ZAŠTO SE U HRVATSKOJ NE VJERUJE SILOVANIM ŽENAMA: SUDSKA PRAKSA Posebno je mučan slučaj grupnog silovanja na Kolovarama, žrtva se nakon šokantne presude odselila iz grada, a zastupnik niza žrtava otkriva: Jedna državna odvjetnica pitala me što je djevojka imala raditi na nekom mjestu odjevena u minici!

ZAŠTO SE U HRVATSKOJ NE VJERUJE SILOVANIM ŽENAMA: SUDSKA PRAKSA

Djevojka koju su 2013., dok je bila maloljetna, na zadarskoj plaži Kolovare serijski silovala petorica mladića, četiri je godine čekala pravdu. Vrhovni je sud ionako blage prvostupanjske kazne koje je dosudio Županijski sud u Zadru još dodatno ublažio, piše Jutarnji list.

Zadarski sudac koji je pustio osumnjičene za silovanje prijavio one koji su to otkrili novinarima!

U vrijeme silovanja djevojka je imala 17 godina, a mladići koji su je silovali između 16 i 22 godine. Dvojica mladića su je pijanu, dok se ona prema riječima očevidaca otimala i plakala, odvukla na plažu, zajedno silovala i ostavila na žalu. Djevojka je nakon toga doteturala do noćnog kluba, a trojica mladića na koje je naišla ispred noćnog kluba odvodila su je, jedan po jedan, natrag na plažu i imali s njom seksualne odnose. Na plaži je izudaranu, izbezumljenu u dronjicima odjeće koji su visjeli s nje, pronašla slučajna prolaznica.

Prva dvojica mladića koja su djevojku zajedno odvukla na plažu osuđena su za silovanje jer su nad njom da bi je savladali primijenili fizičku silu i prijetnju. Počinili su teži oblik silovanja jer su to učinili zajedno, dakle grupno. Jedan od njih nepravomoćno je osuđen na četiri godine i deset mjeseci zatvora, a drugi na tri godine.

Preostalu trojicu zadarski je Županijski sud osudio za spolni odnos bez pristanka, i to jednog na godinu dana maloljetničkog zatvora, a ostalu dvojicu na tri godine pridržajnog maloljetničkog zatvora, što znači da zadnja dvojica ne idu u zatvor osim ako tijekom tri godine ne naprave novo kazneno djelo. Međutim, Vrhovni sud je pravomoćnom presudom prvostupanjske kazne ublažio: onu od četiri godine i deset mjeseci na tri godine, kaznu od tri godine na godinu i pol, osuđenom na godinu bezuvjetnog zatvora na godinu dana uvjetno, dok je za dvojicu potvrdio tri godine pridržajnog zatvora.

Nakon izricanja pravomoćne kazne majka silovane djevojke je za 24 sata izjavila kako je njezina kćer nakon presude ostala jednako šokirana kao i silovanjem. Ta se djevojka s obitelji odselila iz Zadra kako silovatelje i njihovu rodbinu ne bi morala sretati na gradskim ulicama. Važno je podsjetiti se sudskog ishoda silovanja koji se dogodio na plaži Kolovare 2013. danas, na početku istrage koja je pokrenuta protiv sedmorice sudionika najnovijeg slučaja višekratnog silovanja petnaetogodšnje djevojčice iz okolice Zadra.

U Hrvatskoj nema puno istraživanja sudske prakse kaznenih djela silovanja. Najobuhvatnije istraživanje do sada obavila je znanstvena savjetnica Instituta Ivo Pilar Ivana Radačić, a objavila ga je u knjizi “Seksualno nasilje - Mitovi, stereotipi i pravni sustav”. Radačić, koja je od 2017. i članica radne skupine UN-a o diskriminaciji žena u zakonima i u praksi, analizirala je 64 pravomoćno okončana slučaja silovanja na četiri najveća županijska suda Hrvatskoj: zagrebačkom, osječkom, splitskom i riječkom, koji su vođeni u razdoblju od 2008. do 2012. Riječ je o predmetima vođenima prema starom Kazenom zakonu, koji je bio na snazi do 2013. godine.

Oslobađajuće presude

“Suprotno mitovima o silovanju kao napadu potpunog neznanaca na žrtvu, podaci sa spomenuta četiri suda”, objašnjava Radačić, “pokazali su da su počinitelji silovanja u čak 78% slučajeva poznati žrtvama. Napadači su često žrtvama bliske osobe: u 21,9% slučajeva to su bili bračni ili intimni partneri, u 7,8% srodnici, dok su u 48,4% napadači su sa žrtvama bili u nekom drugom obliku veze, dubljem od običnog poznanstva. Svi optuženi u 64 analizirana slučaja bili su muškarci, dok su oštećene u čak 95,7 % slučajeva bile žene”.

Većina prijavljenih slučajeva silovanja završilo je osuđujućom presudom, čak 76,6%, samo je 14% prijava završilo oslobađajućim presudama, a odbijeno ih je 9,4%.

Najviše oslobađajućih presuda za silovanje ova je znanstvenica pronašla na Županijskom sudu u Zagrebu, čak 24%, i na splitskom, 12,5%, dok su pred sudom u Rijeci sve osim jedne presude za prijavljena silovanja bile osuđujuće. Izrečene kazne zatvora iznosile su u prosijeku 3,6 godina, s tim da je najniže kazne u prosijeku izricao Županijski sud u Zagrebu, u prosjeku 2,6 godina, a najoštrije riječki sud, u prosijeku 5,6 godina.

Zanimljivo je, međutim, da se u većini oslobađajućih presuda za silovanje radilo o bračnim ili intimnim partnerima (55,6%). “U većini tih predmeta”, kazala nam je Radačić, “počinitelji su primijenili silu, a oštećene su se barem verbalno odupirale, ali sud je prijavljene ipak oslobodio krivnje. Ovi rezultati pokazuju kako tradicionalni mit po kojem žene žele biti seksualno posjedovane i prema kojem je muškarac taj koji inicira seks, a žene ga pasivno prihvaćaju i bez obzira na okolnosti uživaju u tome da ih muškarac posjeduje, posebno snažno utječe na odluke sudova kad je riječ o seksualnom nasilju u intimnim vezama.

Dakle, taj mit da žene žele biti seksualno posjedovane je prvi od tri mita koje sam uočila u našoj sudskoj praksi analizirajući 64 presude u slučajevima silovanja. Drugi mit koji sam uočila je da se na sudu stalno propituje vjerodostojnost žrtve silovanja. Suci tako često pitaju žrtvu zašto silovanje nije odmah prijavila, zašto je šutjela ili zašto je pružala otpor samo u početku silovanja, ne i nakon trećeg ili četvrtog nasrtaja ili slično. I treći mit jest taj da žrtva na neki način doprinijela silovanju. Čak i onda kad sud vjeruje žrtvi da je silovana, on stalno propituje koji je njezin doprinos tome.

Tako sud žrtvu vrlo često propituje zašto je došla baš na to mjesto u disko klub ili kafić ili stan i slično, zašto je plesala, kako i s kim je plesala i slično. U jednom slučaju se tijekom čitavog postupka isticalo da je žrtva bila pijana, ali nitko u postupku nije propitivao činjenicu da je i počinitelj bio pijan. To su”, ističe Radačić, “situacije koje su česte u našoj sudskoj praksi i zbog kojih žrtve često ističu da se osjećaju ponovo silovane, ali ovaj put od strane suda, od strane sustava i da se često osjećaju kao da se sudi njima, a ne silovatelju.”

Najgnusnije kazneno djelo

Jedan od odvjetnika koji je pred sudovima zastupao niz žrtava silovanja, suradnik udruge Ženska soba, a koji je želio ostati anoniman, kaže da bi nam mogao nabrojati desetke slučajeva u kojima se žene, žrtve silovanja, na sudu iznova traumatizira pri davanju iskaza. “Kazne koje sudovi kod nas izriču za seksualne delikte nedopustivo su niske, niže od kazni za gospodarski kriminal, iako su seksualni delikti jedni od najgnjusnijih kaznenih djela, a među počiniteljima je visok postotak recidivista, pogotovo među pedofilima”, ističe ovaj odvjetnik. Posebno mu je, tvrdi, problematična praksa Vrhovnog suda, koji nerijetko ublažava prvostupanjske kazne u slučaju seksualnih delikata.

Zbog predrasuda s kojima se žrtve silovanja suočavaju na sudovima, kao i zbog stigme kojoj su u tradicionalnim sredinama izložene, ne treba čuditi da prema procjenama Ženske sobe silovanje prijavljuje tek svaka petnaesta žrtva. Taj je omjer je, ističe ovaj odvjetnik, u manjim sredinama i veći. “U svojoj odvjetničkoj praksi uviđam veliku razliku između tretmana žrtava silovanja na zagrebačkim kaznenim sudovima, kako Općinskom, tako i Županijskom, koji imaju stručne suradnike i odjele za pomoć žrtvama i svjedocima, te tretmana žrtava silovanja na manjim sudovima izvan Zagreba.

Posebno je zabrinjavajuća situacija u manjim sredinama u kojima su jači i utjecaj Crkve i tradicije. Na jednom manjem sudu čak me tamošnja državna odvjetnica, koja u seksualnim deliktima zastupa interes žrtve, pitala što je žrtva imala raditi na nekom mjestu odjevena u minici i zašto je pila.” Isti sugovornik iz odvjetničkih redova ističe da su učestali seksualni delikti velikim dijelom i posljedica neobrazovanja. “Ovo što gledamo u Zadru i drugdje posljedica je toga što u školama nemamo ni seksualnog ni građanskog odgoja”, tvrdi odvjetnik.

Sadašnji Kazneni zakon, koji je stupio na snagu početkom 2013., uz silovanje je uveo još jedno kazneno djelo vezano uz napad na spolnu slobodu, a to je spolni odnos bez pristanka. Silovanjem se smatra djelo u kojem počinitelj uporabom sile ili prijetnjom drugu osobu prisili na spolni odnos ili s njim izjednačenu radnju. U spolnom odnosu bez pristanka počinitelj nije primijenio silu niti prijetnju, ali žrtva nije pristala na odnos ili nije bila kadra izraziti svoju volju. I dok je za silovanje predviđena kazna od jedne do 10 godina, za spolni odnos bez pristanka je predviđena blaža kazna od 6 mjeseci do pet godina zatvora. Uvođenjem djela spolnog odnosa bez pristanka zakonodavac je želio promijeniti praksu u kojoj su suci počinitelje oslobađali u slučajevima u kojima žrtva nije pružila žestok i kontinuiran otpor, već je samo rekla “ne”.

Međutim, znanstvena savjetnica u Institutu Ivan Pilar dr. Ivana Radačić za Jutarnji list kaže da je već 2011., kad je Hrvatska donosila sadašnji Kazneni zakon upozoravala da je trebalo napraviti hrabriji iskorak i svaki spolni odnos u kojem je žrtva rekla “ne”, bez obzira na to je li pružila fizički otpor ili ne tretirati i kažnjavati kao silovanje. Međunarodni standardi zaštite ljudskih prava, i dokumenti koje je Hrvatska usvojila napustili su”, ističe Radačić, “restriktivnu definiciju silovanja u kojoj je otpor žrtve ključni kriterij kaznenog djela silovanja. Pravnici koji se bave ljudskim pravima već godinama upozoravaju da u spolnim odnosima “ne” doista i znači “ne” te da se za postojanje silovanja ne zahtjeva fizička sila, ili prijetnja silom i aktivni otpor žrtve.

Nekad žrtva silovanja jednostavno iz niza razloga ne može reći “ne”, ako je primjerice u podređenom odnosu prema silovatelju, ili u strahu, ili ako je više silovatelja. Žrtva može biti u strahu da će u slučaju otpora silovatelj postati još nasilniji. Potrebno je”, ističe Radačić, “razumjeti te psihološke mehanizme silovane osobe, pogotovo ako je ona maloljetna, kad žrtva izbezumljena onim što joj se događa može reagirati tako da se jednostavno “emocionalno zamrzne.” Europski sud za ljudska prava je, podsjeća Radačić, još 2003. u svojoj presudi M. C. protiv Bugarske naznačio da je centralni element silovanja nedobrovoljnost žrtve, a ne primjena sile. Taj je sud, tvrdi Radačić, državama nametnuo obavezu da učinkovito gone sve oblike seksualnih delikata pa kad i izostane otpor žrtve.

Seksualno nasilje

Iako je znatan istraživački napor uložila u analizu naše sudske prakse, ali i zakonskog okvira koji reguliraju seksualno nasilje, Radačić naglašava kako je zabluda da će samo kažnjavanje seksualnih delikata riješiti sve probleme. “Kad bi oštre kazne same po sebi rješavale problem, tada se SAD ne bi suočavao sa seksualnim nasiljem, jer imaju vrlo oštre kazne za tu vrstu djela”, zaključuje.

Docentica s katedre kazenenog prava na Pravnom fakultetu u Rijeci Dalida Ritossa podsjeća na stajalište istaknutih profesora prava od kojih je i ona sama učila, a koje glasi da kazneno pravo odnosno državna represija ne može sama riješiti neki problem već da ona dolazi zadnja u nizu, kad ni jedan drugi mehanizam ne rješava problem, tj. “kad je vrag odnio šalu”.

Edukacija  i obrazovni sustav

“Seksualno nasilje je globalni problem i na njegovu osvještavanju i prepoznavanju njegovih raznovrsnih oblika treba krenuti vrlo rano u odgoju i obrazovanju, još u vrtićkoj dobi. Izraelci recimo već u vrtićima počinju provoditi programe kroz koje djecu predškolskog uzrasta kroz načine primjerene njihovoj dobi - kroz igru, lutkarske predstave, uče razlikovanju što je dobar dodir, a što loš dodir, što je dopušteno, a što nedopušteno ponašanje.

Ta edukacija se nastavlja kroz obrazovni sistem i mislim da nam to pokazuje u kojem smjeru trebamo ići. I vi mediji biste”, kazala nam je ova profesorica prava, “građanima morali objašnjavati što je svrha kaznenog prava, da ono samo ne može riješiti problem seksualnog nasilja već da je potreban širi interdisciplinarni pristup.

Pa i kad promatrate sudsku praksu, dodaje Ritossa, ne možete stvari sagledati samo izoliranim promatranjem visine dosuđene kazne za seksualno nasilje.” Za to nam navodi i primjere. Analizirajući sudsku praksu, naići ćete i na presudu kojom je dosuđena kazna od sedam godina zatvora za pokušaj silovanja. To je za pokušaj vrlo oštra kazna, ali ona je izrečena jer se radilo o recidivistu koji je već ranije činio seksualne delikte pa je oštro osuđen zbog pokušaja ponavljanja.

Dakle, morate sagledati ne samo sve okolnosti djela već i okolnosti vezane uz počinitelja. “Da”, dodaje Ritossa, “država ima instrumente prisile u svojim rukama, ali sama prisila ne rješava stvari, ako nemate dobre interdisciplinarne programe prevencije seksualnog nasilja kao jednog od najgorih oblika nasilja. A, kvalitetni edukativni programi prevencije su također u rukama države i na njima treba raditi.

Dakle, moj je stav da se ne možemo fokusirati samo na kažnjavanje već na edukaciju, prevenciju osvještavanje ljudi o tome što je to nedopušteno spolno ponašanja”, zaključuje ova docentica kaznenog prava. Zabrinuta sam da se sve svodi na zazivanje više sudske represije, a posebno sam zabrinuta kad vidim da to zazivanje dolazi iz nevladinog sektora, piše Jutarnji list.

Ministarstvo pravosuđa uskoro bi u proceduru trebalo uputiti izmjene i dopune Kaznenog zakona kojima bi se uz ostalo ponovo, nakon samo sedam godina primjene sadašnje zakonske norme, trebala promijeniti zakonska definicija silovanja. Neslužbeno doznajemo da su se članice radne skupine koju predvodi pomoćnik ministra pravosuđa Juro Martinović, a čine je odreda žene, stručnjakinje iz akademske zajednice, sudske prakse i Ministarstva podijelile oko toga treba li spolni odnos bez pristanka izjednačiti sa silovanjem ili ne, pa je nejasno koja verzija zakonske definicije silovanje će u konačnici biti upućena u proceduru

Naslovnica 4 kantuna

Najčitanije