Prorektor Sveučilišta u Zadru i redovni profesor na Odjelu za geografiju tog Sveučilišta prof.dr.sc.Josip Faričić nedavno je na seriji tribina zadarske Gradske knjižnice "Morski utorak" održao predavanje pod naslovom "Čije je more, tko ima pravo sudjelovati u ribolovu i kakav bi taj ribolov trebao biti?". U tom se predavanju, makar mu to nije bio prvi javni istup na tu temu, osobito kritično osvrnuo na odnos ribara, bilo onih koji se ribolovom bave profesionalno, bilo onih kojima je ribolov rekreativna i sportska aktivnost, s posebnim naglaskom na krivolovce, ali i države i općenito društva, prema moru i bogatsvima koje ono sadrži. A to se bogatstvo, tvrdi prof. Faričić, nepovratno uništava.
Razgovor koji smo vodili na ovu temu temelji se na postavkama iz tog predavanja.
- Kako to da se vi kao geograf osobito zanimate za ribarstvo i da su Vam u fokusu teme koje su vezane za ribarstvo kao gospodarsku djelatnost, pa i kršenje zakona što je nadležnosti države, inspektora, policije, pravosuđa..?
- Ribolov je izuzetno važna aktivnost na hrvatskom dijelu Jadrana pa je logično da je predmet istraživanja istraživača iz različitih znanstvenih disciplina. Među njima su vodeći oni iz područja ribarstva i biologije mora koji rade na Institutu za oceanografiju i ribarstvo iz Splita. Međutim, i mnogi drugi bave se različitim motrištima ribolova, primjerice geografi, sociolozi, etnolozi, povjesničari i jezikoslovci. Ribolov je tradicijska djelatnost otočana i stanovnika obalnih kopnenih naselja koja uz ekonomski već tisućljećima ima i mnoge druge utjecaje na život. Kao gospodarska djelatnost ima mnoge neposredne i posredne učinke na razvoj otočnoga i kopnenoga obalnog prostora, a potrebno ga je promatrati i kao način života (obogaćivanje jelovnika, tradicijske vještine, običaji i dr.). Upravo to kulturno značenje ribolova potaklo je mjerodavne da tradicijske ribolovne vještine, vjerovanja i običaje na Jadranu, na temelju prijedloga s odgovarajućim elaboratom koji su priredili Sveučilište u Zadru i Otočni sabor, upišu su u registar nematerijalnoga kulturnog dobra Republike Hrvatske. Sudjelovao sam u izradi tog prijedloga i elaborata i naravno da sam involviran u te teme. I sam potječem s otoka Rave pa sam na neki način kao baštinik mnogih generacija otočana "uvučen" u teme vezane za more i ribolov.
- Kako se mi kao društvo i država odnosimo prema tom razvojnom resursu? Koje su Vaše glavne zamjerke tome odnosu?
- Po Zakonu o morskom ribarstvu kategorije ribolova su gospodarski ribolov, mali obalni ribolov (tretira se kao gospodarski ribolov), rekreacijski ribolov, sportski ribolov i ribolov za znanstvene potrebe. Tim kategorijama nije obuhvaćena pogubna i često prakticirana vrsta ribolova – krivolov – u kojem sudjeluju oni s povlasticama i dozvolama, ali i oni bez tih dokumenata. Svi ti ribolovci sudjeluju u lovu na ribu i druge morske organizme. Međutim, zbog mnogih je problema teško utvrditi apsolutni iznos njihovoga ulova jer se on ne registrira u cijelosti. Službeni statistički podatci su zaokruženi i nepotpuni zbog toga što svi sudionici gospodarskog ribolova ne prijavljuju sve što ulove, a sudionici rekreativnog i sportskog ribolova uopće nemaju obvezu prijavljivati ulov (pri čemu broj tih ribolovaca za razliku od onih koji se bave gospodarskim ribolovom nije ograničen). Empirijske spoznaje o ribolovnom naporu na pojedinim lokacijama imaju stanovnici hrvatskih otoka koji svojim očima vide kako u njihovim otočnim uvalama nekoliko dana za redom ribu izlovljavaju profesionalci koji love različitim ribolovnim tehnikama (npr. obalnom koćom, šabakunom, migavicom, ludrom, zatim korištenjem više kilometara trostrukih mreža stajačica i dr.), u otočnim kanalima čak i za vrijeme mjesečine u akciji je mnoštvo plivarica koje noć osvjetljavaju da se može vidjeti kao usred dana(to se ne čini samo dva-tri dana prije i poslije uštapa, što se opravdava čestim vremenskim lovostajima pa se „sitna plava riba nema kada loviti“), a nečasni pojedinci među onima koji se bave rekreativnim i sportskim ribolovom umnogome premašuju dopuštene ribolovne alate i dopuštene količine ribe (umjesto dopuštenih 100 udica bacaju se tisuće udica parangala, umjesto dopuštenih 5 kg ribe dnevno plus trofejni primjerak koji može biti i veće mase, lovi se više desetaka kilograma itd.). Naravno, krivolov po svojem općem obilježju ne rezultira evidencijama o ulovljenoj ribi i drugim morskim organizmima, a sve to rezultira prividnim, službeno zabilježenim statistikama, smanjenjem količine ulovljene ribe i drugih morskih organizama.
- Tko je, po Vama, odgovoran za takvo stanje stvari na moru (i u moru)?
- Bilo bi promašeno generalizirati, tj. ukazivati na probleme u ribolovu na način da bi ispalo da ih uzrokuju svi ribolovci ili pak da to čine samo profesionalni ribari, ali je činjenica da takvih problematičnih praksi i njihovih počinitelja ima vrlo mnogo. Ponajprije, zbog zahtjeva tržišta, osobne ambicije, nezasitnost i bezobzirnosti za mnoge pojedince i ribarske skupine nikada nema dovoljno ribe pa kad se naiđe na dobru poštu nema predaha u izlovu svega što se na njoj zatekne. S obzirom na to, krše se vremenska i prostorna ograničenja (lovostaji), što je posebno pogubno u osjetljivo vrijeme kada se riba mrijesti ili kada su takvom izlovu izložene vrste koje ne migriraju u potrazi za hranom već tijekom života nastanjuju ista staništa.
- Koje alate smatrate osobito opasnim, što to izaziva najveću štetu?
- Često se pri korištenju tradicijskih vrsta ribolova koriste mnogo dulje i više mreže, mnogo dulji parangali i mnogo više vrša nego li je to dopušteno, a istodobno se primjenjuju suvremene tehnologije (fish finder, izrazito jaki izvori svjetla, velika jačina motora, oprema za ronjenje i dr.) koji omogućuju precizno lociranje lovine, a zatim i izlov kakav je tradicijskim ribolovom bio nezamisliv. Pri svemu tome preklapaju se potrebe i interesi različitih sudionika u ribolovu pa na terenu dolazi do neugodnih situacija, primjerice, pri utvrđivanju prava prvenstva s obzirom na to jesu li se na istoj pošti zatekli gospodarski ili sportski ribolovci. Tada se ne staje na jezičnoj raskoši psovki koju omogućuje kreativno korištenje primorskih dijalekata. Posebno je žalosno kada su žrtve neumjerenosti nedorasli primjerci riba, rakova i glavonožaca koji stradavaju kao kolateralna lovina (koja se čak i ne skriva nego se pred očima svih prodaje na ribarnicama naših gradova) što uz brutalnu primjenu nekih tehnika ribolova (npr. koćarenjem uz neposrednu blizini obale) izravno pridonosi smanjenju ribljeg fonda, pa i istrjebljenju pojedinih ribljih vrsta i uništavanju staništa (npr. onih u kojima se nalazi posidonija).
- Razumijemo da su pohlepa, nezasitnost, zarada glavni motivi krivolovaca, ali, što može država savojim represivnim aparatom napraviti? I, da li je represija jedino rješenje za spas mora od prekomjernog izlova?
- Očito je spoznaja o potrebi održivoga gospodarenja morskim resursima na niskim granama. Nedovoljne su preventivne mjere edukacije svih kategorija ribolovaca, više je potrebno učiniti u predstavljanju rezultata znanstvenih istraživanja iz područja biologije mora i ribarstva (jer se većina rezultata tih istraživanja objavljuju u prestižnim znanstvenim časopisima na engleskom jeziku pa se šira javnost s njima nema priliku upoznati), a nedovoljan je i nadzor zbog nedostatka djelatnika i plovila ribarske inspekcije (pri Ministarstvu poljoprivrede) i pomorske policije koji su ovlašteni obavljati taj nadzor. Isto tako, neujednačene su sudske prakse i, općenito, izostaju sankcije za počinjena zlodjela pa mnogi svjesno riskiraju prekršajnu prijavu jer su kazne mnogo manje od moguće zarade. Treba podsjetiti na praksu visoko razvijenih zemalja svijeta koje dosljednom primjenom zakona i drastičnim kaznama odvraćaju od bilo kakve pomisli na nedopuštene vrste i razmjere ribolova. Država bi putem Uprave za ribarstvo pri Ministarstvu poljoprivrede trebala u u pripremi dokumenata, posebno onih koji se odnose na mjere regulacije ribolova i zaštite obnovljivih bogatstava mora, uključiti što više različitih dionika (znanstvenike, ribolovce svih kategorija, stanovništvo otoka i dr.). Tako bi se izbjeglo zoniranje u kojemu su pojedini dijelovi hrvatskoga akvatorija izloženi kontinuiranom ribolovnom naporu. Među takvim problematičnim dokumentima su tzv. planovi upravljanja za ludar, šabakun i migavicu, kao i za koćicu (obalnu mrežu potegaču). Premda svi sudionici u tim vrstama ribolova nisu bezobzirni već časno obavljaju svoju djelatnost, mnogo je onih koji tim tehnikama uzrokuju pravi ihtiocid. Svakako, prije nego li za naše more nešto konkretnije učine mjerodavne vlasti zadnji je trenutak da i sami nešto učinimo. Imajući na umu sve te probleme otvoreno pozivam sve nas koji na bilo koji način sudjelujemo u ribolovu da poštujemo norme, da brinemo o obalnom i morskom okolišu te da vodimo računa o našoj djeci i unucima. Svojim grijesima i propustima naš će naraštaj posve zakazati. Našim potomcima, pravim vlasnicima mora koje mi sada koristimo, uništit ćemo ono što nismo sami stvorili već smo naslijedili od prirode i naših predaka.