PRIJE GODINU I POL DANA U BIJEGU OD RATA U SIRIJI STIGLI SU U ZADAR: OVO JE NJIHOVA EMIGRANTSKA PRIČA Djeca nam se ne sjećaju Sirije, njihova je kuća ovdje, u Zadru

PRIJE GODINU I POL DANA U BIJEGU OD RATA U SIRIJI STIGLI SU U ZADAR: OVO JE NJIHOVA EMIGRANTSKA PRIČA

Sirijca Abdulrahmana prvi put sam vidjela prije godinu i pol dana.
Hladnog siječanjskog dana stigao je u Zadar sa suprugom Jašir i četvero male djece, skupa s još sedam drugih obitelji koje su pobjegle iz ratnog vihora rodne Sirije.

Prvi susret s tim mladim ljudima, preplašenim i zabrinutim roditeljima koji su u strahu od neizvjesnosti koja je pred njima, a istodobno presretni jer su uspjeli spasiti živu glavu, teško je zaboraviti. Iza sebe su morali ostaviti izgrađene živote i obitelji, a do temelja porušeni rodni Alep, najveći i najljepši sirijski grad, preko noći zamijeniti kampovima u Turskoj i Prihvatilištem za tražitelje azila u Kutini. Najmlađa djevojčica Tabarak tada je bila beba ni od godinu dana, a najstarija Đenan imala je četiri godine. Te dvije godine izbjegličkog života uzele su svoj danak i ostavile veliki pečat na njihovim životima.

Drugi put Abdulrahmana sam vidjela dva mjeseca kasnije, kada sam ga posjetila na radnom mjestu. Dočekao me je u trlišu, na gradilištu, gdje je dobio prvi posao. Zajedno s kolegom Šukrijem, koji mu je danas susjed, postavljao je knauf i bio neopisivno ponosan što će za to dobiti svoju prvu hrvatsku plaću.
No, puno ga je toga mučilo. Suočavanje sa stvarnošću, prije svega. Vladin pilot-projekt integracije u sklopu kojega su sirijske obitelji stigle u Hrvatsku, u Zadru je funkcionirao uglavnom zbog poduzetnika Mladena Ninčevića i njegove supruge Sarah, koji su sami odrađivali sve ono što sustav nije. U tom najosjetljivijem razdoblju prilagodbe, kada jedna topla ljudska riječ znači više od svih međunarodnih sporazuma, smjestili su ih u svojemu hostelu, dali im posao i brinuli se o njih 40 kao da su im najuža obitelj. Abdulrahman je tada nestrpljivo čekao pristojan smještaj za svoju obitelj, zabrinut kako će se djeca snaći u školi i vrtiću. Znao je tada samo nekoliko riječi hrvatskoga pa smo se jedva sporazumijevali uz pomoć prevoditelja.
Prije nekoliko dana posjetila sam ga ponovno, no ovaj put razgovarali smo na hrvatskom u njihovu zadarskom domu u Diklu. Prevoditelj nam nije trebao, osim za pokoju riječ kada bi ocu simultanim prijevodom pomogao devetogodišnji Fadel. U godinu i pol dana, koliko se nismo vidjeli, puno se toga u njihovu životu promijenilo. Abdul, kako ga hrvatski prijatelji zovu, drugi je čovjek. Nasmijan je i puno opušteniji, bez onoga grča i straha na licu.

– Uh, te početke bih najradije zaboravio – priznaje nam.
– Ne znaš govoriti jezik, nikoga ne razumiješ, ništa ne znaš. Nisam mogao sam u dućan otići kad ne znam tražiti ono što mi treba. Nisam znao ni cigarete kupiti – smije se 35-godišnji Abdul svojemu "broken" hrvatskom.
– Težak vam je ovaj jezik, uh! Rekao sam sam sebi – Abdule, pomalo, jedino tako ćeš hrvatski naučiti. Mene je spasilo što na poslu s ljudima puno razgovaram, većinu vremena samo hrvatski govorim, nema arapskog više. I moj najbolji prijatelj, kojega sam upoznao na gradilištu, Hrvat je imena Velimir. "Samo pomalo", te sam riječi prvo naučio – govori ovaj simpatični Sirijac, kojemu je Ninčević vrlo brzo nakon dolaska dao priliku i posao u svojoj građevinskoj tvrtki. Trenutačno radi na njegovu gradilištu u Sinju, ponedjeljkom ujutro odlazi na teren, a petkom se vraća obitelji. Rado govori o poslu i ekipi na gradilištu, ponosan što sam zarađuje svoju plaću i što više nikomu nije na teret.
– Sada je sve dobro. Radim dobar posao, vozim bager, imam dobru plaću, djeca su sretna ovdje. Iako su svi rođeni u Siriji, oni je gotovo i ne pamte. Naša najstarija, Đenan, sjeća se jedino malog dućana kraj naše kuće u Alepu, i ničeg drugoga iz tog okruženja. Njihovo djetinjstvo je ovdje u Hrvatskoj. Kada im žena i ja kažemo da ćemo se vratiti kući u Siriju, govore nam da neće natrag te da je njihova kuća ovdje u Zadru. I jest, još šest mjeseci. A što će biti nakon toga, ne znam – retorički se pita Abdul.

Za tih šest mjeseci koje spominje, sirijske obitelji imaju osiguran podstanarski stan koji im plaća Hrvatska preko svojega Središnjeg državnog ureda za stambeno zbrinjavanje. Od dvije godine, na koliko se Vlada obvezala osigurati im smještaj, već je prošlo godinu i pol. Što će biti kad taj ugovor istekne?
– Ne znam. Zadar je jako lijep, ali skup. Puno skup za život. S jednom plaćom teško mogu prehraniti četvero djece i plaćati pristojan podstanarski stan, ako ga uopće uspijemo pronaći jer je država i ovaj jedva pronašla kada su nas doselili. O svom domu možemo samo sanjati. Koliko god radio, svoje kuće neću vidjeti jer je cijena kvadrata nama ovdje nedostižna. Tri obitelji koje znam otišle su nedavno za Njemačku jer u Zadru nisu mogli pristojno živjeti. U Njemačkoj isti ovakav program traje deset godina, što ipak daje neku sigurnost da možeš planirati život. Vidim da i Hrvati puno odlaze vani iz istog razloga. Da nema Mladena i Sarah, koji su prema nama kao rođeni otac i majka, i mi bismo već bili otišli. Sarah se brinula o ženama i djeci, vodila ih kod doktora i zubara, u kupnju, organizirala proslavu rođendana za djecu – priznaje Abdul i prepričava anegdotu iz prvih dana nakon dolaska.
– Kad smo tek stigli u Kutinu, moj prijatelj Šukri razgovarao je s jednim gazdom o poslu i troškovima života. Kad je sve zbrojio i oduzeo, rekao mu je: "Znači, da bih mogao normalno živjeti od svoje plaće u Hrvatskoj, trebam raditi tri puta! Ne dvaput, jer to nije dovoljno za sve troškove, nego triput. Kolega", pitao ga je na kraju Šukri, "a kad da ja spavam?" – smije se Abdul.

On, a pogotovo supruga Jašir, često razmišljaju o povratku u Siriju. Kazuju nam kako je život u Alepu bio lijep i kako je Abdul tamo posjedovao automehaničarsku radionicu od koje je cijela obitelj mogla lijepo živjeti. Njezini roditelji i braća ostali su u rodnom gradu. A sam Abdul ima desetero braće i sestara koje je rat raselio po cijeloj Europi, od Turske do Njemačke. I njegovi roditelji su ostali u Siriji.
– Otac mi je rekao da ne želi otići i da će, ako već mora poginuti, umrijeti u vlastitoj kući. Mi smo morali otići zbog djece. Koliko god nas vuče povratak, stanje tamo i dalje je daleko od normalnog. Sve je razrušeno, nema ni struje ni vode. To bi se možda još i dalo preživjeti, izgraditi porušeno i krenuti ispočetka, samo da rata nema. Ali, tom ratu kao da nema kraja.

NIJEDNO LOŠE ISKUSTVO: Samo budi čovjek


– Otkad smo došli ovdje, nijedno loše iskustvo nismo imali. Vi ste prošli rat, najbolje znate što znači biti izbjeglica. Ljudi su ovdje dobri i to mi se u Hrvatskoj najviše sviđa, koliko god sustav nekad šteka. U Turskoj je bilo obrnuto, zato se nikad ne bih tamo vratio. Pitaš me koliko su Hrvati slični ili različiti od nas Sirijaca? I ovdje i tamo je isto: samo budi čovjek, onda nije važno čiji si – kaže Abdul.

 

AUTOBUSOM ZBOG PRIJATELJA: Fadel je glavna faca u razredu


Jezik je u početku Abdulu bio najveća prepreka da se socijalizira, isto kao i njegovoj Jašir, koja je kratko pohađala sate hrvatskoga za odrasle. Uz brigu o četvero djece, koju svaki dan treba odvesti i dovesti iz vrtića i škole, ne ostaje joj previše vremena za druženje i razgovor, pa je jezik još uvijek bolna točka. Ali zato njihovi klinci uživaju u igri sa svojim vršnjacima, a hrvatski govore kao da su ovdje rođeni. Pogotovo devetogodišnji Fadel, koji je glavna faca u svom razredu u Osnovnoj školi "Šime Budinić". Kad god zatreba, majci i ocu uskoči kao prevoditelj.
– Nedavno smo ga htjeli premjestili u drugu školu u blizini naše kuće, kako bi mogao ići pješice, ali djeca iz razreda molila su učiteljicu da ga ostavimo jer su se toliko zbližili. I on je htio ostati pa sada svaki dan u školu na drugom kraju grada putuje autobusom da bi bio s prijateljima. Jedino mi ne želi otkriti ima li curu – šali se Abdul.

Naslovnica 4 kantuna

Najčitanije

NASTAVLJA SE SUKOB STANOVNIKA I VLASNIKA LOKALA NA POLUOTOKU Stanarka (71): Ne mogu živjeti u svom stanu od buke iz kafića! Vlasnik: Ta nam je žena kroz plafon prolijevala vodu po električnim instalacijama! Gotovo smo nastradali!

Stanarka (71): Ne mogu živjeti u svom stanu od buke iz kafića! Vlasnik: Ta nam je žena kroz plafon prolijevala vodu po električnim instalacijama! Gotovo smo nastradali!
– Prisiljena sam s bolesnim mužem ići na otok jer ne mogu normalno živjeti u vlastitom stanu! – žali...
Stanarka (71): Ne mogu živjeti u svom stanu od buke iz kafića! Vlasnik: Ta nam je žena kroz plafon prolijevala vodu po električnim instalacijama! Gotovo smo nastradali!