Dogovorili smo se jučer - vidimo se oko podne na Vojnoviću. Skoknuo je do Retra. Maro Franić je novi / stari prvak Hrvatske na krugu. Ako iduće godine bude najbolji, a to mu je cilj, osvojit će Zlatnu kacigu.
- To bi bilo lijepo – klima glavom 45-godišnji Dubrovčanin, a potom o lijepoj sezoni, najljepšoj do sad.
- Jest, ova je, kad se sve uzme, bila najbolja.
Na Grobniku je 'ludovao'. Krenuo sa zadnjeg mjesta, te do kraja pretekao sve i pobijedio. Dobio je podno Učke obje trke u grupi. Potom, hoće li biti iduće utrke u Banja Luci. Neće, ali ide se na Slovakia Ring. I tamo je dobio obje trke u grupi. Prije pobjede na stazi, dobio je trku u boksu. Pukla mu je bila lamela na treningu, pa je jurio do 40 kilometara udaljene Bratislave. Taj izlet nije bio uspješan, te je krenula luda utrka u kojoj je lamela, koja se našla u Lici, Ogulinu, putovala do Slovačke i stigla u gluho doba noći. Pod svjetlima se lupalo da se sredi auto. Uspio je, potom izašao na stazu na trening. I opet je bilo problema, pa opet tuci, lupaj, jer je sve trebalo napraviti za trku, koja samo što nije bila počela. I to je uspio, i kad je to uspio, onakav, neispavan, umoran, odjurio je do nove pobjede.
I sad na Hungaroringu je opet bilo 'ludo i nezaboravno'. Priča Maro kako je u subotu bilo suho, a jučer, u nedjelju, kiša i voda do koljena. Odlučio je probati druge gume, i zamalo zbog toga nije izgubio trku. Istina, ne bi izgubio naslov. To bi se dogodilo samo da nije završio zadnju trku.
- Toga me je bilo najviše strah. Niti jednu trku ove sezone nisam smio pogriješiti jer se nije odbijao niti jedan rezultat. Zvao me je uoči zadnje trke Dubravko Čikor. Kaže presidente: 'Maro, samo završi utrku. Fali ti samo 7 bodova. Ne zafrkavaj se'. Uf, gume koje sam stavio, nisu se pokazale dobrim za kišu. Ohladile su se. Bile su tvrde, a Nikola Radnjić i Luka Fabijančić 'navalili'. Baš su dobro vozili, treba ih pohvaliti, ali sam ih uspio zadržati iza sebe, 'kočio' sam ih... Zatim, bio je tu Valter Nežić, koji je obje trke 'ciljao' da bude brži od mene. Na subotnjoj trci mi je došao na vrata, potom me prestigao, ali sam vidio gdje griješi, čekao, te ga prošao. Pokazali su mi poslije snimku iz njegovog auta. Vidi se kako je ciljao da me izbaci iz trke, a što bi njemu donijelo naslov. Uglavnom, nije bilo lako doći do naslova prvaka, a još teže do svih šest pobjeda. Iako sam i sa samo završenom nedjeljnom trkom imao naslov prvaka, bila je tu želja sezonu zaključiti sa svih šest pobjeda u grupi. Bilo je riskantno, ali sam uspio, a da nisam... Hahaha, Čikor bi me iz Dubrovnika 'ubio' nečim nasred Hungaroringa. Pogodio bi me kakvom raketom. Sto posto.
Potom o trenutku kad je prošao prvi ciljem.
- Uf, ogromno olakšanje. Teško je opisati taj osjećaj. Vazda misliš kako bi nešto moglo poći krivo, pa onda za vrijeme te zadnje trke shvatiš kako si pogriješio s gumama za kišu, vidiš da ne ide kako bi trebalo, a konkurencija te pritišće. Pa onda te 'vrti', nemoj falit, prikoči, najvažnije je završiti utrku, a s druge strane želja da dobiješ svih šest trka... Znaš čega me je vazda najviše strah. Kad dođemo na start moramo ugasit motor pet minuta prije starta. Palimo ga minutu prije starta. I onda te četiri minute čekanja, a u mojoj glavi: 'Hoće li kad daju znak da upalimo motor, motor upalit ili ne. Ako ne upali, pozdravi se sa svime moj Maro...'. Ta neizvjesnost, hoće li upalit ili ne, e to me je 'ubijalo'. Zbog toga, a pričao sam o tome sa svima, pogotovo sa Milanom Brozinićem, koji vodi brigu o mom autu godinama, godinama, i kojem jedno veliko hvala za sve, kako ćemo s akumulatorom ići iduće sezone na svaki start.
U prvih pet trka sezone sveti cilj je bio pobjeda.
- Da, samo na zadnjoj nije bio imperativ, a kad gledam tih prvih pet trka, najteže je bilo na Slovakia Ringu. Nežić je već vozio tamo, a ja nisam znao ništa o stazi. Zatim svi oni problemi s lamelom, nespavanje. Znaš, i tad je radio inat, kao što je radio cijelu ovu sezonu. Možda bi prošle godine odustao kad se takvo što dogodi. Rekao bi tad nakon što bi otišla lamela sam sebi: 'Maro, nema nove, šteta, i to je to'. Ali, ove je godine u svima nama radio inat zbog svega što se događalo prošle sezone kad smo izgubili naslov klupskog prvaka na brdu. Sjeli smo nakon tog poraza od Župe dubrovačke, vozači i vodstvo kluba, rekli: 'E sad ćemo pokazat svima tko je najbolji!'. I pokazali smo. Uzeli smo i brdo i krug, a 'ubili' smo konkurenciju. Nitko nam nije bio ove godine ni blizu.
Kraj 2020. godine: dupla kruna s klubom plus obranjen naslov najboljeg na krugu u grupi 3.
- Jučer nakon trke, jutros na poslu, stižu mi poruke. Zatim mnogi zovu. Svi čestitaju. Hvala svima. Hvala im i u ime cijeloga kluba, a što se tiče mog četvrtog pojedinačnog naslova prvaka, sve je to rezultat kluba. Svi su mi pomagali, a svi skupa smo na kraju uzeli ono što je bilo u prvom planu, duplu krunu s klubom. Dubrovnik Racing je dokazao kako je najbolji. Što se mene tiče meni će krug i dalje biti na prvom mjestu, a ne brdo. Na korak sam do Zlatne kacige na krugu. Rekao sam već, bilo bi je lijepo uzeti – istaknuo je Maro Franić, novi/stari prvak Hrvatske na krugu.
