Gledajući naše sugrađane kako sjede na travi, u blizini mora, slušaju glazbene improvizacije, jedu wok, piju craft piva, smiju se i druže, može se zaključiti kako je drugi "Banak na rivi" uspješno ostvario svoj cilj. Mladi entuzijasti iz Inicijative Mišancija uspjeli su u naumu da "izvuku" Zadranke i Zadrane iz kafića i stanova te privuku slučajne prolaznike rivom na svoj veliki, zabavni piknik.
Bilo je tu raznih profila ljudi, od sveučilišnih profesora, njihovih studenata, mama s djecom, umjetnika, inženjera pa sve do glumaca, psihologa i umirovljenika. Idealna prilika za saznati što sami građani, mali ljudi, misle o uređenju zadarske rive, njezinoj konzumaciji, idejama koje imaju za njezin razvitak te u konačnici pitati ih treba li se riva prilagoditi turistima, kojih je sve više ili građanima, kojih je na Poluotoku sve manje.
– Riva je unikat koji nema ni jedan grad na Jadranu – kaže, kao svojevrsnu definiciju, Milan Miočić Stošić, diplomirani inženjer elektrotehnike i sociolog.
Pomno isplanirati
– Ovdje možeš doći i uživati do prirodnih fenomena, otoka, Velebita, zalaska sunca pa sve do druženja. Ja sam rivu jednom nazvao "prostorom društvene osame" – dakle ovdje se čovjek može družiti, razgovarati, ali može samo doći među ljude i biti sam – iskreno nam je priznao Miočić Stošić pokazujući na zgradu iza leđa gdje živi već 40 godina.
– Riva je zapravo moj dnevni boravak. Ona je moja terapija. Kad god sam u škripcu sa svojim mislima, samo iziđem na rivu, prošetam i odmah mi bude bolje. Ona je zapravo lječilište nas Zadrana koji živimo ovaj prostor. Možete se javno osamiti, pročistiti svoje misli, odvojiti se od svojih problema itd. Bilo bi nezamislivo izdržati turističku "gungulu" da nije naše rive... – rekao je te dodao kako se vrlo pomno mora isplanirati uređenje jednog ovako posebnoga gradskog prostora. Naglasio je kako je on za manje intervencije, tamo gdje je treba dotjerati.
– Koncepcijski, rivu se ne smije mijenjati, ni pod razno – odlučan je Milan Miočić Stošić. Po njegovu mišljenju taj temeljni fenomen rive mora biti očuvan, bez dodatnih štekata ili velike gradnje. Za kraj je zaključio kako se ni slučajno riva ne treba prilagoditi turistima. Zapravo, tvrdi on, ona se mora prilagoditi čovjeku, bio on turist ili lokalac.
Hrvoje Pašalić, student sociologije i engleskog jezika, rivu vidi kao posljednju oazu Poluotoka koja još uvijek odolijeva sveprisutnoj turistifikaciji.
– Nisam osobno za to da je napunimo štekatima ili kakvim objektima. Upravo ovakvi događaji, poput "Banka", mogli bi ljudima ukazati na drugu vrijednost rive, odnosno na dimenziju koja može biti utemeljena na solidarnosti, druženju, na provođenju vremena vani, na korištenju resursa koje imamo, koji su postojeći, a koje smo zaboravili koristiti – kazao je Hrvoje, naglasivši kako nije nužno trošiti novce da bi se uživalo.
– Riva jedina još odolijeva kapitalističkoj logici – smatra Pašalić.
O uređenju rive, tvrdi, nije razmišljao, ali definitivno smatra kako bi njezino uređenje dao u ruke pravim stručnjacima koji bi, nada se, zadržali ovakav koncept.
Manji zahvati
– Treba zapravo napraviti manje zahvate, bez da išta na rivi odskače, da sve bude u granicama "finog ukusa". Također, komercijalna dimenzija ne bi smjela biti motiv uređenja. Riva treba biti ono što je: zadarska šetnica druženja – poručio je Hrvoje.
Umjetnica Ana Garžina prati serijal Slobodne Dalmacije i Zadarskog.hr "Kako urediti zadarsku rivu".
– Nekako mi se svaka iznijeta ideja vaših sugovornika učinila odličnom. Ja bih uzela malo od jedne, malo od druge, dodala detalje iz treće... A samoj mi je jako teško govoriti što bi trebalo napraviti. Šteta je da se riva kompletno uništi, a opet žao mi je da ostane ovakva. S obzirom na to da u ovom gradu nema sredine, mogu samo zaključiti da ne znam što je gore: dirati u rivu ili ne dirati u rivu – bila je kratka i jasna Ana.
Marin Supičić je krajobrazni arhitekt pa u zelenoj površini rive vidi njezinu veliku vrijednost.
– Riva je najvrjednija zelena površina koju grad ima, uz park Vladmira Nazora. Upravo zbog toga treba zaštititi svako stablo i posaditi još zelenih površina na njoj – započeo je svoju viziju rive Marin. Istaknuo je kako mu onih nekoliko štekata ne smeta, ali kako bi morali pripaziti upravo na travu koja iza njih, zimi bude "mrtva".
– Ako bi se zatvarala cesta, što bi bilo najbolje, štekate bi trebalo onda premjestiti na cestu ili uz zgrade, a ispred njih bi se onda lijepo sačuvala zelena površina, upravo za ovakve događaje kao što je "Banak".
– Što se sadržaja tiče – dodaje – ja više ništa ne bih prilagođavao turistima jer nije turizam smisao života ovoga grada. Trebalo bi što više ljudi, koji žive izvan Poluotoka, dovući na Rivu, i to tijekom cijele godine, raznim zanimljivim događanjima. Trebalo bi stavljati, recimo, privremene sadržaje, konstrukcije koje neće uništavati prirodu i mijenjati ih sezonski. Dodao bih i još pokoje dječje igralište, ali u robinzonskom stilu, napravljeno od prirodnih materijala, koje bi se uklopilo u okoliš i ne bi se ni primijetilo na prvu da je to uopće dječje igralište – vizije su rive koje nam je otkrio Marin.
Previše je turista
Na sličan način razmišlja i Marin Dobrović, inženjer elektrotehnike.
– Iskreno, ja volim da je riva bez velikih sadržaja. Ne bih dodavao nikakve dodatne štekate ili kakve, nedajbože, nove zgrade. Imati jednu veliku prirodu usred grada, jedan mir, veliki je luksuz kojeg mnogi građani nisu ni svjesni – rekao je Dobrović koji stanuje blizu rive te priznaje kako ljeti nekad zna biti neizdrživo.
– Nikako ne bih rivu prilagođavao turistima, njih je ionako već previše. Zašto bi mi njima davali ono najbolje što imamo?! Ne želim da je u potpunosti preuzmu, da bude samo njihova. Mnogi mi sa strane, iz drugih naših obalnih gradova, predlažu što bi mi sve trebali napraviti s rivom kako bi bilo bolje turistima. Što meni to znači da njima bude bolje, kad meni neće biti od te "puste" gužve! – odlučan je Marin koji je u osnovi zadovoljan s ovakvom rivom kakva je.
Psihoterapeutkinji Ireni Jurjević nikako se ne sviđa što je u zadnjih 10-ak godina počela komercijalizacija rive, odnosno da mora platiti za svoje mjesto u kafiću kako bi gledala zalazak sunca.
– Riva je jedan društveni prostor i kao takav bi trebao ostati. Baš ovakav događaj poput "Banka" potvrđuje to: da možemo sjesti gdje god želimo, u miru, s društvom, bez da moramo platiti nekakvu kavu – započela je Irena, koja često dođe na Poluotok prošetati rivom.
Kupanje na mulu
– Jako mi je teško odgovoriti na pitanje kako urediti rivu. Sve moguće intervencije trebale bi se raditi u funkciji ritma grada. Zadar je u posljednjih 15 godina, nažalost, kompletno izgubio taj ritam grada. Počevši baš od rive, Kalelarge, do Foruma koji je jedna ružna ledina koju nitko ne može koristiti. Upravo iz tog razloga moramo paziti kako urediti rivu – oprezna je Irena, koja nije baš optimistična s obzirom na, kako kaže, dosadašnju politiku uređivanja Zadra.
"Banak na rivi" vratio joj je nadu u ljude zato što je shvatila da postoje oni koji žele ponovno rivu vratiti građanima, a sve s ciljem druženja i zabave. Tvrdi, to su jedini sadržaje koje bi dopustila na rivi.
– Turisti obožavaju ovakve stvari jer mogu upoznati lokalno stanovništvo i njihov način života. A i kupanje na rivi je svojevrsni "suvenir" koji nema ni jedan grad u Dalmaciji. Ja to kupanje na mulu recimo ne bih makla ni pod koju cijenu. To je ono po čemu Zadar jeste svoj. Treba, naravno, samo pripaziti da ono ne postane masovno, da se uklopi u dušu grada i u taj zadarski dišpet koji živimo već godinama – zaključila je Irena.
A upravo bi taj dišpet Zadrana mogao dati pravi odgovor na pitanje kako urediti rivu: onako kako oni to žele – jednostavno, bez velikih konstrukcijskih zahvata, masovnih okupljanja, s dušom, da pripada čovjeku koji zna cijeniti prirodu i svoj, ali i tuđi mir.