Uporna i strpljiva
„Zna biti dugotrajno i stvarno naporno, nekad nemam vremena ni za odspavat' kako treba, sve ovisi o veličini predstave i projekta na kojemu radim. Ali – to je ono što sam oduvijek htjela, uvijek je ta estetika i interes za modu i njezine promjene kroz prošlost čučao negdje u meni – priča Duška koja se u jednom trenutku, s dvoje male djece, odlučila konačno posvetiti cjeloživotnoj želji. Upisala je Znanost o modi i kostimima na sveučilištu u Rimu, zbog čvrstih veza s tim gradom gdje joj je majka živjela dugo vremena, odluka je bila ipak malo lakša, a neke teže tehničke stvari, poput smještaja, imala je riješeno. „A i Rim ima toliko sjajnih fakulteta da sama ta odluka nije bila teška, a sve ostalo jest, a i danas je” - priča ova Dubrovkinja čije smo ime srećom dosad vidjeli nebrojeno puta, i na crvenim tepisima nosile su se njezine kreacije, nizale su se nagrade, projekti u kojima je radila kostime opet su njezino ime izbacile u prvi plan, a ona je u međuvremenu neumorno radila. „Nema stajanja kad nisi nigdje uhljebljen, dodaje, poslovi se ne odbijaju iako nekad obitelj ne vidi mjesecima. „Ma dođu mi djeca ako sam ja negdje duže vremena, posjete oni mene, jako mi fale, iako su oni sad već i veliki, isto je to dosta teško”. Djeca su, priča, navikla da je mama uvijek na putu i u poslu, zato zajedničko vrijeme provode baš kako treba. Od supruge i majke, Duška se odlučila ispuniti sebi tu jednu želju koju nije mogla više susprezati. „Nije da prije to nisam htjela pokrenuti, nego nisam ni mogla zbog obitelji. S jedne strane mislila sam na njih, s druge na sebe i kako se ja osjećam, i rekla sam – odradit ću tako jer to volim, i bit će dobro”. I bilo je. Sve se s vremenom i trudom nekako posložilo, vrijeme je prolazilo brzo, a projekti se nizali. „Nisam išla tim standardnim putem, od nošenja kave kostimografu, do pranja i peglanja robe, eto tako se u mene dogodilo da su me bacili u vatru i ispalo je dobro, veliki setovi dali su mi neprocjenjivu podlogu i naučila sam na taj način raditi, iako na setu takvih ogromnih projekata nema neke kreativnosti. Inače, sve počinje s idejom, napravim skicu, prezentiram, i potom se ta ideja odrađuje tehnički, a ja samo dirigiram” - smije se Duška koja spada u one kostimografe koji ne znaju šiti. „Imate onih koji znaju šiti i ove poput mene koji ne znaju. Znam osnovno naravno, mama me učila, imam doma i mašinu, i ja mogu učiniti detalje, popravke, znam napraviti osnovne odjevne predmete, ali krojači koji rade konstrukciju su ipak majstori, a ja se tu ne prtim više nego treba. Imam iza sebe cijelu krojačnicu, pa se nemam ni potrebe petljati gdje mi nije mjesto” - opisuje način rada na predstavama, filmskim projektima, serijama, reklamama.. Jedan od njoj najdražih projekata ipak je bio u Hrvatskoj.
Blaženi asistenti
„Odradila sam kampanju za proljetnu kolekciju Borovo 2018. kao art direktor i stilist. To je opet neka drugačija priča, drugačiji izazov” - priča Duška koja će par puta kratko skoknuti u Grad tijekom blagdana jer joj asistenti 'ulijeću' pa se može nekako organizirati. „Prošle zime otišla sam polovicom ožujka, tri mjeseca radila, pa se kratko zaletila doma i opet natrag, vratila sam se u kasno ljeto, ulazim iz projekta u projekt, i u međuvremenu pokušavam organizirat taj kaos, sreća ima asistenata. I tako, sad se već pomalo umaram, zaista bih htjela nekad malo stati na loptu, biti malo mirnija, malo lakšeg ritma. I to žviljenje u kuferu, spavanje svuđe, sve je zanimljivije kad si mlad pa te nije briga. Stoput mi se dogodilo da se probudim a ne znam gdje sam, dok mi se složi u glavi...” - i to je život filmskih radnika, pogotovo slobodnjaka, na koju temu ima bezbroj šala. „Jest lijepo, ali ne možeš to raditi dugo na ovaj način. Uostalom, kad pogledaš na bilo koji set – predstava, film, opera, reklama, bilo što – sve su na setu mladi ljudi. I to je činjenica”. U međuvremenu, isplaniran joj je posao sve do lipnja, a obitelj se navikla. „Znaju da me imaju, ali falimo jedni drugima. Zato su se oni nauživali i naputovali, vidjeli svega, sa sobom odnijeli krcato doživljaja, ali to nedostajanje je uvijek tu. Malo jest lakše kad radiš puno i dobro, pa znaš da je to to, ali da ima prilike, vjerojatno bih puno više radila u Gradu, i živjela malo drugačije. Vidjet ćemo!” Većina većih projekata na kojima je Duška radila još nije izašlo, poput filma s Owenom Wilsonom i Salmom Hayek koji je nedavno sniman u Splitu, ali to je ionako samo kap u moru projekata koji je sigurno u budućnosti još čekaju. U međuvremenu – prosinac doma, u Gradu-trenutno najvažniji projekt kojem se veseli!