Za Matiju Huzjaka, mladog arhitekta iz Zadra koji je studirao i diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, nema nikakve dvojbe treba li urediti zadarsku rivu.
- Apsolutno smatram da je neophodno urediti, tj. artikulirati vanjsku rivu, to je zadatak koji ne smijemo više odgađati – kaže nam odmah na početku razgovora. O tome zašto je riva kao jedan od najatraktivnijih dijelova Poluotoka ostala zapravo najzapušteniji dio grada, pa čak i najzanemareniji, reći će:
- Riva je zapravo sretna posljedica nesretnih događaja iz povijesti našega grada, tj. mjesto na kojemu su nekoć bile zgrade, u istom redu sa zgradom nekadašnjeg hotela "Zagreb" i zgradom Sveučilišta u Zadru, prateći se kako regulacijskom linijom, tako i visinom. Savezničko bombardiranje u Drugom velikom ratu uništilo je većinu tih zgrada, a nakon čišćenja ruševina, pojavila se šansa za novi javni prostor grada. Riva je tada prepoznata kao dio sustava perivoja s visokim zelenilom koji okružuju zadarski Poluotok. Njezino perivojno uređenje, iako decentno i jasno, nakon toliko godina većina naših sugrađana doživljava kao zapušteno. Kao grad još uvijek nemamo jasnu viziju što napraviti s rivom.
Prema svim najavama uskoro bi se moglo krenuti u građevinsko-statičku obnovu rive, popravak i nadogradnju obalnog zida i popločanje obalnog dijela, ali ostalo je neriješeno pitanje na koji je način funkcionalno obnoviti, kakvim je sadržajima nadograditi i čemu je podrediti: morskoj (pomorskoj) funkciji, turističkoj (zabavnoj) ili građanskoj (javnoj) funkciji?
- Ona je nedvojbeno jedan od najvažnijih javnih gradskih prostora u kojemu leži golemi potencijal. S tako vrijednim prostorom treba biti oprezan u smislu programskog i sadržajnog (funkcionalnog) određenja. Nekoć su javni prostori mogli biti jednoznačni jer je način života bio nešto drukčiji. Baš tako naša riva je ostala decentno perivojno uređena, prostor odmora, opuštanja, dokolice, prateći teze nekog vremena koje je iza nas. Danas javni prostor mora biti u službi više namjena, on se mora moći transformirati i prilagođavati različitim programima i režimima korištenja. Zato, rivu treba prilagoditi svemu što ste naveli, i više od toga, a ključ je upravo u omjeru, tj. balansiranju programa.
Jeste li zagovornik, uvjetno kazano, tradicionalističkog pristupa obnove rive, da se sačuva stanje kakvo jest i u tom smislu obnovi, ili modernijem pa i radikalnijem pristupu, da se riva potpuno preobrazi i drukčije oblikuje prema aktualnim potrebama i formama?
- Puno je diskusija o tome treba li rivu „graditi“ imitirajući neko stanje iz vremena „talijanskog“ Zadra. Nisam za to da se riva potpuno preobrazi, već da se pametnim planiranjem prilagodi suvremenom načinu života. Njezina „neizgrađenost“ je upravo njezina temeljna kvaliteta. Nema puno gradova u Hrvatskoj to bogatstvo kao Zadar, da je povijesna gradska jezgra potpuno okružena pojasom visokog zelenila, a k tome još i da se srce grada toliko otvara rivi i riva njemu. To trebamo čuvati!
Može li se s rivom odrediti i budući turistički razvoj čitavog Zadra ili barem stare gradske jezgre?
- Strategija Zadra kao grada mora biti jasna u tom pogledu. Kad govorimo o takvom prostoru, treba strategija uvjetovati prostor, a ne prostor strategiju.
Može li u tom smislu riva generirati i budući život i funkciju grada?
- Uređena riva to u jednoj mjeri može, i treba! Zadar je grad na moru, okrenut ka moru, što naša vanjska riva nedvojbeno potvrđuje, a čini mi se kao da smo svi pomalo zaboravili važnost toga neposrednog kontakta s morem. Zaboravili smo i da je more medij fizičke komunikacije, tj. transporta. U ovakvom, relativno malom gradu, svuda idemo autima, a morem možemo s jednog kraja grada stići na drugi puno brže, čak i ugodnije, kada bismo takav oblik transporta organizirali.
Trebaju li se administrativne funkcije seliti izvan gradske jezgre ili ih treba zadržati na Poluotoku?
- Poluotok ćemo toliko dugo zvati gradom dok on to zaista i bude. Ako s Poluotoka preselimo sve funkcije koje ga čine gradom, on to prestaje biti i postaje scena za turizam, gdje više ne vidimo što je pravo – slojevito i staro, a što novo – i samo imitacija. Problem s javnim institucijama je što su one disperzirane po Poluotoku, a k tome iz dana u dan sve teže dostupne onima koji iz drugih gradskih četvrti dolaze na Poluotok, zbog stalnog porasta broja automobila u odnosu na broj stanovnika i preokupiranosti parkirališnih mjesta. Zadar mora sustavno raditi na generalnom prometnom rješenju, pa i na tome da javne ustanove budu dostupnije, možda čak i sve na jednom mjestu. Ali, zašto ne na Poluotoku, ili makar u kontaktnoj zoni?
Vratimo se na rivu, jesu li instalacije Nikole Bašića na određeni način odredile budući smjer uređenja rive?
- U smislu parternog opločenja, akademik Bašić poštovao je uzorak postojeće rive, što držim ispravnim. Takav uzorak mogli bismo primijeniti na cijelu rivu. No, ako govorimo o Morskim orguljama i Pozdravu Suncu, oni su jedinstveni i visokovrijedan dio javnog prostora našega grada, zbog kojeg svi danas uživamo viši životni standard nego onda kada ih nije bilo. Ipak, tako snažne elemente u javnom prostoru ne smijemo ponavljati, jer time umanjujemo individualnu vrijednost pojedinih elemenata. Preostali dio rive ne bi smio biti prenatrpan urbanim instalacijama i turističkim atrakcijama. Ponavljam, treba nam pametni balans.
Konkretno, treba li rivu otvoriti sadržajima koji su je već počele "osvajati" kao što su ugostiteljski štekati? Dograditi novim objektima ili ostaviti prostorno otvorenu? Produljiti postojeći mul i dati mu funkcionalnu namjenu za pristanak brodova ili ga zadržati u sadašnjoj, više figurativnoj ulozi? Zadržati hortikulturni pojas ili sve popločati...?
- Smatram da bi rivu trebalo otvoriti različitim vrstama sadržaja, naročito društvenim, ali između ostalih i ugostiteljskim, no isključivo planirano i kontrolirano! S obzirom na to da su stavovi naših sugrađana, kako unutar struke, tako i izvan nje različiti, ispravan način pronalaženja dobroga programskog rješenja rive bio bi javni anketni urbanističko-arhitektonski natječaj. Svakako, jedna od podloga tom natječaju trebali bi biti uvjeti Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture u Zadru, jer je riva unutar zone gradske jezgre i kao takva uživa visok stupanj konzervatorske zaštite. Način na koji bi se koristila sama riva i njezin širi pojas tada bi odredili natječajni prijedlozi: produžiti gat ili ne, pristajanje brodova negdje na gatu (rivi) ili ne, nasipanje plaža ili ne... – sve odgovore dobili bismo kroz natječaj, a obzirom na njegov anketni karakter, provjerili bismo koje su programske opcije kvalitetne i prihvatljive, a koje ne. Uređenje javnog prostora, posebno tako delikatnog je javno pitanje, pa mu je potrebno pristupiti s velikom pažnjom. Ono često podrazumijeva dugo razdoblje, što je našim sugrađanima često teško pojmiti, ali moramo se prisjetiti da svi uredni gradovi u svijetu provode prostornu politiku upravo na taj način i to - uspješno! S rivom ne treba žuriti! To pak ne znači da moramo čekati dovijeka da bismo počeli rivu koristiti aktivnije i drukčije!
Kako to ostvariti, na koji način?
- Ja proces vidim u tri koraka, od kojih je prvi ostvariv jako brzo: privremena regulacija prostora rive po strogim pravilima koju može izraditi kvalitetna lokalna stručna snaga uz podršku Društva arhitekata Zadra. Opasnost je ta što privremeno kod nas često postaje trajno – što na rivi pod svaku cijenu trebamo izbjeći! Zato je u ovom koraku presudno da lokalne nadležne službe strogo i bez iznimke provode pravila koja bi se u tom koraku definirala. Drugi korak je javni anketni natječaj za urbanističko-arhitektonsku artikulaciju prostora, nakon kojeg bi bilo moguće razraditi program za provedbeni natječaj, te konačni treći korak javni urbanističko-arhitektonski natječaj za cjelovito uređenje rive – za provedbu, zaključuje mag. ing. arch. Matija Huzjak.