Na pitanje zašto misli da se u štrajk učitelja umiješala politika, premijer Plenković je rekao da je to očito. Nije želio potanje opisivati što se dogodilo, tko se s kime i gdje urotio, no to se manje ili više zna. Čuli ste vjerojatno i vi tu priču.
Predstavnici sindikata prosvjetnih radnika došli su u periferijsku gostionicu u kasnu večernju uru, kradom, odvojeni jedan od drugoga. Jedan je bio s nalijepljenim lažnim brkovima i šiltericom nabijenom na oči, jedan s dužom riđom kovrčavom perikom, nalikujući nešto na Radojku Šverko, a jedan je u crnoj majici i crnim kratkim hlačama, s kopačkama na nogama i zviždaljkom u ustima, bio maskiran u nogometnog suca. Njih trojica su se u stražnjoj sobi sastali s dvojicom opozicijskih lisaca, Davorom Bernardićem i Arsenom Baukom, koji su im dali precizne upute.
“Gledajte, ljudi, vi morate štrajkati za veće plaće”, rekao je Bernardić odmah izravno i bez okolišanja.
“Za veće plaće?” začudio se sindikalist s riđom perikom.
“Pa šta će nam veće plaće?” upitao je nedužno onaj s lažnim brkovima.
“Ako imate veće plaće”, objasnio je Bauk, “možete više toga kupiti.”
“Nemoj zezat?!” zgranuo se tobožnji nogometni sudac.
“Naravno”, nastavio je Bauk, “ako dobijete, šta ja znam, tisuću kuna više nego što sad dobivate, možete u dućanu uzeti onaj veliki obiteljski sladoled s četiri okusa, i vrećicu čajnih kolutića, i mortadelu s maslinama, i sardine s povrćem...”
“I smrznutu pizzu”, dodao je Bernardić.
Lažni brko
“Mogli bi možda kupiti i onu tavu za koju se hrana ne lijepi”, predložio je Bauk.
“Ne znam, to mi je sumnjivo”, namrštio se sindikalist s lažnim brkovima.
“Stvarno se ne lijepi”, potvrdio je Bauk. “Majke mi, ja vidio. Dosta je da samo malo ulja kapneš...”
“Ma, ne govorim o tavi, nego o štrajku”, prekinuo ga je lažni brko. “Jeste li vi baš sigurni za to? To sa štrajkom i većim plaćama?”
“Sto posto!” rekao je Bernardić.
“Ludilo!” rekao je nogometni sudac.
I tako je počela pobuna prosvjetnih radnika. Da im esdepeovci nisu objasnili da se trebaju boriti za veće plaće, u tri života se učitelji toga sami ne bi dosjetili. Na kraj pameti im ne bi bilo da je mnogo bolje mjesečno zarađivati sedam i po tisuća, nego pet i tristo.
Ili barem jadni Andrej Plenković zamišlja da je tako nekako bilo.
Pogledajte ga samo, kakav je on narcis! Čitav se prosvjetni sustav srušio, deseci tisuća učitelja tjednima već ne rade. Raspustili su djecu i zaključali učionice da bi uvjerili Plenkovića kako ne mogu živjeti od plaća, ali Plenkovića, nećeš majci, ne mogu prevariti. On zna da je cijela priča s plaćama i koeficijentima sporedna. Zbrojio je dva i dva i zaključio kako cilj štrajka nije da učitelji bolje zarađuju, već da, prvo, Kolinda Grabar-Kitarović izgubi na predsjedničkim izborima, a zatim da se i njega samoga na proljeće makne s mjesta predsjednika Hrvatske demokratske zajednice.
Život je težak
Vidite, u Plenkovićevoj glavi sve što se događa, događa se samo zbog njega. Ne postoje drugi ljudi, s nekakvim svojim potrebama, ljudi koji žele raznovrsnije jesti, imati čvršće cipele, natočiti jednom rezervoar do vrha, odvesti iza Nove godine obitelj u Sloveniju na skijanje. Postoji samo on, okrenut sebi, nesposoban identificirati se s nekim tko zarađuje pet puta manje od njega.
Takav je odvratni, razmaženi napuhanac da zapravo ne možete ne poželjeti da mu se dogodi sve ono od čega on strepi. Nakon svega, zaista, Andrej Plenković i zaslužuje da izgubi izbore u stranci, i da ga se HDZ riješi, kao što se HDZ uvijek riješi bivših predsjednika, i da on ostane bez posla, ureda, službenog automobila, šofera i tajnice, i da u svojim pedesetima počne napokon nešto ozbiljno raditi i naposljetku, prekasno, shvati kako je život težak.