Sve što je lani rečeno za Antu Brkana, u povodu 100. obljetnice rođenja, može se sada ponoviti i za Josu Špralju, u povodu njegova 90. rođendana. Obadvojica su obilježili zadarski kulturni identitet u drugoj polovici prošloga stoljeća; obadvojica su ostavili kreativne korpuse koji još uvijek čekaju dostojnu prezentaciju u javnosti; obadvojica su iz zadarskoga Varoša...
Dapače, Špralja je rođen (23. svibnja 1929.), odrastao i odgojen u domu obitelji Brkan (roditelji su mu iz Žmana na Dugom otoku); sa šest ili sedam godina počeo je pjevati u crkvi sv. Mihovila; s 13 godina naukovati fotografsko umijeće u ateljeu majstora Jeričevića (pokraj hotela Zagreb); s isto toliko godina uspješno interpretirati dionicu tenora solo iz Creda, na svečanoj božićnoj misi u katedrali sv. Stošije...
Ukratko, u Varošu je zadojen dobrim duhom grada Zadra.
Afirmirajući se u zemlji i svijetu, poglavito u Kanadi, kao šansonjer, art-fotograf, grafičar, skulptor, slikar i keramičar, trajno je ostao autentičan zadarski umjetnik koji je kreativnu energiju crpio iz emotivne veze s rodnim krajem. Stalno su ga opsjedali more, otoci, tajanstveni svijet morskih dubina, svakodnevica otočana, ali i misterij Žene. „On je zvuk koji se razliježe iz vîra, on je dvoglasje, troglasje, on je vizualna polifonija“, oduševljavao se Joja Ricov.
U Kanadi je ispisao bogatu i burnu pjevačku biografiju, dugu više od 20 godina, koja ide u red najblistavijih biografija suvremenih hrvatskih estradnih umjetnika i uspješnih poslovnih ljudi. Pjesma Vlaha Paljetka Mene zovu bodulo amblematska je uspješnica te impresivne šansonijerske karijere, ali i jedna od bitnih oznaka cjelokupnoga Špraljina kreativnog opusa.
Fotografija, pak, ako možda nije onâ koja ga određuje kao umjetnika, jest najpoznatiji i najpopularniji dio njegova stvaralaštva. Trajno skreće pozornost na pomorski identitet Zadra. Jedino na njegovim slikama more u olujnom bijesu navaljuje na Zadar i silovito se propinje uz obrambene bedeme, kao da želi podsjetiti kako je ono stvorilo taj Grad. Na slici iških veslača more se pretvara u crni bezdan, a ljudi postaju veslači s obala mitske rijeke Stiks, dok predah dvojice iških ribara na stjenovitoj obali doseže neostvarenu želju Toše Dapca da snimi dojam dalmatinske fjake.
Špraljin snimateljski postupak formirao se zajedno sa snažnom stvaralačkom ekspanzijom braće Brkan. No dok su braća Brkan u posebnome tražili univerzalno, Špralja je u općem tragao za posebnim; braću Brkan više su zanimale metafore i simboli, a Špralju deskripcija; Brkani su isključivali, Špralja uključivao; oni su se kretali prema apstrakciji, Špralju je više privlačila predstavljačka snaga medija; oni su bili opsjednuti intencijom, Špralja značenjem.
Eho pjesme Mene zovu bodulo zlatnim će sjajem okruniti njegovu seriju o zadarskim sutonima (Pri zahoju, 2001. godine). Koliko god sami za sebe bili slike sjete i nostalgične ljepote, za Špralju su ti zalazi puno više. Za nj su to prizori epifanije, trenuci kada čeka sliku koja će mu oduzeti dah i omogućiti da se potpuno stopi s otocima kojima nikad nije prestao pjevati: „Pri zahoju, kada tužan legnem ja na provu, srce mi za školjem umire“!
Zvuči nevjerojatno, ali je istinito: kada je, 8. kolovza 2017. godine, otišao „kud za vazda gre se“, nitko se u Zadru nije sjetio prirediti komemoraciju! Također, nitko ne primjećuje kako još nije tiskana bilo kakva publikacija o njegovoj likovnoj ostavštini ili bar o fotografskom opusu. Valjda je, kao svojevrsna ironija, sve riješeno time što je lani, na naslovnici kataloga Brkanove izložbe, objavljena Brkanova snimka Jose Špralje!