U javnosti se još uvijek misli da sudac istrage provodi istragu, a to već desetak godina nije tako. Istragu, po novom Zakonu o kaznenom postupku, provodi Državno odvjetništvo, a sudac istrage samo odlučuje o tome hoće li odrediti pritvor nad osumnjičenikom ili ne, piše Slobodna Dalmacija.
Sudac istrage čak ni ne ispituje što se dogodilo kritične prigode, nego samo ispituje uhićenika na okolnosti koje će ga dovesti do zaključka hoće li ponoviti djelo, i ima li realne šanse i motiva za takvo što.
Kada uhićeni da "časnu pionirsku" da neće ponoviti to što je učinio, sudac izriče ili mjeru istražnog zatvora (zbog utjecaja na svjedoke, mogućnosti ponavljanja kaznenog djela, težine kaznenog djela ili mogućeg bijega), kada uhićenik ide u pritvor, ili ga pušta uz mjeru opreza na slobodu, a može ga pustiti i bez ikakvih mjera.
U nedavnom hvarskom slučaju, gdje je 66-godišnjak pet puta izbo 62-godišnju Litavku, istražni sudac je odredio istražni zatvor protiv Hvaranina zbog mogućnosti ponavljanja kaznenog djela koji je zamijenio mjerom opreza, što u prijevodu znači da je istražni sudac istrage od 13. lipnja 2019. odbio prijedlog za određivanje istražnog zatvora.
Tako je okrivljeniku odredio mjeru opreza – redovito javljanje načelniku Policijske postaje Hvar jednom tjedno, zabranu približavanja žrtvi na udaljenost manju od 100 metara i zabranu uspostavljanja ili održavanja odnosa sa žrtvom.
Takve mjere kao zamjena za istražni zatvor određuju se kada su ispunjeni uvjeti za određivanje istražnog zavora, ali se smatra kako se sve svrhe određivanja istražnog zatvora mogu postići i blažom mjerom, tj. jednom od mjera opreza.
Dakle, sudac istrage i tada smatra da postoj bojazan da bi okrivljenik mogao ponoviti djelo, ali drži kako, da bi se otklonila takva bojazan, nije nužno da okrivljenik bude u istražnom zatvoru na Bilicama, nego se na njega može dovoljno utjecati mjerama opreza. Sudac, dakle, zna kako bi ovaj djelo mogao ponoviti, ali nije nužno da ga zbog toga i zadrži u istražnom zatvoru kako to ne bi učinio.
Zašto bi netko tko ne poštuje hrvatski zakon sada poštovao mjere opreza, logično je pitanje.
Onome tko nije nikada zavirio u udžbenik "Logika" pokojnog dr. Gaje Petrovića jasno je da sudac zbog zakonskih nelogičnosti nema sve parametre da donese kvalitetnu odluku, jer zapravo ne zna ni povijest ni dubinu događaja između žrtve i napadača u hvarskom slučaju, kao i u nizu drugih slučajeva.
Ali to vrlo dobro zna Državno odvjetništvo kao tijelo progona koje je od početka do kraja uključeno u cijeli kazneni postupak, a koje jedino ne odlučuje o pritvoru, te se može žaliti ako misli da je sudac istrage pogriješio.
Tako je bilo i u slučaju 66-godišnjaka s Hvara koji je pet puta nožem izbo 62-godišnju Litavku, koja je jedva preživjela, a počinitelj se odmah nakon toga objesio.
Taj isti Hvaranin se 12 dana pridržavao svih izrečenih mjera opreza dok nije napao nesretnu ženu, a potom i sebi oduzeo život.
Pravi alarm je bila tvrdnja nesretne žene, kada je 66-godišnjak uhićen zbog silovanja, da ju je on već pokušao nekoliko puta obljubiti, ali u tome nije uspijevao. Sve je zbunjivao i njihov navodni poslovni odnos, pri čemu je ona govorila da joj je Hvaranin ukrao građevinski materijal, dok je muškarac tvrdio kako mu Litavka nije platila radove na kući. Uz sve se nadovezala i njegova upornost u seksualnom proganjanju žene koja to nije prijavljivala.
Iskreno, ništa se tu nije utvrdilo što je od svega toga točno da bi se donijela odluka o puštanju na slobodu uz mjere opreza, a ne istražni zatvor.
Odluku je donio sudac istrage koji je tek prije mjesec dana postao istražni sudac, ali je pravo pitanje uloga Županijskog državnog odvjetništva Split. Ono je odmah tražilo pritvor za Hvaranina, a nije se bunilo, točnije nije uložilo nikakvu žalbu na odluku istražnog suca da se osumnjičenog za silovanje pusti na slobodu uz mjere opreza.
Izv. prof. dr. sc. Damir Primorac smatra da i Državno odvjetništvo i sud, pri odlučivanju o tome koju će mjeru osiguranja prisutnosti okrivljenika u kaznenom postupku primijeniti, trebaju voditi računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
– Istražni zatvor predstavlja krajnju i najtežu mjeru osiguranja prisutnosti okrivljenika. Prema Ustavu, svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u pojedinom slučaju, što znači da se posebno vodi računa o razmjeru između težine počinjenog kaznenog djela, kazne koja se može očekivati, te potrebi određivanja istražnog zatvora.
Treba također naglasiti kako se protiv trudne žene, osobe s tjelesnim nedostacima koje joj onemogućuju ili bitno otežavaju kretanje, te osobe koja je navršila 70 godina života, istražni zatvor može samo iznimno odrediti.
Jasno je kako se glede pojedinih osoba (npr. javnih osoba i dr.) ili kod teških kaznenih djela sudovi teško mogu othrvati kritikama i upitima javnosti zbog čega protiv tih osoba nije određen istražni zatvor, pa se tako najčešće zaključuje kako se pojedinci nalaze u privilegiranom položaju.
Međutim, osobno držim da su takve kritike neutemeljene, posebno kada se uzmu u obzir odredbe Zakona o kaznenom postupku, Ustava RH, međunarodni ugovori te odluke Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava, prema kojima istražni zatvor ne smije predstavljati tzv. odmazdu društva glede počinitelja kaznenih djela, odnosno da istražni zatvor ne smije biti zamjena za kaznu zatvora. Određivanje istražnog zatvora treba biti iznimka, a ne pravilo.
Uvijek treba uzeti u obzir i da za svakoga okrivljenika vrijedi načelo nedužnosti. On je u kaznenom postupku samo osnovano sumnjiv za počinjenje kaznenog djela, što ujedno ne znači da će u konačnici biti i pravomoćno osuđen.
U svakom slučaju, ne treba ništa generalizirati, već treba gledati svaki slučaj zasebno i onda procjenjivati treba li u konkretnom predmetu, uzimajući pri tome u obzir sve relevantne okolnosti, odrediti istražni zatvor ili ne - smatra Primorac.
Kada je istražni zatvor - obvezan
Tzv. disciplinski istražni zatvor moguće je izreći okrivljeniku koji izbjegava dolazak na sud. Samo u jednom slučaju je istražni zatvor obvezan, a to je nakon što sud okrivljeniku izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od pet ili više godina.
Osim toga, maksimalno trajanje istražnog zatvora za pojedinu vrstu kaznenih djela određeno je zakonom.
Ovo je bila pogreška suca i Odvjetništva
Ovdje se očito radilo o pogrešnoj procjeni i suca istrage i državnog odvjetnika koji se na odluku suca istrage nije žalio, iako je odluka formalno potpuno zakonita, jer da je okrivljenik bio u istražnom zatvoru, vjerojatno se ne ponovio napad na žrtvu i ne bi sebi oduzeo život. Naravno, tu se radi o procjeni – govori nam jedan pravni stručnjak koji je zamolio da mu ne navodimo ime.
U situaciji kada okrivljenik priznaje počinjenje djela u potpunosti ili djelomično, tj. kad se ne brani alibijem, vrlo često otpada istražnozatvorska osnova zbog bojazni od ometanja kaznenog postupka utjecajem na svjedoke, vještake ili druge sudionike u postupku.
Naime, ono što je okrivljeni priznao u postupku u pravilu i nije potrebno dokazivati nekim drugim dokazima.
Vrlo često kod kaznenog djela silovanja imamo situaciju u kojoj okrivljenik priznaje spolni odnos sa žrtvom, ali negira da je primijenio silu, tj. brani se kako je seksualni odnos bio obostrano dobrovoljan, što je bio slučaj i u ovom predmetu.
Kod takvog činjeničnog stanja nije opravdano odrediti istražni zatvor zbog utjecaja na svjedoke ili vještake, međutim kad je u pitanju žrtva kao svjedok i njezina verzija pitanja je li odnos bio dobrovoljan ili nije, treba pažljivo procijeniti postoji li mogućnost da okrivljenik izvrši pritisak na žrtvu kako bi ona izjavila da je odnos bio dobrovoljan.
Ubojstvo ne znači odmah i pritvor
Na primjer, ako je netko okrivljen da je počinio ubojstvo i on to prizna, a prije nije pravomoćno osuđivan za krvne delikte i ne postoje podaci iz kojih je vidljivo kako planira bijeg, onda nema ni jednog zakonitog razloga da se prema njemu odredi istražni zatvor i on suđenje treba čekati na slobodi ma kako to "zgrozilo" rodbinu žrtve ili javnost.
Po osnovi iz čl. 123. st. 1. toč. 4. Zakona o kaznenom postupku, po kojemu "je istražni zatvor nužan radi neometanog odvijanja postupka za kazneno djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora i kod kojeg su okolnosti počinjenja kaznenog djela osobito teške", istražni zatvor nije moguće odrediti ni kod običnog ubojstva jer za to kazneno djelo nije predviđena kazna dugotrajnog zatvora.
Pritisak u slučaju Daruvarca
Suci koji odlučuju, a i državni odvjetnici koji predlažu istražni zatvor, često su izloženi pritisku javnosti (ponekad i policije) da se predlažu i određuju istražni zatvori u predmetima kada to nije neophodno jer javnost drži da se svakog počinitelja težeg kaznenog djela treba staviti u istražni zatvor.
Sjetimo se slučaja "Daruvarac" i negodovanja koje je nastalo u javnosti kad je istekao zakonski maksimalni rok istražnog zatvora i kada je okrivljenika trebalo pustiti na slobodu, a gdje su i ministar i neki drugi pravosudni dužnosnici odigrali ulogu koja se može ocijeniti i kao pritisak na sud koji je sudio u tom predmetu komentirajući što je odlučeno i što je trebalo biti odlučeno te kako se zakon treba promijeniti itd.
Često policija i Državno odvjetništvo pokušavaju istražni zatvor iskoristiti i kao sredstvo pritiska na okrivljenike, posebno one koji prije nisu osuđivani i nemaju takva iskustva, kako bi ih naveli da priznaju počinjenje djela i terete druge supočinitelje i tako sebi osiguraju puštanje na slobodu iz istražnog zatvora pa iako možda kazneno djelo i nisu počinili, a što nije zakonom predviđena svrha postojanja istražnog zatvora i o čemu sud treba voditi računa.