.jpg)
Nema toga u Zadru tko ne bi imao što reći o Novoj rivi (oliti Obali kralja Petra Krešimira IV.). Onoj bivšoj, sadašnjoj i budućoj! Iz nje trajno zrači neka simbolična energija, kao ona o kojoj svjedoči skladatelj Igor Kuljerić: „Sva glazba koju sam skladao izvire iz mojih dječačkih fascinacija zadarskom rivom“. Ništa ne smeta što je u doba njegove mladosti Riva bila obična hrpa sablasnih ruševina! Sveudilj je čuvala identitet kultnoga zadarskog prostora, svoj genius loci.
O tom i takvom prostoru ne može se razmišljati odvojeno od Grada. Nije, na primjer, bez razloga u Foši porušen drveni most i podignut zidani prilaz Kopnenim vratima istodobno s početkom gradnje Nove rive (1875.). Još ranije, proširena je sadašnje Ulice kralja Dmitra Zvonimira (pokraj „Elektre“), a na Poluotoku uređena prometnica preko muraja (Bedemi zadarskih pobuna).
Nova je riva, međutim, uništena angloameričkim bombardiranjem Zadra, a potom pretvorena u mit izvan vremena i prostora. Za jedne je postala elegična slika impozantnih palača s blistavom promenadom, galantnim kavalirima i elegantnim damama, a za druge obična „fantazija u posvemašnjoj težnji za ljepšom prošlosti“!
Ne uočava se što je za nju značila bivša gradska tržnica na bivšem Zelenom trgu (Forum, Poljana pape Ivana Pavla II.). Oduševljen posvemašnjim metežom na tom prostoru, francuski putopisac Pierre Bauron zapisao je 1888. godine: „Kakva graja i kakvo šarenilo. Na trgu vlada jezična konfuzija. Kupuje se i prodaje na svim mogućim narječjima“!
Ta se živopisna vreva prelijevala preko omanjega Trga Laurana na Novu rivu i gat. A tu su, na tom gatu, pristajali brzi luksuzni brodovi na liniji Trst - Kotor. Novinsko izvješće iz 1890. godine neodoljivo podsjeća na današnji dolazak kruzera: „Pođite u luku kada dolazi parobrod pa ćete vidjeti kako su furešti oboružani crnim kutijicama (…) Žure gradom kao ludi, zaustavljaju se svuda, ispred crkava, kolona, skupina ljudi i - tak! Fotografiraju sve što se vidi i što se ne vidi“.
U neposrednoj blizini razmjestili su se Glavna pošta, legendarna kavana „Lloyd“, čak tri gradska kina, stajalište za poštanske kočije iz unutrašnjosti … Samo malo dalje na istok bila je kavana „San Marco“, zatim hotel „Bristol“ („Zagreb“), pa „Caffeè Stefania“ … Zvuči nevjerojatno, na zapadnoj strani, ispred sadašnjega Županijskoga doma, poslovala je ribarnica na otvorenome!
S vremenom su Nova riva i Grad toliko nabujali da je, 1908. godine, uz bedem u Jazinama izgrađena nova cestovna veza Poluotoka s kopnom. Čak se razmišljalo o gradnji mosta preko samog ulaza u Fošu. Sto godina kasnije, kada počinje jenjavati živost na Poluotoku, predlažu se brojna rješenja, među kojima i „obnova“ Nove rive, a promet se regulira tako što se poskupljuje i skraćuje parkiranje.
Danas, u doba posvemašnje automobilizacije, čovjek mora biti sretan ako za 15–20 minuta nađe parking na Poluotoku, zatim mora platiti parkiranje i na koncu može ostaviti automobil najduže dva sata! Nasuprot tome, sve brojniji trgovinski centri na kopnu nude lak, besplatan i neograničen pristup.
Može li se, dakle, uopće razmišljati o bilo kakvu zahvatu na Novoj rivi i revitalizaciji Poluotoka bez efikasne regulacije prometa?! Bar kao prije 110 godina!