Ako zadarsku arhitekticu i bivšu predsjednicu Društva arhitekata Zadra Simonu Gregorović pitate kako urediti kapitalni gradski projekt – rivu, odgovor je vrlo jednostavan: urbanističko-arhitektonski natječaj.
– Zadarska riva je lice grada, grad kakav ga vidimo s mora, slika s kojom dočekujemo i ispraćamo goste... To je iznimno kvalitetan javni prostor čije oblikovanje i komunalna opremljenost trenutačno nisu na razini funkcije i značenja koje ovaj prostor zapravo ima. Gradska riva kao javni prostor je iznimno prisutna u životu grada, kao prostor raznih događanja (uglavnom ljeti), kontemplacije, dokolice i dječje igre – kaže Gregorović.
Najave su kako bi se uskoro moglo krenuti u obnovu rive, njezin popravak i nadogradnju, ali još uvijek nije definirano na koji način. Što mislite, u kojem bi smjeru ta obnova treba ići?
– Obnova gradske rive počela je izgradnjom i uređenjem Istarske obale. Sljedeća faza trebala bi biti uređenje Perivoja Citadela prema provedenom natječaju. Tu je riječ o dva iznimno vrijedna kapitalna projekta koji su svojim oblikovanjem nametnuli visok standard urbanog prostora. Smatram da je jedini ispravan način za obnovu gradske rive provedba anketnog urbanističko-arhitektonskog natječaja.
Svrha anketnog natječaja je dopustiti natjecateljima da sami predlažu moguće funkcije i scenarije koji bi se tu mogli odigrati. Odabrani rad predstavlja odabir najpovoljnije varijante od mogućih, koje se tijekom provedbe natječaja provjeravaju i uspoređuju, a moguća su i određena preklapanja funkcija i sadržaja. Kod anketnih višestupanjskih natječaja poželjno je i uključivanje javnosti te prikupljanje javnog mišljenja.
Treba li prednost dati pomorskoj funkciji, turističkoj ili isključivo javnoj funkciji?
– Polivalentnost je jedna od glavnih značajki zadarske rive, kao uostalom i bilo kojeg ovako velikog i značajnog javnog prostora. Smatram da ne treba javne prostore dijeliti po funkciji, jer njihova važnost upravo proizlazi iz mogućnosti da se mogu jednostavno prilagoditi različitim funkcijama, odnosno manifestacijama. Upravo preklapanje funkcija i različitih sadržaja čini prostor javnim i otvorenim za mase. Naravno da treba voditi računa o mjerilu – prenatrpanost sadržajem, odnosno "prenapučenost", također može stvoriti vrlo negativnu sliku.
Ima li štekatima mjesta na rivi? Doduše, taj proces je već sramežljivo počeo...
– Pitanje štekata u Zadru je posebna tema. Naravno da riva ne može opstati bez štekata, ali tu bi se nadležne gradske institucije naročito trebale pozabaviti njihovom, vazdarastućom, veličinom, međusobnim razmakom i oblikovanjem, a posebno činjenicom da većina štekata u vrlo kratkom roku postaju fiksni objekti, za potrebe kojih se često uklanja zelenilo koje su zaposjeli.
S više vaših kolega arhitekata razgovarali smo o istoj temi, a mišljenja su podijeljena. Jeste li vi više zagovornik tradicionalističkog pristupa da se riva sačuva u sadašnjem obliku i namjeni ili ovog radikalnijeg, da se u potpunosti transformira?
– Moram priznati da sam podijeljenog mišljenja. Riva ima iznimne vrijednosti koje treba sačuvati po svaku cijenu, kao što su gradski bedemi na njezinu početku i kraju te kvalitetno visoko zelenilo – perivoj. Smatram da nema prostora za proširivanje, odnosno nasipavanje, postojeće šetnice. Postojeća šetnica je dimenzionirana u odnosu na izgrađenu strukturu grada, eventualna proširenja značajno bi narušila vizure – proporcije vanjske fronte Poluotoka. Dopustila bih značajnu rekonstrukciju mula. Mul vidim kao središnju točku rive – metafizički trg, prostor kojim se Forum otvorio prema moru... Također smatram da ima prostora za rekonstrukciju dijela gradskih blokova na potezu između zgrada Sveučilišta i hotela "Zagreb", porušenih u Drugom svjetskom ratu – svakako uz uvjet očuvanja drvoreda crnika koje su glavni element oblikovanja vanjske fronte rive.
Koliko pri budućem uređenju rive u obzir treba uzeti činjenicu da je Poluotok već sada kulisa, a ne mjesto aktivnog življenja? Pogotovo uzme li se u obzir da su i preostale javne službe najavile odlazak iz stare gradske jezgre.
– Smatram da to nije presudna činjenica za buduće uređenje rive. Prostoru rive gravitira puno širi prostor od samog Poluotoka. Ona je zapravo dnevni boravak cijeloga grada. Ne treba zanemariti činjenicu da na Poluotok dolaze i dodatni javni sadržaji – u vidu uređenja Providurove palače, odnosno kulturnog centra. Sveučilište je također vrlo važan faktor u "živosti" Poluotoka. Izmještanje gradskih funkcija normalan je proces u razvoju grada. Grad, odnosno Poluotok, treba zapravo promatrati kao živi organizam, on je konstantno podložan promjeni, pod pretpostavkom da napreduje. Dovoljno je samo "pogledati" transformacije koje je taj prostor doživio u proteklih stotinjak godina. Naravno, važno je na koji način će Strategija razvoja grada odrediti ove promjene.
Može li riva, uvjetno rečeno, spasiti Poluotok ili je problem puno dublji?
– Neki od problema Poluotoka su: iseljavanje domicilnog stanovništva, apartmanizacija, visoki troškovi održavanja, promet, nedostatak parkirnih mjesta... Teško je od pojedinačne intervencije očekivati da će kao čarobnim štapićem ukloniti sve probleme na Poluotoku. No, kao arhitekt, vjerujem da svaka, pa i najmanja intervencija može značajno podignuti kvalitetu puno šireg prostora od prostora same intervencije te može postati generator pozitivnih promjena i kretanja.