanalu, u ukupnoj dužini od 900 m. Time bi se dobila nova površina više od šezdeset tisuća četvornih metara. Na njoj bi se mogli izgraditi objekti s različitim sadržajima, a napravila bi se i potpuno nova riva. Bilo bi tu mjesta i za kvalitetne hotele, za kongresni centar, kazalište, koncertnu dvoranu, poslovne prostore, za trgovine, javne garaže, centre zabave, stambene zgrade itd. Tu bi se na koncu smjestila i moderna gradska plaža koju bi koristili turisti, korisnici usluga hotela i apartmana te stanovnici Poluotoka. Ono što je važno jest da bi ta novostvorena površina iznjedrila niz novih poslova za arhitekte, građevinare, trgovce, kulturnjake, zabavljače, ugostitelje itd.
Ovakvim projektom dugoročno bi se osigurala živost grada u sezoni i posezoni na najbolji mogući način. Pored toga seljenjem administrativnih i poslovnih sadržaja u Gaženicu osiguralo bi se da se i grad Zadar u cjelini može razvijati bez prepreka.
Uz dobru pripremu i ishođenje svih "papira" vrijeme realizacije ovakvog zahvata moglo bi biti planirano na rok od 30 do 40 godina. To nije puno jer je toliko vremena, primjerice, trebalo za završetak zgrada Poliklinike ili Kazališta lutaka, koji su bili relativno mali projekti u odnosu na predloženo. Način financiranja svih ovih radova je stvar dogovora, a može se riješiti kreditima, prodajom koncesija, javno-privatnim partnerstvima, financijskim sredstvima županije i države – zaključuje svoj prijedlog Nenad Marčev.
– Kako se ništa ne događa preko noći, recimo da je prva bitna redukcija dolaska ljudi u grad počela 1989. zbog preseljenja međugradskog i lokalnog autobusnog kolodvora s Liburnske obale na sadašnju lokaciju u Arbanasima pored željezničke postaje.
Prelazak drugih poslovnih i zabavnih sadržaja iz grada na nove lokacije, poput Tehničke škole, dijela sveučilišnih studija, gradske knjižnice, a onda i zatvaranje kina "Pobjede" i "Zadar" te brojnih trgovina zbog izgradnje "City galerije" na Relji i desetak trgovinskih centara u predgrađima, kao i otvaranja "Supernove" itd., broj ljudi koji dolaze u grad se dodatno smanjuje. Zajednički nazivnik svih promjena je nestanak radnih mjesta u gradu. Ovo rasterećenje Poluotoka je bilo dobrodošlo i nije bilo negodovanja. Kada je 2015. puštena u promet luka Gaženica trajektni promet također se seli iz središta, a gradska luka se u potpunosti rasterećuje. No tako nestaje i potreba da još jedan dio, bilo gostiju ili domaćih ljudi dođe na Poluotok.
Notorna je činjenica da gdje nema radnih mjesta nema ni ljudi. Jednostavno – kad nema poslova, nema ni novca. Pojavi li se potražnja za uslugama te ih netko želi platiti, pojavljuju se pojedinci i organizacije koji to znaju obaviti. Pa npr. kad krene sezona bez ikakve prisile nestaju bijeli papiri s izloga u gradu, a poslovni prostori se otvaraju. Dolaze turisti sa svojim lisnicama i Poluotok "cvjeta". Kad mine sezona sve se opet zatvara. Slijedi kako je recept živoga grada jednostavan – stvore li se cjelogodišnje poslovne aktivnosti na Poluotoku, ponovno će se pojaviti i ljudi.