Ako krajem kolovoza u Zadru slučajno naiđete na Zlatka Pakovića, uglednoga kazališnog autora, pisca i intelektualca iz Beograda, to može značiti samo dvije stvari. Prvo, da je počela revija "Nosi se", kazališni skup borkinja i boraca nezavisne umjetničke scene u organizaciji Teatra VeRRdi, i, drugo, da će Zadrani opet imati priliku prvi vidjeti njegovu novu predstavu, o kojoj će iduće godine zasigurno brujati cijela regija.
Paković se zadnje četiri godine udomaćio u Zadru, baš ovih dana tu je završio tekst svoje nove predstave "Papa Franjo se hrva sa svojim anđelom", koji će biti i predstavljen na festivalu, a potom ide u Tuzlu, gdje priprema predstavu inspiriranu nekadašnjom srednjovjekovnom bosanskom crkvom. U Zadar je došao "na krilima" predstave "Srebrenica – Kad mi ubijeni ustanemo", kojom je izazvao bijes srbijanskog establišmenta i tamošnjih veteranskih udruga.
Paković već godinama u svojim djelima iznosi razornu kritiku društvenog nacionalizma, vjerskog licemjerstva i političke korupcije na prostoru Srbije, Hrvatske i BiH, zbog čega ga odmah na početku razgovora pitamo za komentar učestalih nasilnih incidenata prema Srbima u Hrvatskoj.
Ljudi na gubitku
- Mržnja je godinama njegovana, uspostavljena kao nešto normalno, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji i BiH. O tome postoji javni govor, licemjeran i pseudokritički. Pogledajte samo onaj tenk i traktor? Što oni simboliziraju? O ratu koji je prošao prije četvrt stoljeća govorimo kao da je bio jučer, kao da još traje. Struktura našeg društvenog mira je zapravo ratna.
Kome je i zašto potrebno održavati atmosferu rata? Što se time dobiva?
- Ljudi svakako gube. A tko dobiva? To je vrlo čudno, posrijedi je društvena perverzija, mučno je o tome govoriti. Za mene je to psihopatologija svakodnevnog života. Pitanje je zašto ljudi na to pristaju. Naravno, obilje je primjera gdje ljudi pomažu jedni drugima, ali zašto se favorizira mržnja? Jer to odgovara i velikom kapitalu i dominantnim političkim elitima koje su sve redom nacionalističke, neke i s elementima nacizma.
Ali kakva je dugoročna korist za te zajednice da se potiču međusobna netrpeljivost, mržnja i nasilje? Što se dobro iz toga može izroditi osim neki novi (ratni) konflikt? Ili je to mehanizam zadržavanja sadašnjih elita na vlasti...
- Pogledajte u Srbiji tko je u vodećoj politici, već 30 godina jedni te isti ljudi... Zato se u svojim djelima bavim "duhovnicima zločina" koji su još uvijek pripadnici društvene elite.
Mislite da je održavanje atomosfere "ratnog stanja" uski interes vladajućih elita? Rajca se nacionalizam kao društvena religija, a o posljedicama - u Kninu, na splitskoj rivi, Supetru... – nitko ne razmišlja?
- Prvo, kad govorimo o vodećim političarima, radi se o vrlo rđavim ljudima. Oni nisu ličnosti. Čitavo njihovo bavljenje politikom je nadomjestak za pomanjakanje osnovnog ljudskog karaktera i moralnoga identiteta. Što rade veće probleme, imaju dojam da su značajniji. To je užasno, to je model za Frommovu anatomiju ljudske destruktivnosti. Drugo, mi koji se bavimo ovakvom vrstom umjetnosti i društvenog angažmana radimo na tome da se stvari promijene, ali one se jesu promijenile samo utoliko što više nema ratnih djelovanja. Jer rat se više ne isplati, a teritorijalne podjele su provedene. Zaokruženi su nacionalni planovi, no ekstremi bi htjeli još više. Srpski nacionalizam je zaokružio svoje teritorijalne pretenzije sa skoro pola BIH i Srbija je, što je rekao Dobrica Ćosić, ostvarila cilj, prvi put je u povijesti prešla Drinu. Nacionalisti su dakle ostvarili svoj san i mi to živimo kao javu. Ova stvanost je ostvareni san nacionalista. A nacionalizam je stvarno najjeftinija droga, djeluje istog trena od glava do pete i daje jednostavne odgovore na sva pitanja.
Religijsko nasilje
Koju ulogu u tom nacionalističkom košmaru imaju vjerski poglavari?
- Crkve propovijedaju nacionalizam. Njima je na prvome mjestu katoličanstvo u Hrvata i svetosavlje u Srba, a to je po mjerilima Isusa iz Nazareta ne hereza, jer su mnoge heretičke stvari bile ispravne, nego gaženje prve zapovijedi "... nemaj drugih bogova do mene". Oni ne propovijedaju vjeru u Boga, nego imaju funkciju preusmjeriti tu vjeru na svoje religije. Radeći s mladima u Novom Pazaru i Beogradu, s djecom od 17, 18 i 19 godina, ostao sam zatečen koliko je to uzelo maha.
Na što konkretno mislite?
- Ti mladi ljudi, muslimani i kršćani, imaju snažno izražene vjerske identitete, gotovo nitko nije ateist. Znao sam da je utjecaj ogroman, ali ne i toliki. Radio sam s jednom grupom na temu Natana Mudrog, "kome vjerujem kad kažem da sam vjernik?" Kad smo došli do nekih tema, teme Boga, ili do teme žena, abortusa, jednom mladiću je fizički pozlilo... Shvatio sam da ti mladi, duhoviti ljudi, puni života, trpe užasno religijsko nasilje, religijsko silovanje. Licemjerje ih je već naučilo kako se trebaju predstaviti, što da kažu i kako da misle.
Zastrašujuće je kako pritom prikrivaju svoje duboke porive, kao da smo u srednjem vijeku. S druge strane, sve im je dostupno. Mogu za sekundu na internetu vidjeti najgore, od ubojstava do seksualnih iživljavanja, ali oni zapravo sebe ne otkrivaju. I to je za mene strašno, da u tim godinama probuđenog životnog erosa, mladi ljudi s jedne strane dobivaju jednu apsolutno neromantičnu sliku o ljubavi i seksu, jednu potpuno pornografsku sliku koja im se nudi na društvenim mrežima, a s druge strane ih čeka rigorozna licemjerna religija da prirodne porive proglasi grijehom. Dakle, aposlutni košmar.
Kako su ti mladi ljudi reagirali kad ste im rekli da ste ateist?
- To im je bilo jako teško prihvatiti. Naime, radeći svakodnevno zajedno, zavoljeli su me, bili smo prisni. Nitko nije s njima prije tako razgovarao o njihovim ozbiljnim problemima. Mladi ljudi nad kojima je izvršeno religijsko nasilje, a ono im je predstavljeno kao blagodat, kao uvođenje u pravi istinski život, nešto što im daje dignitet... za njih je to bio užas. Njima je objašnjeno da je bolje biti sve drugo nego ateist. Jer im je rečeno da su ateisti ljudi bez morala, jer bezbožnici su po definiciji nemoralni ljudi i od njih se može očekivati samo zlo. Kako su mene upoznali, a nisu otkrili zlo, to im je bilo bolno. Pitali su me od kad sam ja ateist, a ja sam im rekao da sam ateist od kada sam počeo misliti, od puberteta.
Vratimo se još ne trenutak na ulogu vjerskih zajednica i poglavara?
- Vjerske zajednice imaju svjetovan zadatak da njeguju stado, a kad postane poslušno, s njim možete u kapitalizmu raditi što hoćete, od skidanja prava radnika, do povećanje prava vlasnicima. Možete to stado za nekoliko dana uz pomoć televizije pretvoriti u čopor, hordu, što bilo. To je sveti zadatak tih organizacija, zato one i jesu izuzete iz društva, ne plaćaju porez, a naplaćuju svoje usluge. A to pak znači da društvo ne postoji. Ne može postojati društvo ako je netko izvan ili iznad njega. To je suština. Ako ne postoji društvo, ne postoji ni slobodan čovjek. On može biti slobodan samo ako postoji društvo, dakle organizacija koja mu garantira slobode. A ako su vjerske zajednice izvan društva, onda i politička elita može biti izvan njega.
Kažete da nacionalne kulture izumiru i da je to djelo nacionalista?
- To je moja hipoteza koju sam "dokazao" u nekoliko predstava. Nacionalisti su ustvari ubojice nacionalne kulture i vlastite nacije. Vode ljude u ratove i desetkuju ih, rade sve da se ljudi iseljavaju. Ubijaju slobodu stvaralaštva. Dakle, usmrćuju kulturu. Zar nije nepodnošljivo i odvratno provesti život u sredini gdje je najvažnije pitanje jeste li Srbin, Hrvat ili Bošnjak, katolik, pravoslavac, musliman, dakle ne osoba i čovjek, nego netko s prerogativima koje niste birali.
Čime će se baviti vaša nova predstava u Tuzli?
Slobodarski duh
- Govori o bosanskoj autohtonoj crkvi, historijskom fenomenu, koja je bila neovisna od katoličkog i pravoslvanog utjecaja. U njoj je položaj žena bio ravnopravniji, hijerarhije nije bilo kao u tradicionalnim crkvama koje su je i uništile, a to slobodarsko naslijeđe se zadržalo da, nekoliko stoljeća potom, uskrsne u partizanskom antifašističkom pokretu. Bosna mi je zanimljiva kao prostor specifične slobodne na Balkanu.
Od te svoje crkve, preko partizanskog pokreta do pravnog zasnivanja države u Foči, Bihaću i Jajcu, ima tu slobodarsku nit, a s druge strane vidimo u kakvoj je sada nemogućoj situaciji. Apetiti srpskih i hrvatskih nacionalista hoće je razdrobiti, pogledajte utjecaj islamskih zemalja, itd. Mene zanima upravo taj slobodarski element koji se otima svim formama dominacije, a predstavit ću ga kroz jednu ceremoniju atipičnog vjenčanja, koristeći narative spomenutih slobodarskih pokreta, u sukobu sa suvremenošću. Mislim da danas, pod utjecajem vodećih religija, imama, biskupa i episkopa, nema nikakve perspektive za slobodarski duh i da će sve to završiti teškim, krvavim stvarima.
U svojim ste predstavama dosad sudili aktualnoj vlasti u Srbiji, Krleži u Zagrebu...
-... Zato izgleda ove godine nema reprize (smijeh)...
... A u "Srebrenici" sudite elitama kako biste spriječili buduće genocide i masovne zločine. Je li moguće danas iz pozicije "neprijatelja" i s margine na koju ste gurnuti svjesno i namjerno vi i slični autori, utjecati na društvene promjene? Ima li kazalište i umjetnost uopće još tu emancipatorsku ulogu ili je sve to postao dio kapitalističkog entertaimenta?
- Prijatelji me često pitaju hoću li napokon napraviti neku predstavu u kojoj neću ostaviti pola života (smijeh). U pravu su, takve su predstave iscrpljujuće, ali je divno kad izađete na scenu i gledate ljude zatečene kako prvi put čuju javno ono za što su mislili da nikada ne smiju reći ili pomisliti. I onda vidite kako ih polagano obuzima taj slobodorski duh. To je ono što je metaforički nazvano "sveti duh". Što bi rekao Berdjajev, "sveta trojica" su simbolika duhovnog iskustva. Sam papa Ivan Pavao II. kaže da pakao, čistilište i raj nisu neka fizička mjesta, nego unutrašnja osjećanja čovjeka i njegova udaljenost od istine i Boga, od slobode. Ja se još uvijek nadam da može doći do preobražaja, ali Isus je pokazao do kuda vodi slobodarstvo. Do križa. Tamo, vi novinari, idete baveći se istraživačkim novinarsvom, sami sebi popločavate put na gubilište jer ako uđete i razotkrijete tko je kome i zašto nešto dao, otkrijete tokove novca i krvi, naravno da će vas ukloniti.
Imate dakle nade u promjenu, u preobražaj?
- Iako je ton našeg razgovora mračan, velika je radost, usprkos svemu, izaći pred ljude i reći ne. Nasuprot dominantnom "kodu" da budete licemjerni, karijeristični, ipak osjetite veliku radost. Za mene nema većeg užitka, nekog fantastičnog hedonizma, kao u stvaranju predstava, pisanju tekstova, u tim slobodarskim društvenim činovima. Tu otkrivate sebe kao čovjeka. Možete nagomilati stotinu godina a da nikad niste živjeli. Suština je u tome da osjetite sami život, a to je u mojim predstavama uistinu velika radost. To je prava kazališna eklezija, zajednica ljudi koja u jednom trenutku osjeti slobodu. To je ta "blagodat svetoga duha", to je ustvari katarza.