Ja san ka partizan – kurir od mora, od otoka, do Visa, do Kotara Ravna, Bukovice, u šesnajestomu godišću 1944. nosi automatsku pušku. Englesku. Nisan puca
I na zapovid Vrhovnika države od Hrvata, u dnevu petom, miseca kolovoza, 1995., godišća, i vojska od Hrvata, i cili naš svit učini posa, nako, kako Bog zapovida.
E, a oni ča je reka na TV, da bi miljar puti, e, neki dida od pokojnoga dida da je to bio dogovor moćnih, drobi dotišni false riči, riči od pokore.
A lipo je rekla naša cinjena i vrla predsjednica kad je toga jutra čula da grmi i na nebu i na zemlji, da su konačno došli ponosni dnevi slobode Hrvatske. I, nako u radosti, u liposti i kriposti poiskala pušku. Nako…
A puška nije kosir, ni tica-rugalica, ni veslo od gajete, puška nosi kljetvu, koluru, glad i rat… Nikad neće puška pivajući nositi barjak slobode, plesati valcer, ni reći po' svete riči, ni kapi blagoslovljene vode na čelo meknuti…
I napisa van ja doli šoto-škrito kratki zapis o puški, (ratu) ka o zlu većeg od kolure, pakla, prokljestva…. I slidi…
Rat piše samo tri stranice
Prva stranica je ubijanje
I druga stranice je ubijanje,
Treća stranica je patnja
Piše rat
A puška neće ka veličana, ka falso blagoslovljena, primiti dara božjega.
Žalost i pokora
Ja san ka partizan – kurir od mora, od otoka, do Visa, do Kotara Ravna, Bukovice, u šesnajestomu godišću 1944. nosi automatsku pušku. Englesku. Nisan puca. Nije naletilo, i bolje! A biža, e jesan od mocire do mocire, od smriča do hrasta, pastirske kućice i samo noću, sklanja se od Nijemaca, ustaša, četnika, od neljudi, gladi, zime, i još… Ko bi toliko izbrojija?
E, i ota puška! Žalost i pokora. Duperaš kragujevku, pa zbrojovku, pa gever-mašin, pa karabinjerku, od talijanskog fašija, uz napomenu, ovu talijanku je komisija od cilog svita za ubijanje ljudi gradirala ka najbolju pušku u Drugom sviskom ratu. Bravo! Eviva noštri!
I ovo. Jednim slidovanjem moš ubiti, moš i raniti ponekog, e, zbriša ti metak pa u livo uho, desno oko, kolino, moš di oš, e, do dvadeset pet, šest, i više metaka, jerbo ti pucaš samo u one što ih je poslala mati, i ćaća, nako… Moraju slušat državu, kuš u pržun radi neke pušćetine, sunca ti božjeg, rad sina, generala, a moš' ju obisiti o desno rame, moš i za smokvu-petrovaču.
E, i u ono vrime Francuske u nas, 1807. do 1813. duperala ljubljanska Ilirija u Ljubljani giljotinu. Nudili ovi bogati da Tomici od od Biljana ne siču vrat, da će ju bogati, to puškama, nako ubiti, nudili ribari i mornari, nudili i špacakamini za otu Tomicu puste pineze. I, kamen pa u more, ma da. Oće država pušku(?!) Fučile! 'Ti ned'lju!
Brižna, ova, e, a je, ubila muža, i država ju cilu godinu zaključala u Kapetanovoj kuli i seri i pišaj, i stražari oko Tomice one rabote… I, sve zapovidno general Marmont, oće puškom ubiti, a jad, siromašicu, oklen 'oš?…
I krvnik, imenovani Torzi od Beća pusti giljotinu od visine devet metri…
Osika ovu u dva kusa, diga glavu Tomice, pokaza svitu…
Puk Zadra i okolice u bis, u krik, u ništa, u vrisku…
Puni!... Gotovs!... Nišani!... Pali!
I broj je upisan – brojem.