VIJESTI IZ LILIPUTA: HDZ-ov 'DŽOKER ZOVI' Nije teško zamisliti kako su se namagarčeno u trenutku susreta Plenkovića, Bozanića i Puljića, osjećali i Škoro, i Mate Mijić, i Bujanec, i Zekanović. A sve su napravili kako treba...

VIJESTI IZ LILIPUTA: HDZ-ov 'DŽOKER ZOVI'

Osmoga studenoga godine 2015. Hrvatska je birala članove parlamenta i sastav buduće hrvatske Vlade. Ti jesenski izbori 2015. bili su po mnogočemu najizoštreniji u novijoj hrvatskoj povijesti. Na jednoj se strani našla vladajuća liberalna koalicija premijera Milanovića koja je iza sebe imala - pa, blago rečeno - četiri ne baš berićetne godine.

PIŠE JURICA PAVIČIĆ Kako je jedna patriotska pjesma napravila puni krug: Zbog nje se hapsilo u Jugoslaviji, a danas se ponovno hapsi u Hrvatskoj

Na drugoj se pak strani našla “domoljubna koalicija” šefa HDZ-a Tomislava Karamarka koji je izbornu kampanju zaoštrio izvukavši iz arsenala oružje koje je u međuvremenu postalo dio diskursa srednje struje: red prijetnji cenzurom, red klerikalizma, red antikomunizma, malo filoustaškog relativiziranja.

Izbori su završili neriješeno, 59:59. Završili su ne zato što su vladajući dobili puno, nego zato što se znatan dio konzervativnih provincijskih glasova odlio tada novoj protestnoj formaciji, heterogenoj družbi lokalnih načelnika koja se zvala Most nezavisnih lista. Bila je to - kako je sročio na Fejsu jedan moj prijatelj - “Karamarkova pobjeda od koje se neće oporaviti”.

Tada - u studenome 2019. - Karamarko je ne prvi put u povijesti HDZ-ovih vodstava izvadio onaj “džoker zovi” koji uvijek pomaže. Naime, zaiskao je pomoć Crkve.

Toga studenoga mediji su izvijestili da je predsjednik HDZ-a u tijeku pregovora za sastavljanje Vlade zatražio audijenciju kod zagrebačkog nadbiskupa Bozanića. Nikad nećemo znati je li ta kava uz biskupsku sećiju bila odlučujuća, ili je plaćeni mađarski lobist kucao na ionako otvorena vrata. Ali, Most nezavisnih lista - politička grupacija koja je nastala kao pobuna antihadezeovske srednje klase u zagušljivim konzervativnim regijama - najednom se začudo priklonila “arcineprijatelju”.

U obratu u kojem su se stvari mijenjale iz sata u sat Most je s Karamarkom formirao Vladu koja je trajala kratko, ali će ostati upamćena kao najsvadljivija i politički najzadrtija u novijoj povijesti Republike. “Džoker” je HDZ-u pomogao: ili, da budemo suzdržaniji, sigurno mu nije štetio.

Oni koji pamte taj majušni detalj iz politički burne jeseni 2015. morali su ovih dana imati osjećaj deja vua. Jer, točno četiri godine kasnije jedan nepopularni predsjednik HDZ-a opet je otišao da biskupa da od njih dobije pomoć. Opet je na Kaptolu zaiskao “džoker zovi”, i - kako se čini - opet dobio ono što je tražio.

Ovoga utorka, naime, u Banskim se dvorima vrh vlade s Plenkovićem sastao s vodstvom hrvatske biskupske konferencije koje je predvodio njezin predsjednik, zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Tom prilikom službeni je PR objavio priopćenje u kojem se navodi kako su “biskupi pozitivnim ocijenili napore Vlade za stvaranje uvjeta za opći gospodarski i društveni napredak, društveni optimizam te uključivo ozračje u hrvatskom društvu”. Vrh crkve je također obećao da će “tome nastaviti davati doprinos”. Razgovor se - ako ste sumnjali - vodio u “opuštenoj atmosferi”, a o tome svjedoči i završni fotosession s neizbježnim rukovanjem. Obiteljska zavada, ako je ikad bilo, očito je za nama.

A obiteljske zavade nije da nije bilo.

U proteklih dvije godine, naime, Crkva je ne jednom frktala na navodno libertinske, centrumaške i “revizionističke” izlete Karamarkova nasljednika. Vrhu Crkve nikad se nije sviđao smjer reforme školstva - čak ni u ovoj komično razblaženoj verziji, a nije im se sviđalo ni to da to strateško “ministarstvo duša” u konzervativnoj Vladi drži navodno liberalni HNS. Biskupska konferencija javno se šamarala s Plenkovićevim lojalnim koalicijskim partnerom Pupovcem. Crkva bi sigurno bila sretnija da Plenković nije pod tepih pomeo novi zakon o pobačaju, u koji su se nadali ugraditi - ako već ne mogu zabranu - barem jače mehanizme odvraćanja od abortusa.

Nije joj se moglo svidjeti niti to što je Plenković u frižider metnuo konzervativni draft zakona o obitelji koji je predlagala bivša ministrica Nada Murganić. Odnose dvaju starogradskih bregova, međutim, najviše je raspirila Istanbulska konvencija, dokument kojeg se danas s povijesne distance doista može ocrtati kao tugaljivo nebitan, no dokument u vezi kojeg je predsjednik HDZ-a prvi put javno pokazao neposluh Crkvi. Odgovor te iste Crkve bio je žestok.

Brojni biskupi - uključujući samog Puljića - izružili su taj dokument u poslanicama, propovijedima i intervjuima, a na splitskim i zagrebačkim trgovima valjali su se klerikalni prosvjedi s folklornim opravama, konjskim ormama oko vrata i skulpturama krvavih fetusa. Kad se tomu doda da je dobar dio Crkve podržavao referendum o promjeni izbornog zakona koji su Plenković i ministar uprave Kuščević sasjekli smijurijom zvanom prebrojavanje glasova, onda se mirno može reći da se između Kaptola i Gradeca nataložilo niz - kako se ono kaže? - “otvorenih pitanja”.

Ta “otvorena pitanja” - treba reći - nisu slučajna. Ona su rezultat dubinskog nezadovoljstva Crkve Plenkovićem kao osobom i politikom koju on vodi. Znatan dio hrvatske Katoličke crkve rado bi Hrvatsku gurnuo odlučnije u poljsko-mađarskom smjeru, a u njihovoj percepciji Plenković je “briselski ćato” koji to koči. Proširi li se slika još šire na zapaljivi repertoar političkih mitova, Plenković je paradigma onoga što Crkva vidi kao virus u softveru hrvatskog “tisućljetnog sna”.

Za Crkvu te za dobar dio klerikalnijih HDZ-ovaca (Stier!) svi problemi Hrvatske nakon 1990. ne proizlaze iz autoritarnosti, velikostranačkog vladalačkog stila, ortačkog kapitalizma i nacionalističke ideologije, nego iz “totalitarne zaostavštine”, “preuzimanja dotadašnjih političkih obrazaca”, “starih kadrova”, ili - još gore - od “Udbinih spavača” iz žute Culejeve torbe. Sukus tog problema svodi se - ukratko - na “komunjare koji su ušli u HDZ”. A teško je pronaći bjelodaniji egzemplar “komunjare koji je ušao u HDZ” od Plenkovića.

Dakle, od sina komunističke akademske građanske klase, mirnog omladinca koji je 1988. u diplomskom radu pisao o “realizaciji samoupravnog socijalističkog društva” i “socijalizma po mjeri čovjeka”, da bi par godina kasnije već bio u Tuđmanovoj diplomaciji. Za Crkvu, kao i za veliki dio klerikalne Hrvatske - Plenković je hodajuća paradigma Lampedusine krilatice o tome da “treba promijeniti sve”, da se “ne bi promijenilo ništa”.

To dugo, nataloženo nezadovoljstvo imalo je - dakako - svoje političke posljedice. A te posljedice u slučaju Hrvatske 2019. imaju svoje ime i prezime: zovu se Miroslav Škoro. Slavonski singer/songwriter, naime, i nije ništa drugo nego politička naljepnica za sve one koji drže da se HDZ pod Plenkovićev “oteo tradicijskim vrijednostima”. Pod šinjelom bivšeg HDZ-ova konzula i aktivnog sudionika pretvorbe 90-ih skupio se najednom heterogeni zdrug nezadovoljnika svih fela, od notornih ustaša do smežuranih relikata Mosta, rijetkih nadživjelih nakon što ih je HDZ dvaput iskoristio i zgnječio.

Tu su oni koji bi da Plenković bude Orban; oni koji su protiv Pupovca; onih koji su protiv “ateizacije odgoja”; protiv istanbula i marakeša. Šareno je to društvo, brojno, borbeno i orno. No - da bi ono imalo smisla nedostaje im ključni koagulat, nenadomjestivi agens koji će sirovo tijesto pretvoriti u hljepčić. A to je makar neizravna potpora Crkve.

Ako to do utorka nije bilo jasno, sad jest: neće je dobiti.

Čitajući u utorak vijest o ćakuli u “opuštenoj atmosferi” Plenkovića i biskupa, nisam mislio ni o Plenkoviću ni o Puljiću. Mislio sam kako se namagarčeno u tom trenutku moraju osjećati i Škoro, i Mate Mijić, i Bujanec, i Zekanović. A sve su kako treba napravili. Svetoj su Crkvi i njenom nauku bili lojalni i pravovjerni. Orno su kidisali i na školsku reformu i na Istanbulsku konvenciju, lemali su se javno s Pupovcem, odlazili s transparentima čak u Marakeš, protestirali protiv Istanbula, hodali za život.

Siroti Škoro je čak i na predavanja na Kaptol odlazio ulazeći kroz stražnja vrata. Vjerno su i lojalno sjedili uz skute Svetoj Apostolskoj Crkvi, mahali repićem uvjereni da će i Crkva uvidjeti tko su Hrvati Nazbilj, a tko Hrvati Nahvao othranjeni komunjarskim srebrenim kućarinom. I onda, nakon svega - što su dočekali? Da biskupi odu do Plenkovića, pozitivnim “ocijene napore Vlade za opći gospodarski i društveni napredak” te da pohvale - što ono? Društveni optimizam?

Ali, ako su se tog utorka Škoro, Mijić i Zekanović osjećali kao magarci, onda je to zato što i jesu magarci. Jer, taj scenarij koji smo gledali tog dana na kanapeu Banskih dvora scenarij je koji gledamo već trideset godina. Od ‘90. naovamo, odnos Crkve i HDZ-a je kao odnos dvoje bogatih, aristokratskih supružnika koji jedan o drugome odavno nemaju iluzija. Znaju i jedan i drugi da je tu bilo i svinjarija, i nevjera, i pronevjera, i ispeglanih kartica, i one-night-standova.

Ali, previše je tu zajedničkih premreženih interesa, previše dvoraca, nekretnina, rentnih prihoda, previše dionica i ugovora i zajedničkih investicija da bi itko zaljuljao višedesetljetni brak. Pa stoga nije čudo da su dva krupna dioničara tog utorka potvrdila još jednom svoj najsvetiji joint venture: a to je konkordat iz 1996. Upravo na tom sastanku nadbiskup je Puljić pokudio one koji se tom ugovoru protive, i pohvalio one (HDZ) koji ga poštuju. Ti su ugovori, rekao je u uvodnom slovu, “sretan završetak zajedničkog zalaganja”.

Čisto na znanje onima koji dosad nisu znali. Kad su Crkva i HDZ posrijedi, sve jest i sve je uvijek bila stvar - “zajedničkog ulaganja”

Naslovnica 4 kantuna

Najčitanije

DA LI JE KSENIJA GREGOV, NEZAVISNA VIJEĆNICA U SKUPŠTINI ZADARSKE ŽUPANIJE – VIDOVITA? Pet dana prije izbora ravnatelja škole javno je rekla tko će biti izabran, i to zato što ima stranačku iskaznicu HDZ-a! „Cijela škola bila je za dosadašnju ravnateljicu, ali politika je jača od svega!“

Pet dana prije izbora ravnatelja škole javno je rekla tko će biti izabran, i to zato što ima stranačku iskaznicu HDZ-a! „Cijela škola bila je za dosadašnju ravnateljicu, ali politika je jača od svega!“
Možda je Ksenija Gregov, nezavisna vijećnica u skupštini Zadarske županije – vidovita? Kako drugačije o...
Pet dana prije izbora ravnatelja škole javno je rekla tko će biti izabran, i to zato što ima stranačku iskaznicu HDZ-a! „Cijela škola bila je za dosadašnju ravnateljicu, ali politika je jača od svega!“