Hm, ovo izgleda kao da nema kraja. Branitelj je umro 2011. godine, 14 godina nakon rata. Počinio je suicid. To je grozna stvar, ali nema veze s problemom. Problem je, naizgled, njegova majka koja nema riješeno stambeno pitanje. O njoj brine drugi sin. On traži od svih nas da riješimo stambeno pitanje za njega i njegovu majku. Zato što je njegov brat bio u ratu.
E, to je problem, prvi. Problem je što nema kraja financiranju života za sve koji su nekako, makar i dalekim rodbinskim vezama, povezani s braniteljima. Drugi problem je proizašao iz načina kako je brat, Mario Vrbanić, namjeravao riješiti svoj problem, stambeno zbrinuti majku na račun pokojnog brata. Tražio je da mu Ministarstvo branitelja riješi taj problem, pokloni neki stan. Došao je na listu onih koji mogu dobiti stan. Bio je 247. na toj listi. To znači da treba čekati, možda i dugo.
Ministarstvo branitelja tražilo je od Središnjeg državnog ureda za stambeno zbrinjavanje da pomogne. Središnji ured je ponudio stan u Vinkovcima, Grubišnom Polju, Belom Manastiru ili kuću u Sisku. Ili novac, bespovratni kredit, koji je očito poklon, a ne kredit, u iznosu od 28 tisuća eura. Mario Vrbanić se odlučio za novac. Nitko ne zna kako bi ga potrošio. Taj bi mu novac građani Hrvatske, posredstvom Središnjeg ureda, dali nakon 1. ožujka, za mjesec i pol. Nije dosta.
Povezao se s Nenadom Križićem, pomoćnikom ministra. On mu je, navodno, rekao da, u nedostatku boljeg rješenja, provali u tuđi stan. Onako kako se u ratu radilo sa srpskim stanovima, čak i ako su živjeli u njima. Uniforma je mnoge štitila od pravde. Lakše je besplatno čekati u tuđem stanu nego u unajmljenom. Nakon što je složen takav plan, Mario Vrbanić je krenuo raditi pritisak na svoju “vezu”, zahtijevajući da mu pokaže u koji stan da provali. I onda je, nakon nekog vremena, pukao i sve objavio. To je treći problem, naljutio se kada mu nezakonito nije pronađen stan. Da mu je uspjelo provaliti u stan s blagoslovom važnih iz Ministarstva, nikada ne bismo saznali za priču.
Vrbanić je pukao i sve objavio. Napravio je dramu, slučaj. Sve na račun brata koji se davno borio, a nakon toga umro. Sada je brigu koju si ljudi sami nameću, brinuti o odraslim članovima obitelji, prebacio na sve ljude u ovoj zemlji. Jer zakon određuje da se o braniteljima brinu građani koji nisu branitelji. To je solidarnost, ok. I o braniteljskoj djeci, što je isto solidarnost ako branitelj ne može. I o roditeljima, što je neobično jer su se mogli sami za sebe pobrinuti. I o drugim rođacima.
Vrbaniću ne pada na pamet podići kredit, zaraditi, učiniti nešto samostalno što bi svi drugi napravili, ako već misle da moraju pomagati svoje roditelje. Ne, traži da to učine građani. A Ministarstvo branitelja ga podržava jer je ono kreiralo zakone kojima od građana naplaćuju sudjelovanje u obrani zemlje. To se zove ucjena koja od branitelja radi plaćenike, a briše ih s popisa domoljuba.
Vrbanić nas je podsjetio u što se sve može okrenuti dobra namjera kada je provode krivi ljudi. I postane praksa. Pokazao nam je kako Ministarstvo branitelja ustvari banalno shvaća pojam branitelja. Rekao nam je da se u ovoj zemlji ne isplati biti pošten. Rekao nam je da su ljudi koje smo izabrali nepošteni. I da su nepobjedivi.