- Stimulacija?! - pogleda nas blijedo Šime Erlić kao da mu nasred Narodnog trga u podne guramo u džep plavu kuvertu.
- Da, stimulacija. Zar to nisu zaslužili?
- Zaslužili? Hm, dobro, ajde... Mogu neki prijedlog uputiti gradonačelniku, ali, ništa ne mogu obećati...
Ako zadarski gradonačelnik Branko Dukić slučajno čita ovaj tekst, imamo za njega važnu vijest: prema podacima Ministarstva financija Grad Zadar je u zadnjih pet godina, uz Ludbreg u Varaždinskoj županiji, povukao najviše novaca iz EU fondova od svih hrvatskih gradova. Kad kažemo Grad Zadar, tada prvenstveno mislimo na gradski Odjel za EU fondove, na 11 mladih žena i muškaraca u dobi od 28 do 40 godina, koji su svojim radom, znanjem i zalaganjem Zadar stavili na prvo mjestu u toj Hrvatima još uvijek razmjerno teško savladivoj disciplini povlačenja bespovratnog novca iz bogatih fondova Europske unije.
Od 2013. godine do danas ured je povukao više od 80 milijuna kuna, a kad se tome pribroji i vrijednost projekata u provedbi, dolazimo do brojke od 150 milijuna kuna iliti oko 20 milijuna eura, što je trećina današnjeg zadarskog gradskog proračuna.
Gradonačelniče Dukiću, ako ovaj rezultat nije dovoljan razlog za nagradu tim mladim i pametnim ljudima, neka onda sve ide kvragu! I cijela ta priča o demografskoj obnovi i iseljavanju mladih. Da se nas pita, sve bi ih stavili na majce, kao Beatlese!
Sad se možemo vrati priči. I novinarskom pitanju postavljenom na kraju razgovora. "Dobro, kakvim vidite Zadar za deset godina? Kako želite da ovaj grad izgleda, s kojim javnim sadržajima, kakve komunalne opreme, infrastrukture, društvenog kapitala i razvojnih ciljeva? Hoće li 2030. Zadar biti grad kandidat za europsku prijestolnicu kulture ili Mediteranske igre? Sveučilišni centar s više od 20 tisuća studenata ili najveća putnička i trgovačka luka na istočnoj obali Jadrana? Ili centar jadranske poljoprivredne i marikulturne proizvodnje...?
Pitanje se čini legitimno uputiti njima, timu koji za potrebe aplikacija na raznorazne manje i veće, meke i tvrde, kapitalne i infrastrukturne natječaje EU, mora svakodnevno prikupljati informacije, učiti i obogaćivati svoja saznanja o gradu u kojem žive, analizirati na tisuće podataka i činjenica, dovoditi ih u suvislu vezu, potom ih usporediti sa strateškim i razvojnim ciljevima i onda se na koncu založiti za dobivanje sredstava i izvedbu projekata. Govorimo dakle o jednom pravom think-tanku koji se razvio unutar gradske uprave i koji se smjestio - a gdje drugdje nego tamo gdje je u čovjeka mozak - u potkrovlje zgrade gradske uprave na Narodnom trgu.
Nekada zapušteni tavan, uz pomoć EU sredstava, pretvoren je u stotinjak kvadratnih metara najljepšeg i najugodnijeg prostora kuće izgrađene za vrijeme fašističke Italije, u kojem danas ti mladi i obrazovani momci i cure punom snagom sudjeluju u izgradnji Zadra 21. stoljeća. Međutim, nakon novinarskog pitanja u najboljoj maniri Branimira Bilića, nastupila je šutnja. Njih deset za stolom međusobno se pogledava i nitko da se prvi odluči iznijeti svoju viziju. Viziju Zadra u idućih deset godina. Ubrzo postaje jasno i zašto. Pitanje im se učinilo, potpuno s pravom, krivo postavljeno. Evo i zašto...
- Takav model, "za deset godina od Zadra ćemo napraviti New York", zvuči pomalo Putinovski. Mi ovdje više njemački razmišljamo. Ono što radiš, ono što želiš promijeniti, učini na najbolji mogući način. Tako da se stvori visoko kvalitetna osnovna infrastruktura i standard života za sve, a što će iz toga izaći, što će se na tim osnovama dogoditi, ostavljamo nekome drugome na brigu. Mi sigurno želimo da Zadar bude grad razvijenih različitih djelatnosti, da se ravnomjerno razvija i tako utječe na svoju okolinu. Da bude europski grad srednje veličine u kojem je ugodan život, sa standardom najmodernijih gradova na svijetu. U kojem ljudi najbolje žive i u kojem ljudi žele doći živjeti. Želimo ostvariti sklad različitih potreba i djelatnosti, od obrazovanja i visoke kulture, do razvijene infrastrukture, brige za okoliš, mlade, poduzetnike, starije... Da Zadar bude otvoren grad i, kao i Hrvatska, partner Europske unije. Digitaliziran, pametan grad, da je građanima svaka usluga dostupna i prihvatljiva... - navio se Šime, a njegove riječi svi za stolom potvrđuju kimanjem glave.
Šime Erlić je pročelnik odjela, a za stolom su još Josip Milić, ekonomist, Stefani Mikulec Perković, ekonomistica, Ante Ćurković, politolog, Ivana Vrsaljko, profesorica, Ivana Gospić Čolak, komunikologinja, Ana-Marija Tahija, profesorica engleskog jezika i književnosti, Anamarija Sorić, magistra europskih studija i Ana Zujić Šare, politologinja. Nedostaje samo Ivan Plazina koji je na godišnjem odmoru. Razgovaramo o njihovom poslu, iskustvu i radu na EU fondovima, i zašto je Grad Zadar toliko iskočio od ostalih gradova, ne samo u Dalmaciji.
- Mi smo jedan od rijetkih gradova koji unutar organizacije gradske uprave ima Odjel za EU fondove. Drugi to nemaju, odnosno imaju kroz agencije ili vanjska tijela – objašnjava Šime koji je u uredu radi od njegovog osnivanja 2013. godine, iz vremena kad je gradonačelnik bio Božidar Kalmeta. U počeku ih je bilo troje, uz njega još Ana Odvitović i Josip Milić, koji je još uvijek tu, zadužen uglavnom za projekte međunarodne suradnje. U međuvremenu je broj projekata porastao, a s njima i broj zaposlenika.
Prvo su došli Ante Ćurković i Stefani Mikulec Perković, koji su zanat ispekli na obnovi Kneževe palače, a potom drugi. Među stalno zaposlenima u uredu su još Ivana Vrsaljko i Ivana Gospić Čolak, a ostali su angažirani na projektima. Nitko tu nije manje od tri godine i dobar dio ih je već prije radio na sličnim poslovima u razvojnoj agenciji Zadarske županije, ZADRA NOVA, koja se povlačenjem novca počela baviti još 2006. godine. Nedavno su se pohvalili kako su od početka rada do danas u Zadarsku županiju doveli 450 milijuna kuna iz EU fondova, a ukupna vrijednost projekta na kojima su radili veća je od milijarde kuna.
- Ja bih da Zadar bude veliki sveučilišni centar, grad knjižnica i dječjih vrtića, s tri-četiri velika koncertna događanja godišnje... – uključuje se Ante u naše što-bi-bilo-kad-bi-bilo pitanje. Ante je, kao što smo već rekli, među starijima u uredu, i često ga se može vidjeti kako na nekim događanjima u režiji ureda, poput odlično primljenog KvartArta, raznosi klupe i stolove, manovali, čisti, vuče, zaprljan do lakta. Takvi se nekako svi doimlju, kao mladi aktivisti, a ne ozbiljni stručnjaci koji se na dnevnoj razini uspješno probijaju kroz džunglu hrvatske i europske birokracije. Zbog čega svakodnevno moraju stjecati nova znanja i vještine, usvajati termine i informacije milijama daleke od primarnog obrazovanja, ali i tehnike i alate kojima kompetentno mogu savladavati pojedine zadaće.
Možda nekome zvuči sve to suhoparno i bez veze, ali nitko od naših sugovornika nije rekao da mu je na poslu dosadno. Možda zna biti naporno, iritantno, poput nedokučivih puteva javne nabave, ali nitko se nije požalio da mu se posao ne sviđa ili da ga zamara. Naprotiv, pronašli su u njemu i drive i hype, ono što ih diže i oduševljava, kao kad se primjerice iščekuje objava rezultata nakon podnesene aplikacije na projekte.
- Meni je zanimljivo u svakom slučaju, jer se bavim različitim stvarima - kaže Ana Zujić Šare, koja je na svom prvom projektu morala saznati sve o pločastom vapnencu, a potom i zelenim površina. - Kad se savlada terminologija projekta, puno je lakše, a ostalo morate učiti u hodu. Primarno su potrebna različita znanja iz ekonomije, ali i drugih disciplina. No kada dobijete sredstva za projekt, kada vidite što ste postigli i što će njegova provedba donijeti, to je pravo uzbuđenje – dodaje.
Anamarija Sorić se administrativnom pripremom EU projekata počela baviti u ZADAR NOVI. Kad je došla u grad počela je i voditi neke projekte kao što su revitalizacija talijanskih bunkera, elektromobilnost, uvođenje električnih bicikli i romobila u gradski promet, izgradnja električnih punionica, ali i projekti poslovne inkluzije žena iznad 54 godine.
Namjerno opisno pišemo o tim projektima koji u pravilu imaju kobasičaste i prilično apstraktne nazive, ili se kriju iza nekih čudnih akronima kojima se služe naši sugovornici dok međusobno razgovaraju. I sa prijevodom na hrvatski tih engleskih kratica – ITU, COIN, COWORKING, LIVING STREET, NETWAP... - teško ih je potpuno razumjeti. Toliko je tih projekta prošlo i još uvijek prolazi kroz njihove ruke da je pravo čudo kako se od tih silnih kratica nitko ne zbuni i nešto ne pobrka.
Marta Milin Kljajić, primjerice, radi na mehanizmu ITU (integrativna teritorijalna ulaganja), koji traje sedam godina i izravno se spušta s razine Ministarstva regionalnog razvoja na jedinice lokalne samouprave, a ima fond vrijedan 30 milijuna eura. Zvuči i jest komplicirano, ali u primjeni je jako logično. Tih 30 milijuna eura daje se lokalnim zajednicama da same ocijene na što će ih utrošiti u cilju podizanje kvalitete života, od kulturnih sadržaja i objekata, do novih prometnica, pa čak i uređenja plaža i kupališta.
Ivana Vrsaljko se tako bavi projektom prometa u kruzerskim destinacijama. Projekt je zapravo izrada dokumenta koji treba definirati kako taj pomodni trend u turizmu prometno utječe na povijesne gradove poput Zadra. Što to znači za njegovu prometnu infrastrukturu, ali njegov okoliš i kvalitetu života građana. Gdje ga treba rasteretiti i kako organizirati promet da se stara gradska jezgra ne potopi pod pritiskom gostiju. Pritom ima mogućnost razmjene iskustava s drugim gradovima slične veličine kao što su Lucca u Italiji ili Malaga u Španjolskoj.
Nakon završetak obnove Kneževe palače Ante i Stefani sada intenzivno rade na pretvaranju Providurove palače u Baštinski centar, a bedeme (Muraj) u pješačku zonu, te izgradnjom Centra za mlade, koji je kao svoj prednik stvorio festival KvartArt.
- Život i zakon o javnoj nabavi demantiraju EU fondove – govori Ante aludirajući na činjemicu da te stroge i detaljne procedure za EU fondove nikad ne mogu predvidjeti sve životne okolnosti jednog projekta, pogotovo lutriju javne nabave. To se najbolje osjeti kad su u pitanju veći kapitalni projekti, kao što su infrastrukturni objekti, koji su procedurom jako zahtjevni, a pogotovo s rokovima za izvršenje.
- Neki put je za jedan kapitalni projekt potrebno provesti 15 do 20 javnih nabava. To je vjerojatno najsloženiji, ali i najstresniji dio takvog projekta. Projekt je uvijek vremenski ograničen, od trenutka kada dobijete sredstva do završetka njegove provedbe. Kad u te rokove ubacite našu javnu nabavu koja nekada traje četiri-pet, a nekad deset-jedanaest mjeseci, počne vam se dizati kosa na glavi. Jer rokovi dolaze, a izgradnja još nije ni počela. Ali i kad počne izgradnja, svaka faza se kontrolira i rade korekcije, najčešće na niže. To znači da vi možete ispostaviti trošak za određenu situaciju, ali to ne znači da će ona biti i prihvaćena. Ako se ne prihvati, skidaju vam sredstva, a vi svejedno morate nastaviti dalje i voditi projekt prema svome završetku – objašnjava Stefani. Ona smatra da postojećim zakonom o javnoj nabavi sami sebi kompliciramo privlačenje sredstava, iako je u zadnjih nekoliko godina puno toga u sustavu popravljeno i danas su procedure kudikamo brže i razmjerno jednostavnije, nego kad se ona time počela baviti prije više od pet godina.
Iako profesorica engleskog jezika Anamarija Tahija se potpuno prepustila "čarima" europskih fondova. Posao smatra izuzetno zanimljivim i ne pada joj, kaže, na pamet raditi posao učiteljice ili profesorice jezike u nekoj školi.
- Ovdje mi je puno zanimljivije, svakim danom nešto novo naučim. Posao od vas traži kreativno razmišljanje i prilagođavanje zahtjevima posla. Za mene je to sve vrlo zanimljivo i dinamično kaže Anamarija.
Josip se uglavnom bavi projektima međunarodne suradnje s BiH, Crnom Gorom i Italijom. Riječ je zajedničkim projektima zaštite okoliša, smanjenja plastike u moru ili postavljanja mobilnih biokompostana na zadarskim otocima. Od svojih susjeda, ističe, imamo uvijek što naučiti, iskustva su uglavnom pozitivna, pogotovo u radu s Talijanima koji imaju "institucionalnu memoriju", već su akumulirali dosta znanja u privlačenju europskog novca.
- Jedino što su ovakvi projekti, zbog više sudionika, složeniji kod prijava, ali uz dobar tim mogu se razmjerno lako i brzo dobiti.
Dobro, a kakvi su planovi. Financijsko razdoblje do 2023. uskoro završava, a do njegovog kraja ovaj agilni tim mladih ljudi treba završiti nekoliko kapitalnih projekata, kao što je obnova Providurove palače, Poslovna zona Crno, Inovativni centar i dr. Potom slijedi, zapravo već od 2021. programiranje ciljeva za razdoblje do 2027. Razrada strategije se odvija u Zadru, na nivou grada i županije, ali se konačne odluke donose u Zagrebu. Može li se tu nešto izlobirati za "zadarsku stvar", hoćemo li tu imati nekog Kalmetu?
- Faza lobiranja je moguća tijekom kreiranja strategije, potrebno je dobro i argumentirano zastupati svoje strateške odluke. Mi redovito pratimo sve natječaje EU i gledamo upecati što više projekata. Tu, moram priznati, imamo dosta veliku slobodu odabira, sami procjenjujemo na što bi se isplatilo natjecati. Naravno, tražimo suglasnost gradonačelnika i drugih gradskih tijela jer neka od njih samostalno rade na povlačenju sredstava, a mi smo im u tom slučaju najčešće podrška. Na isti način radimo i radit ćemo sa županijskom razvojnom agencijom. Ponavljam, nama nisu ciljevi od Zadra napraviti New York, nego stvoriti grad po mjeri svih njegovih građana zadovoljavajući potrebe čovjeka 21. stoljeća, u skladu s najboljim vrijednostima urbanog života. Dobro smo ekipirani i siguran sam da ćemo uskoro biti još veći tim. Pred nama je velik posao i izazovi budućnosti – zaključuje Erlić.
Oprostit ćete gospodine Dukiću, ali sijecite me gdje sam najtanji ako jednog dana netko od ove ekipe ne završi u vašoj fotelji, možda čak i u Banskim dvorima...