Stanarka (71): Ne mogu živjeti u svom stanu od buke iz kafića! Vlasnik: Ta nam je žena kroz plafon prolijevala vodu po električnim instalacijama! Gotovo smo nastradali!

– Prisiljena sam s bolesnim mužem ići na otok jer ne mogu normalno živjeti u vlastitom stanu! – žali nam se vidno potresena 71-godišnja M.S., koja cijeli život živi u centru grada, točno iznad kultnog zadarskog kafića.

Čitajući naše tekstove o vapajima stanara Poluotoka, koji također već godinama žive sa zatvorenim prozorima zbog smrada iz ventilacijskih uređaja i buke koju stvaraju razni obližnji restorani i kafići, M.S. je odlučila javno istupiti u medije, kako bi barem malo pokušala promijeniti trenutnu situaciju koju naziva "kaotičnom".

Kako nam je objasnila, tulumi su vikendom u spomenutom kafiću izrazito glasni, a najviše je muči što se oduže do dugo u noć. Točnije do dva i pol ujutro, sat duže od dopuštenog.

Pristojne ure

– Davno sam s vlasnikom dogovorila da rade do neke "pristojne ure" jer znam da ljudi moraju raditi, ali postoje neke granice. Zamolila sam ga da me shvati, da sam stara i da mi je muž srčani bolesnik kojemu treba sna i mira. Naš pod je doslovno njihov plafon. No, valjda se vlasnik vodio onom: ako mogu drugi na Poluotoku, može i on – rekla nam je gospođa M.S., koja je nekoliko puta ponovila kako se čitava stara gradska jezgra pretvorila u jednu veliku ludnicu bez pravila.

– Žalila sam se i Županiji, i Gradu, i Sanitarnoj inspekciji, ali uvijek me jedni šalju drugima! I tako se već godinama vrtim u krug, a da ništa vezano uz mjerenje buke ili njihova samostalnog produživanja rada nije napravljeno – izjavila je gospođa. Slala im je ona i policiju, no, kako tvrdi, nikad nisu ništa konkretno napravili.

Kontaktirali smo i samog vlasnika kultnog kafića, koji vodi već 36 godina, da odgovori na optužbe svoje susjede s prvog kata.

– Za početak moram naglasiti kako dotična gospođa uopće ne živi na ovoj adresi. Naime, njezino je prebivalište na otoku Ižu, gdje provodi i najveći dio vremena. Jednom ili dva puta mjesečno dođe u grad. Ona s otoka zove policiju, u bilo koje doba dana ili večeri, te se već nekoliko puta dogodilo da su policajci "poljubili" zatvorena vrata kafića – iskreno nam je priznao vlasnik, dodavši kako problemi s gospođom M.S. i njezinom obitelji traju već desetljećima.

– Zanimljivo je kako vam nije spomenula epizodu "čupanja vlastitih parketa" – rekao nam je vlasnik, objasnivši, na naše čuđenje, kako je prije nekoliko godina izvadila jedan dio parketa u vlastitom stanu, a s obzirom da su to izrazito stare zgrade, prolila je vodu kroz te letve i grede, pa je voda zahvatila instalacije u kafiću.

– Struja je frcala na sve strane, iskreno, mogla je nekoga ubiti! Ja sam je za to prijavio policiji, ne znam što je bilo kasnije i jesu li je barem odveli na razgovor – rekao nam je vlasnik kafića samo jednu od niza neugodnih epizoda s dotičnom susjedom.

– Najviše poziva i prijetnji dobijemo kad Turistička zajednica organizira nekakva događanja, uglavnom vikendom, kad smijemo duže raditi. Ona konstantno poziva policiju i sve službe. Samo prošloga tjedna bilo mi je nekoliko inspekcija i naravno da nisu pronašli nikakve nepravilnosti u radu – rekao je vlasnik, dodavši da on sebi ne bi mogao dopustiti da, nakon gotovo 40 godina vođenja jednog od najstarijih i najpopularnijih kafića u gradu, radi išta ilegalno. Tvrdi, svih ovih godina nikad nije imao problema ni s jednim stanarom te ulice jer je uvijek pazio da ni na koji način svojim poslovanjem ne ugrozi njihov život na Poluotoku.

Sukob ovakve vrste na relaciji stanar – ugostitelj nije ni prvi ni posljednji, i na zadarskom Poluotoku, i u mnogim drugim dalmatinskim gradovima gdje je turizam uzeo maha. Stanovi se masovno pretvaraju u apartmane, nekadašnji dućani u kafiće i restorane, bivši uredi sada su pekare, a turističke agencije niču na svakom kantunu. Apsolutno sve se prilagodilo turistima koje vidimo dva do tri mjeseca godišnje. Mnogi su, posebice u lokalnim samoupravama, zaboravili na one rijetke stanare, mahom starije ljude, koji se iz određenih razloga (još) nisu iselili iz gradskih jezgri.

Granica podnošljivog

Suživot ovakvog turizma i stanovnika u povijesnim jezgrama prešao je granicu podnošljivog. Tko je kriv za sve veći broj svađa koje nekad, nažalost, kulminiraju nasiljem? Što zapravo želimo? Brzu zaradu ishitrenog turizma ili miran život u lijepim dalmatinskim gradovima? Jesmo li uzeli preveliki zalogaj? Želimo li mi to i ovce i novce? Ili smo od onih kojima bi bilo najdraže da svi ugostitelji stave ključ u bravu, da imamo lijepe apartmane u koje turisti ne dolaze, ali da nam novac uredno sjeda na račun?

Oko ovako važnih stvari koje se tiču svih nas, i stanara i vlasnika lokala, nadležni bi pod hitno trebali predložiti rješenja oko kojih bi se svi mogli složiti.

Inače će nas svih pojesti vlastita neodlučnost.