Najbolje ideje dolaze onda kad ti je – dosadno. A upravo je tako, ne bi vjerovali, nastala jedna od najdugovječnijih i najpoznatijih otočkih fešti na Jadranu – Saljske užance. Prošlog su vikenda Saljani i njihovi mnogobrojni gosti obilježili 60 godina postojanja ove poznate kulturno-zabavne manifestacije, na kojoj su po prvi put svirale sve generacije zajdeno. Preko 70 dječaka, momaka i staraca, članova Tovareče mužike, ponosno je puhalo u rogove i označilo početak velikoga, jubilarnoga slavlja.
Sve je počelo krajem 50-ih godina prošlog stoljeća, kad je krenuo domaći turizam u Salima. Dolazile su najviše radnice vukovarskog Borova s obiteljima koje su svoj godišnji odmor odlučile provesti u ovom malom mistu na Dugom otoku. Sedmorica prijatelja, među kojima i Anđelko Raljević zvani Čiko, ležeći na novom mulu u portu i "umirući od dosade", došlo je na ideju da malo zabave svoje goste iz unutrašnjosti, ali i sebe.
- Tad na otoku nije bilo ničega, vladala je jedna monotonija, a mi smo htjeli zabaviti naš domaći svit. Dobro, i nama je trebalo malo veselja – rekao je, prisjećajući se 1958. godine kad su on i njegovi prijatelji osmislili "Trke tovarov", kako su se u početku zvale Saljske užance.
- Svaka kuća je imala svog tovara i bilo je logično da krenemo s tim. Uvik bi pobjeđivali oni iz sela jer je životinja trčala prema doma, a ovi šta su živili kod porta, di nam je bio start utrke, odma bi skretali u svoj dvor. Bilo je smiha, uživanja, zezancije, ma baš ka i danas. Da mi je neko reka da ću doživiti šezdesetu obljetnicu ove fešte, ne bi mu virova – iskren je braba Čiko koji danas, u svojim osamdesetima, priznaje, nema baš živaca za glasne fešte.
- Ja sad kad kažem da su pretjerali, da ne mogu spat, onda mi ovi mlađi samo dobace: što se ljutiš kad si ti prvi počeo?! Opet sam u vršu upa... Trpi i muči - smije se Čiko te dodaje da su s manifestacijom službeno započeli 1959. godine kad su uz utrku tovara dodali i ljetne sportske igre te jedinstvenu Tovareću mužiku. Bubnjajući i pušeći u rogove volova, obučeni u bijelu košulju bez koleta, crne gaće, gospodski "krožet" i ribarsku kapu "rašketu", mladi momci išli bi kroz misto i najavljivali trku i feštu koja slijedi nakon. Ti rogovi koji su nekad davno služili kao zvučni signali na vaporima u magli, u Salima su dobili novo značenje.
- Hrpa momaka bi išla za udovcem ili čovjekom koji se drugi put ženi, rukali bi u rogove i tako mu se rugali. Jer, kad si se prvi put zaje..., a šta si poša drugi? Naravno da ćemo se rugat – kroz smijeh nam objašnjava ove neobične saljske običaje fetivi Saljanin, poznati novinar i bivši košarkaši trener, Umberto Piasevoli. I sam je s 15 godina postao dio Mužike, prvo galameći sa šumperšom, zatim pušeći u rog, da bi u konačnici, nakon nekoliko godina, pošao u armadure.
- Oni su suci koji vode računa o svemu, a najvažnija im je uloga u utrci tovara gdje paze na pravila trke – pojasnio nam je Berto, kako ga od milja zovu prijatelji. On je već 30 godina u armadurima i zna svaki detalj cijele fešte. Otkrio nam je i kako su članovi Mužike tijekom godina probali svirati preko 40 melodija. Ipak, momci s rogovima samo su dvije uspijevali najbolje "skinuti".
- "Šjora Mare štrambacera" i "Zvončići" su jedine pjesme koje su do dan danas ostale. Vježbali bi u poljima jer nam je tribalo puno mista s obzirom da imamo i posebnu koreografiju. Mi svirači pratimo našega kapelnika koji ide malo ispred nas, malo iza i okolo nas. Hoda, trči, poskakuje, maše bagulinom, raspoređuje nas u parove ili u kolonu, vodi nas lijevo, desno, u zmiju i dere se čas šjora Mare, čas zvončići – opisao je Berto, koji priznaje da se dan danas, i nakon 50 godina, naježi kad čuje ritam Tovareče mužike.
"To nije igra, to je kičma tradicije!"
Jedan od najpoznatijih Saljanina, pjesnik, umjetnik, voditelj lokalne knjižnice i pokretač brojih kulturnih manifestacija, Ante Mihić rekao je kako Saljske užance nisu nikakva igra, koliko god one bile zabavna manifestacija, za Saljane su one kičma tradicije i dostojanstvo otoka.
- Moja draga prijateljica Matea Milić rekla mi je dan nakon fešte da nikad u životu nije vidila tu svečanu ozbiljnost na licima momaka iz Mužike. Velika je to odgovornost nositi na plećima povjest svojih predaka i budućnost svojih potomaka. Saljske užance su slavljenje života u njegovoj esenciji. Jer niko neće slavit život umisto tebe! Kad ćeš ako nećeš sad?! Zar ćeš se na kraju života pitat za šta si živija? Zato puhni u svoj rog, zaigraj kolo i uzvikni: I to su Sali!
I predstojnik Ureda Plenkovića puhnuo u rog!
Ove je godine, na obilježavanje jubilarnih 60. godina Saljskih užanca, na otok stigao i predstojnik Ureda predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, Zvonimir Frka Petešić. Ipak, razlog njegovog dolaska nije službeni, već privatni. Naime, Zvonimirova obitelj podrijetlom je sa Sali. Oni su, davnih godina, kao i mnogi otočani, pobjegli u inozemstvo zbog situacije u tadašnjoj državi. Zvonimir i njegov brat rodili su se u Francuskoj, ali nastojali su koliko god su mogli dolaziti u rodno mjesto svojih roditelja. I sam je u do devedesetih godina bio u Tovarećoj mužiki što danas s ponosom ističe.
- Izrazito mi je drago što smo po put nas trojica braće zasvirala zajedno u Mužiki, baš tu, u našim Salima. Vrlo je važno da se tradicija održava, da učimo našu djecu, tzv. puliće, koliko je bitno očuvati običaje naših starih – rekao je Zvonimir, koji je s izrazitom nostalgijom prihvatio poziv Mužike za sudjelovanje u ovogodišnjoj jubilarnoj povorci.
- Morao sam dobro prekopati ormare da nađem svoje stare gaće, a rog sam ipak dobio novi. Svakako sam spreman ponovo puhnuti u njega – rekao je Zvonimir, koji je zadnji put u Salima bio prijedeset godina, također na okrugloj obljetnici.
Pobjednik za povijest
Za povijest će ostati upamćeno da je pobjednik jubilarne 60. Trke tovarov Franko Petešić na tovaru Raulu. Franku je ovo čak 16 pobjeda, dok za Raula nismo uspjeli saznati. No, mnogi su nas otočani zamolili da napomenmo kako nažalost tradicija držanja tovara izumire te kako ih za ovakve manifestacije često "uvoze" iz drugij mjesta duž Jadrana, koji nisu ni naviknuti da ih se jaše.