Robert Kovačević dugogodišnji je zadarski ugostitelj i predsjednik Ceha ugostitelja. Njegov “Brazil”, jedan od kultnih zadarskih lokala, smješten je na samoj zadarskoj rivi, sa štekatom na najljepšem mjestu u gradu - uz Morske orgulje i Pozdrav suncu.
Tema obnove zadarske rive u zadnje je vrijeme ponovno aktualna. Kako vidite sadašnje stanje zadarske rive? Koliko je, kao javni prostor, uopće prisutna u životu grada?
- Ja bih radije postavio pitanje koliko građani sudjeluju u životu rive. Tko uopće dolazi na rivu? Nitko. I već 30 godina je tako, da Zadrani na svoju rivu ne dolaze.
Zar nisu Bašićeve urbane intervencije, Morske orgulje i Pozdrav suncu promijenile taj trend zadnjih desetak godina?
- Jesu, ali ne toliko za same Zadrane. Puno su više turisti od toga napravili atrakciju na rivi nego domaći. Istina je da se Zadrani njome ponose, ali je ne konzumiraju.
U čemu je trenutno najveći problem s rivom?
- U tome što nemamo nikakve kriterije za sadržaje i manifestacije koji se na rivi događaju, nemamo osmišljen prostor niti infrastrukturu. Sve se svodi na improvizaciju, a na tome se ne može stvarati identitet. Danas je jedna vrsta manifestacije, sutra nešto potpuno drugačije, a treći dan - ništa. Općenito je gospodarenje s tim javnim prostorom konfuzno, i to je u samom startu veliki problem.
Puno putujete, i u Parizu se bavite ugostiteljstvom, kao i u Zadru. Kako drugi gradovi na Mediteranu, primjerice Italiji ili Francuskoj, gospodare svojim rivama i obalama kao javnim prostorom?
- Evo, dobar je primjer baš Pariz, jer je obala uz rijeku Seinu stalna tema prijepora i sukoba svih mogućih strana. Nedavno je donesena odluka o potpunoj zabrani automobilskog prometa i uvođenju pješačkih površina uz desnu obalu rijeke. Komercijalni sadržaji koji tamo postoje su minimalni, objekti koji nude ugostiteljsku uslugu su isključivo servis samom prostoru i njegovom javnom sadržaju, a ne obrnuto. Zadarski gradonačelnik nema potrebu donositi odluke takve jačine, da zabrani promet na obali, naša riva već jest pješački raj. Isto je i s objektima koji tamo postoje i nude ugostiteljsku uslugu.
Vi na rivi već sada imate između 500 i 600 sjedećih mjesta na postojećim štekatima, a s ukidanjem parkiranja, odnosno povlačenjem rive preko ulice, dobivate između 800 i tisuću sjedećih mjesta u restoranima i kafićima na potezu od Pozdrava suncu do Foše. Sad nedavno, kad su bili maratoni, najbolje se vidjelo koliko fantastično izgleda ta ulica kada na njoj nisu parkirani automobili. Potrebne su samo male intervencije, poput hortikulture ili rasvjete, da se ulica uklopi u ostatak tog prostora. Znači, mi u Zadru već imamo sadržaje za koje se ljudi danas u svijetu zalažu, a to su javni prostori.
Kad smo kod toga, među vašim gostima je puno stranaca, turista. Kako oni vide zadarsku rivu?
- Stranci su oduševljeni što tu nema sadržaja. Koncept mog lokala je biti usluga tom jedinstvenom prostoru, ne zato što je netko to od mene tražio već zato što ja tako funkcioniram. Umjesto da se vrši agresija na taj prostor glazbom, uređenjem ili ponašanjem, smisao je biti servis tom prostoru rive. Ono čime bi se to moglo unaprijediti je propisivanje standarda koji će ujednačiti estetiku te lokacije. Ali da to bude standard koji će donijeti struka. Postoji prostor koji je slobodan i koji bi se mogao fantastično urediti s vrlo jednostavnim zahvatima koji ne koštaju puno novca. Ovdje, naravno, ne govorim o tehničkoj obnovi rive koja se raspada i gdje će trebati veliki zahvati, nego o vanjskom uređenju.
Najave su da bi se uskoro moglo krenuti u njezinu obnovu, popravak i nadogradnju, ali ne i na kojoj način. Što vi mislite, u kojem bi smjeru ta obnova trebala ići?
- Da bi riva kao prostor dobila puni smisao, njezina bi se šetnica trebala nastaviti preko Foše prema Punti Bajlo. Da se vrati nekadašnja komunikacija koja je prekinuta, ali nekim modernim rješenjima, jer riva je sada praktički odsječena od ostatka grada. Ovo je, na kraju krajeva, venecijanski grad. Imate kanale, imate most u Foši koji je zazidan, zašto se ne bi u tom pravcu revitalizirala riva? Općenito, naša orijentacija prema moru je upitna. Kao grad smo se više okrenuli prema gore nego prema moru...
Koliko pri budućem uređenju rive u obzir treba uzeti činjenicu da je Poluotok sve više kulisa, a sve manje mjesto aktivnog življenja?
- Uopće se ne slažem s time da Poluotok umire. Nikada nije bilo više sadržaja, što komercijalnih, što javnih, u staroj gradskoj jezgri. Mi smo nekada smjeli raditi do deset sati navečer, a sada možemo do 1.30 ujutro, razlika je velika. Poluotok ima svojih perioda kada je prazan, što je logično jer ovo nije veliki grad, ali dolaskom turista i domaćih koji na dnevnoj bazi imaju potrebe dolaziti u grad, puno je veći protok ljudi. Svi ovi sadržaji koje sada imate na Poluotoku sigurno ne bi postojali da nema ljudi.
Ne mislim da je grad oduzet građanima, baš dapače, mislim da im je ponuđen više nego ikad prije. Sad nema ni turista, ni gužve, parkinga koliko hoćeš. Tko vas sad sprječava da dođete u grad, kupite spizu, popijete kavu i napravite đir. Nitko. Za vrijeme kad su gužve, trebalo bi unaprijediti javni prijevoz i imati niskopodnu autobusnu liniju koja će, poput tramvaja, stalno kružiti na liniji od kolodvora do Pozdrava Suncu i spajati najfrekventnije točke u gradu. U tom slučaju auto mogu ostaviti u garaži na Relji i doći do grada kako me volja.
Jeste li vi više zagovornik, uvjetno rečeno, tradicionalističkog pristupa da se riva sačuva u sadašnjem obliku i namjeni ili ovog radikalnijeg, da se u potpunosti transformira? Neki, primjerice, predlažu nasipanje cijele rive...
- To zadnje nikako! Kada bi postojalo neko moderno, revolucionarno rješenje koje bi rivi donijelo neku novu vrijednost, moglo bi se o tome razgovarati. Ali ja takvu rivu nikad nisam vidio. Ponavljam, na rivi već postoji sadržaj koji ne trebaš oslobađati ni od čega, trebaš ga samo smisleno usmjeriti u dobrom pravcu. Ne moraš ništa rušiti, nikoga micati, imaš čistu situaciju već 60 godina. Grad se raširio, promet se povećao, a taj jedan dijamant u prostoru ostao je netaknut, potpuno isti kao onda. Zato kažem, zadarska riva je dijamant koji treba samo izbrusiti da bolje svijetli.
A zabrana kupanja na rivi?
- Nikad! Što bi se time postiglo? Po meni, čak bi se trebalo razmišljati o dozvolama za dnevni vez. Otkako je u Šibeniku otvoren Michelinov restoran u blizini rive, skiperi malim brodovima više ne mogu pristati zbog gužve jahti bogatije klijentele koji dolazi u “Pelegrini”. Ista je stvar na Hvaru s klubom “Carpe Diem”. Želim reći koliko jedan vrhunski ugostiteljski objekt može donijeti razlike. Kad bi se, primjerice, u prostoru hotela "Zagreb" napravio vrhunski restoran, zašto ne bismo razmišljali i o takvoj funkciji rive? Osim za izletničke brodove, a ni oni nemaju gdje, ta je funkcija sada potpuno zanemarena.