"Čist sam i pred Bogom i pred ljudima! Nikome ne želim da se pravdam, niti imam potreba za tim, već isključivo želim da kažem punu istinu. Naivno sam pomislio da ne treba da se oglašavam jer je veoma lako utvrditi da li sam kriv ili ne. Na stotine je Hrvata iz Benkovca i okoline koji mogu da posvjedoče što sam radio i kako sam se ponašao tijekom mog boravka tamo. Također, na desetine je Hrvata kojima sam direktno spasio život tako što sam riskirao svoj. Sve je lako provjerljivo i oni samo treba da posvjedoče o onome što se dogodilo, ni više ni manje od toga" kaže Zoran Tadić, 59-godišnjak iz Loznice u Srbiji, protiv kojeg je zadarska policija u siječnju, 28 godina od događaja, podnijela kaznenu prijavu za pokolj u Škabrnji 18. studenoga 1991. godine. Tadić je prijavljen da je kao zapovjednik 2. specijalnog voda teritorijalne obrane Benkovac, poznatog kao Dobrovoljački vod, izravno odgovoran za poticanje i izvršenje masakra nad 30 civila i 13 zarobljenih branitelja.
Vijest da je optužen za jedan od najvećih nekažnjenih zločina u Domovinskom ratu Tadić je doznao kad su mu novinari dnevnika "Australian" pokucali na vrata doma u Sydneyju gdje zadnja dva i pol desetljeća vodi miran obiteljski život. Informacije iz Zadra toliko su ga uznemirile da je 20. siječnja, dva dana nakon što je policija izašla u javnost s rezultatima istrage o njemu, doživio srčani udar zbog kojeg je bio hospitaliziran.
- Trebao sam u bolnici ostati dok ne obave sve medicinske pretrage, ali sam izašao ranije na vlastiti zahtjev je nisam mogao da ležim u krevetu dok se protiv mene gomilaju izmišljotine. U prvom trenutku sam htio otići do konzulata Hrvatske i tražiti da me odmah prebace u njihovu zemlju da bi se sve razjasnilo, ali upravo slučaj Kapetana Dragana, a zatim i brojnih drugih Srba koji su godinama ležali u zatvoru odvratila me od te ideje – izjavio je Tadić za "Vesti" iz Frankfurta koje zadnjih nekoliko dana u nastavcima objavljuju njegovu detaljnu u ispovijed o danima provedenim u ratu na području Benkovca, uključujući i svoju ulogu u događajima u Škabrnji. Tadić je za svoj prvi medijski istup uvjetovao da bude bez fotografije i bez otkrivanja mjesta gdje se trenutačno nalazi. Naime, nakon što je izašao iz bolnice, Tadić je došao u Srbiju u strahu da ga australske vlasti ne izruče temeljem zahtjeva hrvatskog državnog odvjetništva. Napravio je to, kako je rekao, da bi smirio svoju porodicu koja je optužbe na njegov račun teško podnijela, ali i zato da bi se iz Srbije lakše obranio "od svih gnusnih optužbi" i "da dokažem svoju nevinost".
Na odlazak iz Australije i dolazak u Srbiju Tadić se navodno odlučio na sugestiju Save Štrpca, direktora dokumentacijsko-informacijskog centra Veritas u Beogradu, no 70-godišnji odvjetnik rodom iz Raštevića kod Benkovca to nam je demantirao.
- Točno je da je Tadić došao u Srbiju i da ja nemam veze s tim. Ja sam u Beogradu, a on je bio u Sydneyu i ja ga nisam o ničemu savjetovao. I ja sam pročitao da se mene s tim dovodi u vezu, ali to nije istina. Vidio sam i da pišu kako je Tadić u Srbiju došao 9. veljače, a on je u mojoj kancelariju bio već 23. siječnja.
Dakle vidjeli ste se s Tadićem nakon što je došao u Srbiju.
- Naravno, razgovarali smo i on je sve te optužbe protiv sebe odbacio, a to je rekao novinarima frankfurtskih "Vesti".
Može li Slobodna Dalmacija razgovarati s gospodinom Tadićem? Je li spreman reći svoju stranu priče za hrvatske novine?
- Ne znam. Ja mu mogu poslati vaše kontakte, a on će sam odlučiti hoće li vam se javiti...
Do nastanka ovog teksta, pet dana nakon razgovora s direktorom Veritasa, Zoran Tadić nas nije kontaktirao, ali su "Vesti" nastavile objavljivati njegov serijal o danima provedenim na ratištu na području Benkovca u kojem se Tadić predstavlja kao humanitarac te strog ali pravedan zapovjednik. Koji je u više navrata sudjelovao u sprječavanju incidenata između Srba i Hrvata, u osvetničkim pohodima pripadnika srpskih paravojski nad hrvatskim civilima, te u održavanju reda i zakona na okupiranim hrvatskim područjima što su mu otvoreno zamjerali radikali u srpskim redovima koji su htjeli benkovačko područje etnički očistiti. Povrh toga, Tadić u svojoj ispovijedi tvrdi da nije nikoga ubio u Škabrnji, naprotiv, škabrnjanskim Hrvatima je pomagao izvlačeći ih iz zone borbenih djelovanja te izravno proziva Milenka Radaka iz Benkovca kao osobu koja ga je prijavila i na temelju čijih svjedočenja je zadarska policija pokrenula njegov kazneni progon.
- Sve mi je ovo priredio Milenko Radak, čovjek iz Benkovca koji je zapovijedao tim dobrovoljačkim vodom koji se sumnjiči da je počinio zločin. Zbog toga je i godinu i pol dana proveo u zatvoru u Zadru gdje je, vjerovano pod pritiskom, a da bi spasio sebe od kazne, odlučio svaliti krivicu na nekog drugog. Kako se ne bi zamjerio svojim Benkovčanima, odlučio je da upre s prstom u mene zato što nisam iz njegovog kraja, već živim u Australiji, a tijekom rata sam mu se već zamjerio jer sam ga 1992. razriješio dužnosti komandanta voda zbog nesposobnosti. Potvrdu da me je upravo on prijavio dobio sam nedavno jer je upravo on javio direktoru Veritasa Savi Štrpcu da mi se "sprema optužnica". Kako to neko može da zna, osim ako sam nije tome "kumovao" – zapitao se Tadić u "Vestima".
Županijsko državno odvjetništvo u Zadru bilo je podiglo optužnicu protiv Milenka Radaka za zločin u Škabrnji. Radak je i uhićen 2003. godine, no tijekom suđenja utvrđeno je da je sudjelovao u napadu na Škabrnju kao zapovjednik voda dragovoljaca, ali nije bilo dokaza da je počinio ratni zločin pa ga je sudac Branimir Zorica oslobodio optužbe.
Tadić u svom svjedočenju za "Vesti" navodi da je njegov primarni zadatak kao "načelnika bezbednostii Štaba teritorijalne obrane Benkovac" tijekom borbi oko Škabrnje bio da pokupi tijela poručnika JNA Miroslava Stefanovića i vojnika Dejana Lazića koji su ubijeni s hrvatske strane tijekom pokušaja pregovora s tadašnjim zapovjednikom Samostalnog škabrnjskog bataljuna. Trebali su dogovoriti prekid minobacačke vatre na aerodrom Zemunik, a pregovori su vođeni u škabrnjskom zaseoku Ambar.
"Kad je poručnik Stefanović preko megafona pozvao na pregovore, umjesto odgovora dobio je metak u grlo, a kad ga je vojnik Lazić htio izvući, pogođen je jednim hicem u čelo. Zatim je započela vatra u kojoj je ranjeno 17 pripadnika JNA" ispričao je Tadić i dodao da se s njihovi tijelima trebao odmah vratiti u Benkovac, ali se odlazak u Škabrnju pretvorio u dvodnevno spašavanje i evakuaciju civila iz Škabrnje i okolnih zaselaka. U centru Škabrnje su još trajale borbe kada je primijetio grupu vojnika kako upadaju u kuću udaljenu tridesetak metara od crkve, na blagom brežuljku.
- Kuća je bila velika, a ispod prizemlja se cijelom površinom prostirao podrum. Vojnici su prijetili da će baciti bombu. Uletio sam u posljednjem momentu i to zaustavio. Shvatio sam da u podrumu ima ljudi, ali da su toliko prestrašeni da se nisu usudili izaći. Da bih spriječio tragediju odgurnuo sam vojnike, predstavio sam se tko sam i što sam, i pozvao ih da izađu zato što im osobno garantiram sigurnost. U podrumu je bilo tridesetak ljudi (...) Kad su izašli neki od njih su me molili da ih ne napuštam. Odveo sam ih do crkve u selu i tu smo zajedno dočekali vozila kojima su prebačeni u Benkovac. Nitko ih za to vrijeme nije ni prijeko pogledao, a kamoli uradio nešto gore – tvrdi Tadić koji je tog dana po dolasku u Škabrnju, na križanju između Zemunika i Škabrnje, zatekao 40-ak preplašenih mještana. Odmah je pozvao komandni centar i zatražio da se pošalju vozila kojim je te ljude prebacio na sigurno jer su tijeku bile borbene akcije.
"U borbenom oklopnom vozilu (BOV) nastavio sam ka centru sela i tada sam kroz puškarnicu BOV-a vidio tijela civila, ne više od desetak. Bio sam zapanjen! Čim sam stigao do komandnog centra o svemu sam obavijestio nadležne i shvatio da ni oni o tome ne znaju ništa, pa su hitno pozvali višu komandu" – ispričao je Tadić i odlučno demantirao da je tog 18. studenog i narednih dana sudjelovao u bilo kakvom ratnom zločinu, a posebno ne u ubojstvima.
- Zamislite taj apsurd da me hrvatski i australijski mediji nazivaju "krvnikom iz Škabrnje", a ja sam i 18. i 19. studenoga isključivo izvlačio civile iz ratne zone, pritom u mnogo situacija riskirajući vlastitu glavu. Ne želim ulaziti u špekulacije da li je i koliko ljudi tada pobijeno, ali pretpostavljam da je jedan dio ljudi stradao tijekom razmjene vatre, a da su dio tih civila ubili banditi koji su oružana djelovanja iskoristili za krađu. Čak i pretpostavljam tko su, ali ne želim da bilo koga optužujem kad nemam nijedan dokaz ili činjenicu kojom bih te svoje sumnje i potkrijepio. Bilo bi neozbiljno da bilo koga okrivim bez dokaza, kao što je to učinjeno meni – kaže Tadić ističući da se tijekom borbe za Škabrnju i sam susretao s grupicama "lešinara" koji su pljačkali napuštene kuće.
- Braneći neke od hrvatskih porodica u Škabrnji i sam sam bio na nišanu nekih od tih kriminalaca. Nemoguće je da je na desetine ljudi koje sam tada spasio to "naprasno" zaboravilo. Uvjeren sam da će se neki javiti i potvrditi kakva je bila moja stvarna uloga u Škabrnji – tvrdi Tadić.
- Od svega što je dosad o meni napisano jedino je točno moje ime, kada sam i gdje rođen, i to je sve. Ipak, dok se sve ne razjasni, ne želim sebi crtati metu na čelu. Znam da sam nevin, znam da nikoga nisam ubio, niti da sam počinio bilo kakav zločin i to ću dokazati. Također, očekujem da će mi u tome pomoći i država Srbija na isti način na koji Hrvatska pomaže svojim državljanima. Najgore od svega jest što sam u apsurdnoj situaciji da se branim od optužbi, a protiv mene nije ni podignuta optužnica! Prinuđen sam da dokazujem svoju nevinost isključivo na osnovu onoga što je napisano u medijima – kazao je Tadić za frankfurtske "Vesti".
Štrbac: Zadarska policija je htjela biti mnogo pametna, a ispali su glupi!
- Nikad ga nitko nije dovodio u vezu s bilo kakvim ratnim zločinom, a posebno ne s događajima u Škabrnji. Upravo suprotno, on je jedan od onih koji je najzaslužniji što su tijekom borbenih djelovanja sigurno izvučeni na stotine žena, djece i staraca. Svi su autobusima dovezeni u Benkovac i smješteni u dječji vrtić, a sljedećih dana su prebačeni na hrvatsku stranu – objasnio je Tadićevu ulogu u napadu na Škabrnji direktor Veritasa za Vesti napominjući da je tijekom sudskih postupaka dokazano da svi ubijeni u Škabrnji nisu bili civili, nego da su "polovinu činili pripadnici Zengi".
- Za ovaj zločin su na Haškom tribunalu osuđeni Milan Martić i Milan Babić, a pred hrvatskim pravosuđem još 15 pripadnika TO, dok ih je više desetina bilo ili su još pod istragom ili optužbom - kazao je Štrbac za njemačke novine, dok je za Slobodnu o Tadiću rekao sljedeće:
- Koliko se ja razumijem u pravo, a bio sam sudac u Benkovcu i Zadru 13 godina, do početka 1990., poslije toga i odvjetnik na području SAO Krajine, protiv Tadića je podnijeta kaznena prijava, ali nije podignuta optužnica. Optužnica će se podići eventualno tek kad odvjetništvo završi istragu, a ona nije ni otvorena. Cijeli svijet govori o Tadiću kao "krvniku iz Škabrnje", a on nema ni optužnice, a kamoli presude. Ovakav postupak zadarske policije, koja je javnosti otkrila identitet osobe protiv koje se vodi istraga, a istraga mora biti tajna, vratio joj se kao bumerang i to baš iz Australije. Lijepo su mu poslali poruku preko medija da ga istražuju i Tadić je normalno došao u Srbiju. Pobjegao im je ispred nosa. Iako je Tadić isprva htio doći u Hrvatsku i dokazati svoju nevinost, sjetio se sudbine Kapetana Dragana, Zorane Banić i drugih Srba koji su hapšeni. Nije želio njihovu sudbinu, i sam se svojom voljom, s urednim putnim dokumentima, ukrcao u avion i došao u Srbiju. Kao što znate Srbija i Hrvatska međusobno ne izručuju osobe osumnjičene za ratne zločine jer u tim predmetima još uvijek ima više politike nego prava. Istu praksu zadarska je policija nedavno ponovila u slučaju Mačkovih, braće Miroslava i Milana, također osumnjičenih za ratni zločin u Lišanima Ostrovičkim. Takva praksa policije nije normalna, svugdje u svijetu istrage se vode tajno. Takvo bahato i nedogovorno ponašanje policije i izigravanje vlastitih propisa i zakona u predistrazi, osvetilo im se. Htjeli su biti mnogo pametni, a ispali su glupi – kaže Štrbac.
Tadić: Zamjerio sam se benkovačkim Srbima
Ratni put Zorana Tadića počeo je u lipnju 1991. kada se s još desetoricom prijatelja iz Loznice dobrovoljno prijavio za obuku u kampu Dragana Vasiljkovića, poznatijeg kao Kapetan Dragan, u Golubiću kod Knina. Tadić kaže da je kao 32-godišnjak koji se dotad aktivno bavio rukometom i boksom bio u grupi s drugim sportašima, liječnicima i intelektualcima, a htio je svojim primjerom "sprati ljagu s imena Lozničana koji su tih mjeseci označeni kao kukavice jer su žene u centru grada spriječile polazak autobusa sa rezervistima". U Glubiću je boravio sve dok se Kapetan Dragan nije razišao s Milanom Babićem, kada je s njim otišla i većina "knindži" i Lozničana, pa i on s njima. Ubrzo je dobio poziv iz Benkovca da se priključi Štabu TO Benkovac kao instruktor obuke, gdje je bio od rujna 1991. do svibnja 1992. godine. Međutim, nekoliko dana po dolasku postavljen je za "načelnika bezbednosti Štaba TO Benkovac" te se navodno odmah nametnuo disciplinom i strogim poštovanjem propisa. "Benkovac je malo mjesto pa je komanda TO imala grdnih problema u provođenju discipline ljudi jer ljudi su se znali, familijarno bili povezani i nisu željeli da se jedni drugima zamjeraju. Zato im je i trebao čovjek sa strane, dovoljno čvrst da nikome ne gleda kroz prste. Brzo se ispostavilo da sam, zapravo dobio, najtežu moguću funkciju i da sam se zbog toga posla najviše zamjerio tamošnjim Srbima – ispričao je Tadić za "Vesti" i objasnio da fotografije objavljene u medijima na kojima je u društvu sa Šešeljevim četnicima nisu povezane s događajima iz Škabrnje. "Posao mi je bio da obilazim jedinice TO i na jednom od tih punktova, u selu Pristeg, bili su dobrovoljci iz Srbije. Otac čovjeka koji je postavio te fotografije na FB je tada radio za Tanjug, neki Kićo, i tražio je da se slikam s dobrovoljcima. To je sva priča."
ŽDO: Provode se izvidi
Iako je Županijsko državno odvjetništvo u Splitu još 18. siječnja dobilo kaznenu prijavu i dokaze zadarske policije, istraga još uvijek nije pokrenuta. U redovima zadarske policije zbog toga vlada nezadovoljstvo jer smatraju da su dobro obavili svoj posao i da se Tadića moglo razmjerno brzo optužiti, odrediti istražni zatvor i tražiti izručenje. Međutim, njegovim odlaskom u Srbiju pitanje je hoće li ikad odgovarati za ono što mu se stavlja na teret.
Glasnogovornica ŽDO-a u Splitu Rene Laura potvrdila nam je da su dobili kaznenu prijavu zadarske policije po kojoj se postupa, što je dugotrajan i složen posao, pogotovo zbog protoka vremena, jer se trebaju ispitati svi navodi iz kaznene prijave, uključujući svjedoke ako ih ima. "DORH provodi izvide, a izvidi su tajni" rekla je.