Jedan sam od onih koji dugo pamte, pa tako i one dane kada su mladi zimi šetali Kalelargom od Trga do Kazališta i nazad. Dalje se nije moglo od ruševina. Ljeti se điravalo Rivom. Stariji su sjedili ispred hotela „Zagreb“, a mlađi se okupljali oko „Krumpir-bašče“ pokraj Bijele kuće. Nije tu bilo nikakvih krumpira. Bila je to samo metafora za rupe na petama naših čarapa.
Kada danas krenem na taj legendarni zadarski prostor dobro pazim kako ću prijeći Ulicu Zadarskog mira ili onu Mihovila Pavlinovića. Promet u tim ulicama nemilosrdno je odvojio Rivu od Poluotoka. A Riva se ne može zamisliti bez Poluotoka. Niti Poluotok bez Rive.
Pa ipak Nova riva nije, unatoč svemu, ostala samo sjajan primjer zadarskoga urbanog identiteta već je postala i koka koja nese zlatna jaja. Idealan prostor za kojekakve – evente. Od koncerata do derneka tipa „kruha, mesa, pršuta, slanine“! Sve se opravdava mapiranjem turističke ponude! Onako kao što ugled Gradske lože, prvorazredne kulturne baštine, godinama degradiramo izložbom – zmija! Bože moj, pa to turisti traže! Evo, sada i Bedemi ne mogu biti ništa drugo doli - turistička atrakcija.
Hoću reći kako je pitanje budućnosti Nove rive toliko kompleksno da se o njemu ne može odlučivati u ovoj anketi ili na referendumu! To je posao struke. I to kreativan posao. Ali, pazite! Još je arhitekt Bruno Milić upozorio: „Čuvajte se planera i kada vam najljepše planove nose“! Stoga, o Rivi treba razgovarati. Uvijek i svugdje. I na referendumu. Prošlo je vrijeme kada su o javnim temama mogli raspravljati samo pozvani i odabrani. Uostalom, grad gradom čine njegovi građani.
Mene, pak, svaki razgovor o Rivi podsjeti na nezaboravnoga arhitekta Ivu Bavčevića, idejnoga začetnika zadarske Noći punog mjeseca. Sjećam se jedne od njegovih duhovitih pjesama, nastale dok je ribarnica bila na Istarskoj obali. Zapamtio sam, nažalost, samo neke dijelove: „Da Austrija nije u sto godina sve, od bolnice do ribarnice, izgradila (…) i da Amerika u sto dana nije bombama Zadar zasula, di bi mi tolike aute i (…) njihove konje sada urbanistički parkirali (…)“!
Danas, međutim, razgovaramo o tome što se dogodilo nakon što je arhitekt Nikola Bašić, 2005. i 2008. godine, instalirao na Rivi Morske orgulje i Pozdrav suncu. Samo pet godina kasnije likovni umjetnik Josip Zanki zaključuje kako se mijenja slika o Rivi kao simbolu staroga građanskog Zadra, kako Morske orgulje postaju metaforičko mjesto koje, umjesto Crkve sv. Donata, postaju jedna od konstanti gradskog identiteta!
Ali, gle sada čuda! Već 2015. godine dr.sc. Feđa Vukić upire prstom u pojavu zadarskih popkulturnih znamenitosti kao masovno utemeljenih repera urbane kulture: Dvi pumpe, Tri bunara, Četiri kantuna, Pet nebodera! Stvoreni su, veli, spontano u percepciji građana.
Svemu ovome valja dodati i pojavu nezaobilazne izložbe ZADAR Poslijeratna urbanističko-arhitektonska obnova, mr.sc. Dubravke Kisić i dr.sc. Antonije Mlikote, iz 2017. godine, pa tada krug zatvoriti dvjema mislima o Poluotoku i Rivi. Nije beznačajno kako između njih zjapi protok vremena od punih 55 godina.
Prvo, ugledni urbanist Josipa Seissela izjavio je davne 1953. godine kako Zadru treba regulacijski plan „koji će umjeti odgonetnuti sve njegove prednosti, iznijeti ih na vidjelo i naglasiti, koji će poštovati njegove historijske vrijednosti i koji im se neće nametnuti, a koji će ipak suvremenim sredstvima znati dati mjesto potrebama suvremenog života“.
Drugo, arhitekt Nikola Bašić objašnjava 2008. godine svoje zahvate na Rivi: “Umjesto rekonstrukcije izgubljenih urbanih struktura i još veće opasnosti od vulgarne komercijalizacije pokušao sam promišljati taj prostor drugačije, bez stereotipnih sadržaja, poput trgovine, ugostiteljstva, štekata”.
U prvom slučaju intrigantna je riječ „odgonetnuti“, a u drugome zaobilazak rekonstrukcije i vulgarne komercijalizacije. Na koncu, kada se iz svega toga izvuče n-ti korijen dolazi se do onoga što je u ovoj anketi rekao konzervator Miljenko Domijan: „Rivi (…) treba kroz povijesnu konotaciju vratiti dostojanstvo“!
Upravo to – dostojanstvo!
BRUNO MILIĆ SE POKAJAO ZBOG MARINE NA RIVI
Kada se govori o suvremenom izgledu Zadra najčešće se spominje ime uglednog arhitekta Bruna Milića. Među ostalim, njegova je ekipa, 1953. godine, osvojila jednu od tri jednake prve nagrade na natječaju za projekt Regulatorne osnove povijesne jezgre Zadra. Četrdeset i četiri godine kasnije objasnio je zašto nisu samo oni bili najbolji na natječaju: „Kao mladi ljudi napravili smo kapitalnu grešku zbog koje nismo postigli prvi plasman. Razorili smo prekrasnu zadarsku obalu i na njoj nadogradili marine. Bilo je to neoprostivo“.