Brigadir Mario Pleša prošlog je tjedna ponovno imenovan zapovjednikom 93. zrakoplovne baze Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u vojarni "Pukovnik Mirko Vukušić" u Zemuniku.
Pleša je bio zapovjednik sve do sredine svibnja prošle godine, kada ga je na tom mjestu zamijenio pilot izvidničko-borbenih helikoptera Kiowa Warrior, pukovnik Krešimir Ražov, a on je upućen na jednogodišnju edukaciju u SAD, gdje je završio ratnu školu Američkog ratnog zrakoplovstva Air War College, smještenu u mjestu Montgomeryju, u saveznoj državi Alabami.
Brigadir Pleša je prvi Hrvat koji je završio tu prestižnu vojnu školu od 2002. godine i pohađao ju je kao jedini Hrvat u generaciji, zajedno s 44 visoka internacionalna časnika i 191 pripadnikom američkih vojnih snaga, vladinih agencija i obalne straže.
Air War College Američkoga ratnog zrakoplovstva smatra se najboljom vojnom školom takvog ranga u svijetu. Na poziv Američkih vojnih snaga pohađaju je časnici brojnih zemalja, a znanja stečena tijekom specifičnog procesa obrazovanja poslije se primjenjuju u različitim vojnim i civilnim operacijama.
– Ako bih u jednoj rečenici trebao opisati koji je najveći dobitak ovakvog obrazovanja za mene i hrvatske oružane snage, onda je to svakako usvojeni način razmišljanja "izvan okvira" ili "out of the box", kako kažu Amerikanci, temeljen na kritičkom mišljenju. Kada usvojite mogućnost sagledavanja problema iz više perspektiva, tj. kroz različite leće, lakše pronalazite put do najboljeg rješenja – kaže na početku razgovora brigadir Pleša, koji je karijeru vojnog pilota počeo u Zemuniku. Nakon što je 1997. stekao diplomu u prvoj generaciji hrvatskih vojnih pilota dodijeljen je Eskadrili aviona, gdje je prošao sve stepenice do zapovjednika eskadrile. Potom je prebačen u Zapovjedništvo baze kao voditelj Operativnog odsjeka, a nakon završenog mandata kratko je bio načelnik stožera baze. Zapovjednik Zrakoplovne baze u Zemuniku postaje u listopadu 2017. godine i s te pozicije upućen je na školovanje u SAD.
Međusobno razumijevanje
Možete li ukratko predstaviti Air War College, po čemu je to prestižna vojna škola?
– Svako vojno obrazovanje ima svoju strukturu i razine. Obrazovanje časnika počinje s višom časničkom školom razine eskadrile, nakon toga slijedi zapovjedno-stožerna škola pa tek onda strateški i najviši stupanj izobrazbe, ratna škola kao što je Air War College. Iako u nazivu stoji koledž zračnih snaga (AIR WAR COLLEGE) i težišno se bavi zrakoplovnom tematikom, polaznici su pripadnici svih rodova vojske (kopnene vojske, mornarice i zrakoplovstva), obalne straže i svih civilnih vladinih agencija pa i vlade. Dakle, pripadnici različitih grana iz domene sigurnosnog sustava, što školi daje dimenziju združene ratne škole.
U čemu je prednost takvih koledža u odnosu na, primjerice, koledž samo zračnih snaga (Air Forces)?
– U današnjim uvjetima ratišta ili mirovne operacije, da biste bili uspješni, morate nesmetano funkcionirati kroz sve domene (zemlja, more i zrak), tj. sve tri komponente, kopnene snage, mornaricu i zračne snage. Amerikanci su tome sada pridružili i četvrtu i petu domenu, kibernetički prostor i svemir. Naime, kako biste u današnje vrijeme bili u stanju dovoljno brzo prilagoditi se uvjetima okoline, morate imati mogućnost izbora kroz koju domenu ćete djelovati na ratištu ili u mirovnoj operaciji, ili brzu izmjenu istih uz adekvatnu koordinaciju i interoperabilnost, između svih pet različitih domena i rodova.
Zato je iznimno bitna združenost svih komponenti i sposobnost zajedničkog djelovanja. U sklopu takvog sustava vrlo su bitne i civilne vladine agencije te su i iz tog razloga i uključene u procese zajedničke izobrazbe. Zajednička izobrazba, međusobna suradnja i prije svega ostvarena poznanstva s djelatnicima unutar civilnog sustava uvelike pridonose međusobnom razumijevanju i prisnijoj suradnji tijekom budućih civilno-vojnih operacija.
Postoji li slična škola negdje drugdje u svijetu ili je Air War College najbolje što današnje vojne škole nude?
– Sve američke ratne škole, svi sustavi vojnog obrazovanja po granama funkcioniraju na isti način, te su i druge zemlje i oružane snage krenule u istom smjeru. Moja iskustva iz zapovjedno-stožerne škole stremila su prema takvom zajedničkom, tj. združenom modelu, što znači kako smo u procesu rješavanja zadaća uključivali međunarodne čimbenike, policiju i druge grane sigurnosnog sustava. Air War College je ekskluzivan zato što je SAD vojna sila na svijetu. Primjer njihovih kapaciteta, znanja i mogućnosti je njihovo Ministarstvo obrane, koje sufinancira takve škole i poziva pripadnike oružanih snaga drugih država da sudjeluju u tom procesu. Korist od toga nemaju samo gostujuće države, naša vojska ili ja osobno, nego i njihov sustav jer od polaznika dobivaju neku drugu perspektivu pristupa rješavanja zajedničkih problema.
Kako je izgledalo školovanje? Jeste li bili ocjenjivani i jeste li imali završni rad?
– Na koledžu postoje dva programa: vojni (najviši stupanj vojne izobrazbe) i akademski (postdiplomski, tj. masters program). Za masters program nisam se stigao pripremiti, s obzirom kako u kratkom roku pred odlazak nisam uspio nostrificirati svoju diplomu. Stoga sam pohađao diplomski program. Osobno sam tražio da moj rad bude ocjenjivan, prije svega zbog vlastite evaluacije, kako bih mogao sebe usporediti u jednom takvom međunarodnom okruženju. Inače, kao polaznik "diploma programa" jedine ocjene su "prolaz" ili "pad", za razliku od masters programa, koji su pohađali mahom američki kolege i nekolicina internacionalaca. Oni su bili ocjenjivani, a zaključno su imali postdiplomski rad od 15 do 50 stranica. Završetkom koledža stekli su zvanje magistra strateških nauka.
Globalizirani svijet
Možete li izdvojiti neke od programa koje ste pohađali i po čemu su vam bili zanimljivi?
– Primjerice, u sklopu programa "Izvori kulture ratovanja od Azteka do Afganistana", diskutirali smo i proučavali tezu je li rat, odnosno sukob, u čovjekovoj prirodi. Imali smo program u kojem smo detaljno analizirali što se događalo u arapskim zemljama nakon tzv. arapskog proljeća. Na tim predavanjima dobio sam puno informacija o stvarima za koje sam mislio da ih donekle znam, ali i različita viđenja toga događaja, čije posljedice još uvijek snažno utječu na političku i sigurnosnu situaciju u svijetu. Važno je steći tu širinu sagledavanja pojedinih pojava, sjetimo se samo Domovinskog rata i kako su drugi tada na nas gledali. Hrvatska jest dio svijeta, ali dominantno smo okupirani sami sobom. Dakle, svi programi su bili prilagođeni strateškoj i globalnoj razini, jer svijet je već odavno globaliziran.
Kako ste se snalazili u takvim temama koje vam baš i nisu u fokusu svakodnevnog interesa? S kojim ste kolegama dijelili klupe?
– Riječ je o strateškom razmišljanju, akademski pristup vam daje širinu, ali kad prođete kroz jedno ovakvo edukacijsko iskustvo, osjećate se zadovoljnije i cjelovito. Dolazim iz države koja nema lovce F-22 ni F-35, no u jednoj takvoj školi klupu sam dijelio s ljudima koji su imali neprocjenjiva letačka iskustva i borbena djelovanja na različitim tipovima borbenih zrakoplova 3. i 4. generacije. Od nekoliko tisuća sati naleta na bombarderu B-1, pa pilot s nekoliko tisuća sati naleta na avionu F-18, kolega koji je radio na razvoju lovca F-35, pilot F-15 s nekoliko tisuća sati naleta, od toga više od 900 u borbenim misijama, do časnika koji je logistički opskrbljivao američke postrojbe diljem svijeta, tu su bili i ljudi koji su sudjelovali u kampanji "Alied Force" i letjeli iznad Hrvatske na svojem putu prema dodijeljenim misijama, i sl. Naći se u takvoj jednoj okolini, gdje trebate predstaviti sebe i svoja radna iskustva, osjećate se jako malim, kao što je Hrvatska sa svoja 4,2 milijuna stanovnika mala u odnosu na SAD i njezinih 350 milijuna stanovnika.
Ono što je važno jest da vas tamo ne cijene po tome koliko imate novca i iz kolike zemlje dolazite, nego po onome kako radite, kako se ponašate i kako mislite. Cijene vas kao stručnu osobu sa svojim iskustvima i kao ravnopravnog sudionika svih rasprava, maksimalno poštujući vašu perspektivu i mišljenje. Iz takvog odnosa se da zaključiti da je Hrvatska općenito u međunarodnim okvirima priznata i cijenjena, a svojim ponašanjem i radom sam nastojao opravdati i potvrditi takav status.
Što vas je posebno dojmilo na koledžu?
– Koncept školovanja. U SAD sam otputovao 14. svibnja prošle godine. Prva dva mjeseca imate razdoblje adaptacije na novu okolinu, prolazite kroz proces akademske i kulturološke prilagodbe te se upoznajete sa sustavom američkih oružanih snaga. Nakon toga ulazite u pravu edukaciju Air War Collegea koja počinje u srpnju i završava s vježbom i forumom nacionalne sigurnosti koji je zamišljen kao povezivanje vojnih i svih civilnih struktura. Forum traje četiri dana, predstavnici civilnih struktura idu na predavanja, sudjeluju s nama u diskusiji i postavljaju pitanja. Tako se stvara infiltracija između važnih čimbenika unutar civilnih i vojnih struktura, što mi je bilo najfascinantnije.
Nove perspektive
Kako je izgledao sam proces edukacije, kako je on bio prilagođen tom načinu razmišljanja "izvan okvira"?
– Kako biste dobili širinu u rješavanju bilo kojeg problema, potrebno je razmišljati izvan svojih okvira ili ograničenja, "thinking out of the box", odnosno iz perspektive svega onoga što je trenutačno raspoloživo na tržištu znanja. Svaki predavač na koledžu bio je ugledni profesor Yalea, Harvarda ili chicaškog veleučilišta. Koncept predavanja nije ex cathedra u smislu da profesor traži od vas reproduciranje gradiva koje je on sastavio u nekoj skripti. Ovo je potpuno drukčiji koncept obrazovanja. Mi smo imali obvezu dnevno pročitati od 80 do 120 stranica različite literature, ovisno o temi koja je bila odabrana od pojedinog voditelja nastavnog procesa. Literatura je obuhvaćala i pro et contra argumente o nekom pitanju i svaka od tih tema bila je akademski argumentirana putem znanstvenog rada. Sutradan bi na nastavu došao predavač, profesor ili zapovjednik ranga brigade i više, koji bi vam tu lekciju iznio kroz svoje iskustvo, nešto što praktično podupire proučavano gradivo. Nakon takvog predavanja od 45 minuta, imate 15 minuta za pitanja, a nakon toga bismo se povlačili u svoje seminare gdje bi krenula diskusija. Tako se dobiva širina, raznolikost i drukčija perspektiva. Brzo uočavate različitosti svog pogleda na predstavljenu problematiku, uviđate kako drugi na istu stvar gledaju i otkrivate nove perspektive i moguća rješenja o kojima dotad uopće niste razmišljali. To vam omogućava takav pristup problemu i takozvano razmišljanje "izvan kutije".
Koliko ste vremena provodili u učiniocama?
– U samom Air War Collegeu prvo predavanje traje do sat i pol, nakon toga idete u seminare do jedan sat i onda je pauza za ručak. Nakon pauze se prelazilo na drugu temu, čitanje, odlazak u knjižnicu, što je tko želio. U početku sam dnevno trošio šest sati samo na čitanje literature, neka su štiva bila laganija, neka teža, na engleskom jeziku. Ne možete to samo "preletjeti", morate čitati studiozno, s razumijevanjem, praviti bilješke. Supruga je često dobacivala da nikad u životu nisam toliko čitao! Ali tamo nisam predstavljao sebe, nego svoju vojsku i svoju zemlju i zato nisam mogao dopustiti da na nešto tek tako "bacim pogled" ili samo "skeniram". Imao sam osjećaj kako predstavljam Hrvatsku u jednom međunarodnom okruženju i moja je zadaća predstaviti zemlju na najbolji mogući način. Zbog toga nisam mogao dopustiti površnost i neki ležerniji pristup.
S vama je u SAD otputovala i obitelj, vaša supruga i troje djece. Je li obiteljski život patio uz tolike obveze?
– Velika je stvar što je sa mnom bila i moja obitelj. Zato želim zahvaliti Ministarstvu obrane, Glavnom stožeru i Zapovjedništvu HRZ-a koji su svakom pripadniku koji ide na takvu izobrazbu godinu dana omogućili da povede svoju obitelj. To je iznimno važno, ne samo meni osobno kao pojedincu, nego i domovini koju predstavljate kad ste u prilici sudjelovati sa svojom obitelji na brojnim okupljanjima. "International Cultural Festival" je jedno takvo događanje na kojem je posjećenost bila velika, kada smo bili u mogućnosti predstaviti dio hrvatske kulture, povijesti, poznatih i svjetski priznatih izuma, hrvatske kuhinje i znamenitosti. Moja supruga i troje djece su značajno pridonijeli kvalitetnijoj i bogatijoj prezentaciji naše domovine Republike Hrvatske. S druge strane, moja obitelj je imala priliku upoznati američki način života i njihovu kulturu, što je za njih bio veliki dobitak. SAD, naime, nije samo ono što vidite na televiziji; obilazili smo zemlju, posjećivali vojne i kulturne centre i ustanove, upoznavali se s različitim ljudima. Imati, dakle, takvu mogućnost koju je nama država pružila, da sa sobom povedete obitelj i da oni steknu nova iskustva, neprocjenjivo je. Ipak, meni je najdraža stvar nakon svega bila što su sve tri moje curice, od 8, 14 i 20 godina, rekle – ovdje je super, divno, krasno, ali mi bismo išle kući!
Cjeloživotno učenje
Koje je vaše iskustvo, koja perspektiva je bila posebno zanimljiva vašim američkim edukatorima i internacionalnim kolegama? Kako ste vi pridonijeli tom procesu razmišljanja "izvan kutije"?
– Nije tu u pitanju samo iskustvo, nego i način razmišljanja, kultura iz koje dolazite, uvjeti u kojima su naše oružane snage nastale tijekom rata, nasuprot nečemu gdje je sve propisano. Svatko od nas u različitim situacijama različito reagira, svako od nas će na drukčiji način pročitati i ovaj novinski članak, a to je raznolikost koju Amerikanci žele dobiti u pristupu rješavanju složenih ili "zločestih" problema, kako ih zovu. Ni na jedan od problema kojima smo se mi tamo bavili nemate jednoznačan odgovor, točan ili netočan. Svatko nudi svoju vrstu odgovora, neku svoju varijantu, a na kraju zbroj svih tih varijanti poluči neko rješenje koje je najprihvatljivije u danim okolnostima. Tom bogatstvu iskustava, mišljenja i stavova pridonijelo je 45 pripadnika stranih zemalja različitih profesija, pilota, tehničara, topnika, kapetana brodova, 45 internacionalnih časnika razine pukovnika i brigadira te 191 pripadnik američkih snaga svih vojnih rodova i vladinih agencija.
Je li neko vaše iskustvo bilo posebno zanimljivo vašim kolegama?
– Bilo je, od samog zapovijedanja postrojbom, do jednog od najgorih iskustava koje sam imao nakon preuzimanja zapovjedništva u bazi, smrtnom slučaju. Zanimalo ih je kako sam funkcionirao u tako zahtjevnoj situaciji, kada istodobno morate razmišljati o tom čovjeku i njegovoj obitelji, ali i sustavu, postrojbi koja mora nastaviti dalje funkcionirati. To svi vole čuti, žele znati kako ste rješavali pojedine konkretne probleme, kako ste organizirali i prebrodili neke stvari, što je moglo biti bolje... Za mene je taj događaj bio najstresnije iskustvo u mojoj karijeri. Međutim, kad prolazite određene teme i područja u takvim procesima obrazovanja, lako se prepoznate u nekim situacijama, "upali vam se lampica" jer ste takvo ili slično iskustvo već imali, ali niste toga ni bili svjesni. To je jedan oblik cjeloživotnog učenja, to nije učenje reprodukcije, nego učenje kroz kritičko mišljenje i prepoznavanje situacije.
Postoji li međusobna kompeticija među polaznicima koledža? Potiče li se osobni i/ili kolektivni uspjeh?
– U skupini međunarodnih časnika mi smo uvijek funkcionirali kao jedno tijelo koje je uvijek nastojalo dijeliti viđenje, informacije i iskustvo, kako bismo svi imali korist od toga. Svojim iskustvom nastojali smo pridonijeti ukupnom učinku, u smislu da svi idemo naprijed.
Kako ćete to stečeno znanje i iskustvo prenijeti u vaš svakodnevni rad u bazi na Zemuniku i hrvatskim Oružanim snagama?
– Znanje o kojem govorim je zapravo način razmišljanja koji morate prilagoditi na okolinu, uvjete, financije, veličinu države, jednom riječju na sve. Tu širinu razmišljanja i staloženost dobio sam kroz obrazovanje, stekao sam znanja kako se strateški vođe moraju ponašati i kako ga svojim primjerom, ponašanjem i radom prenositi na druge. Ciljeve koje imate kao zapovjednik morate znati ukalupiti u vaše realne uvjete. Uspoređivati se sa SAD-om, Francuskom ili Njemačkom u nekim stvarima je bespredmetno, ali sudjelovati s njima u nečemu i dati svoj doprinos na razini koju mi možemo i za to biti cijenjeni kao što jesmo, e to je iznimno značajno.
Iako ste još uvijek pod snažnim dojmom godine provedene u SAD-u, vidi se da ste već počeli s "transferom znanja" ovdje u Zemuniku...
– Naravno! Nove stvari uvodim u život baze svaki dan. Važno je razumjeti da se morate prilagoditi okolnosti u kojoj jeste. Rigidno primjenjivanje tuđeg iskustva u novoj sredini može samo stvari usložiti. No, sveobuhvatno o nečemu razmišljati, nuditi složena, višeperspektivna rješenja, uvijek je bolje. S druge strane, kad tako razgovarate s ljudima i nastojite shvatiti perspektivu druge strane, ljudi vas više cijene. I rješenje koje im ponudite lakše prihvaćaju jer vide kako ne namećete svoje, nego tražite najbolje rješenje. Tako stvarate povjerenje i u svome timu, a timski rad uvijek polučuje najbolje rezultate.
Zahvale
Prvi razgovor za medije nakon povratka iz SAD-a zapovjednik Pleša je htio iskoristiti za nekoliko javnih zahvala. Prije svega svome prethodniku, pukovniku Krešimiru Ražovu, koji je bazu vodio na najvišoj razini, unatoč velikim obvezama koje je imao kod uvođenja u operativnu uporabu helikoptera Kiowa Warriora. Zatim MORH-u i Glavnom stožeru OS RH koji se pobrinuo da se on i njegova obitelj tijekom boravka u SAD-u osjećaju potpuno bezbrižno.
– Primjerice, kad smo bili u prilici prezentirati Hrvatsku, za to sam dobio posebna sredstva. Također smo moja obitelj i ja imali pokrivene troškove avionskih karata i osiguranja. Takve i brojne druge naizgled sitnice daju vam mogućnost da se maksimalno posvetite svojoj zadaći i razlogu zbog kojeg ste tamo – kaže Pleša.
Posebnu zahvalnost htio je uputiti gospođi Adriani Gelo iz američkog ureda za obrambenu suradnju u Hrvatskoj, koja mu je puno pomogla na pripremi dokumentacije prije polaska.
'Prašio' u bendu 'Touch & Go'
Školovanje u SAD-u ne podrazumijeva samo pohađanje nastave i polaganje ispita. Svi američki školski programi, pa tako i vojni, uvijek nastoje tijekom procesa edukacije pojedinca maksimalno integrirati u svoju zajednicu. Brigadir Pleša je tako slobodno vrijeme kratio u ad hoc glazbenom bendu "Touch & Go" u kojem je svirao gitaru, supruga Romana bila je na klavijaturama, bas je svirao pilot lovca F-16 iz Čilea, drugu gitaru Francuz, inače pilot lovca Mirage 2000, pjevala je Julie s Novog Zelanda, navigatorica na avionima Hercules (također hrvatskih korijena), a na bubnjevima je bio Amerikanac portorikanskog podrijetla Jose, inače inženjer koji je sudjelovao u projektu razvoja aviona F-35. Na repertoaru su bili američki rock & blues standardi.
Brigadir Pleša je također uspješno sudjelovao na veslačkom natjecanju "Montgomery Dragon Boat Race" kao dio tima Air War Collegea; bio je drugi u streljaštvu u disciplinama trap i skeet na natjecanju Američkih War Collegea "Jim Thorpe"... Ponosno nam pokazuje veliku bogato ilustriranu monografiju svoje generacije u kojoj su zabilježeni svi zajednički trenuci tijekom jednogodišnjeg školovanja i druženja, poglavito fotografiju sa svojom obitelji, s koncertnih nastupa te sa zapovjednikom Air War Callegea, generalom Sloanom. Ostatak slobodnog vremena provodio je na studijskim putovanjima s obitelji i kolegama, od Washingtona, New Yorka i Orlanda, do Atlante, Illinoisa, Los Angelesa i Austina.