Dubrovački klub, koji se tih godina zvao Auto klub 'Čikor Pulić - Bavaria Bier', trebao je 24. rujna 1995. godine biti domaćin posljednje sedme brdske utrke prvenstva Hrvatske, i to na stazi od Komolca do Brgata. Ponovno se te 1995. godine trebalo voziti na stazi na kojoj se jurilo kad je dubrovački automobilizam bio u začecima.
- Sve te naše planove da se utrka održi u Dubrovniku te 1995. omelo je granatiranje iz istočne Hercegovine. Granate su nerijetko padale i u blizini staze na kojoj se trebalo voziti, pa je valjalo smisliti drugo rješenje. Nismo htjeli riskirat što se tiče dolaska vozača, te publike – vratio se unatrag 25 godina i Dubravko Čikor.
Pulić i Čikor su u to vrijeme, ostalo je zapisano prije 25 godina na stranicama Dubrovačkog, bili razočarani podrškom koju su imali u svom gradu. I prije su napominjali kako utrku mogu organizirati negdje drugdje. Možda je iz tog argumenta, s kojim su najčešće mahali bez želje da ga i upotrijebe, iznikla ideja da se brdska utrka održi u Kninu.
- Promislili smo tada, kako bi bilo lijepo održali je u Kninu s obzirom na situaciju u njemu, a i u nas. Uspjeli smo dogovoriti razgovor s generalom Ivanom Čermakom, koji je bio zapovjednik zbornog mjesta Knin. Njegov sin Hrvoje je vozio trke. Njega je učio Tihomir Filipović, kojem smo iznijeli ideju. Filipović, također jedan od sjajnih vozača, također je bio oduševljen idejom. Upoznao je generala o planovima. I jedno jutro, zove nas i kaže, sjedajte odmah u auto, i dolazite u Knin. Čeka vas razgovor s generalom Čermakom – priča Pulić.
Petar Pašić je bio povjerenik Vlade za Knin, uključili su se u priču svi, i župan Dubrovačko-neretvanski dr. Jure Burić te gradonačelnik Dubrovnika Nikola Obuljen. Vilko Sever je bio te godine predsjednik Hrvatskog auto moto športskog saveza, današnjeg HAKS-a. Pokrovitelj utrke je bio predsjednik dr. Franjo Tuđman.
Ostalo je zapisano prije 25 godina kako su prvi i jedini put sponzori tražili Auto klub 'Čikor Pulić Bavaria Bier', a ne obrnuto.
- Svi su bili oduševljeni idejom da se u Kninu, niti dva mjeseca nakon oslobođenja, organizira jedan sportski događaj, te su svi željeli pomoći da se ona realizira. Najviše je tad pomogla vojska, vojna policija, vatrogasci, hitna pomoć... Puno toga je trebalo napraviti. Doslovno je sve trebalo donijeti u Knin – istaknuo je Čikor.
- Sudionici utrke počeli su se okupljati već u petak, 22. rujna, a u Kninu se tog vikenda, odnosno u nedjelju, kada je održana sama utrka nakon subotnje verifikacije i tehničkog pregleda automobila, okupilo na tisuće gledatelja, a taj događaj zavrijedio je naslovnice većine tadašnjih vodećih medija u Hrvatskoj. Nikada prije i nikada poslije automobilizam u okviru Prvenstva Hrvatske nije zauzeo toliko medijskog prostora kao tog davnog vikenda. Unatoč teškim uvjetima organizacije cijeli događaj protekao je bez i najmanjeg problema. Novinari, a među inima i ja, koji sam tad pisao za Slobodnu Dalmaciju, izvještavali su iz razrušenog željezničkog kolodvora gdje se nalazio i jedan od rijetkih telefona koji su tada uopće radili u Kninu. Gledatelji su bili „načičkani“ duž cijele staze, nikome ništa nije smetalo i svi su bili jednostavno samo sretni da se "Nagrada Dubrovnika" održava u slobodnom Kninu – prisjetio se događaja dubrovački novinar Davor Mladošić, koji je u to vrijeme pratio sport za Slobodnu Dalmaciju.
- Publike je bilo puno, baš puno. Pisalo se kako je bilo više od 20 tisuća gledatelja. Sjećam se kako je nekoliko punih autobusa došlo samo iz Dubrovnika, a koliko samo njih je stiglo s osobnim automobilima. Došli su iz čitave Hrvatske. Nama je u organizaciji najveći problem bila činjenica da je glavni put, stari, kojim se preko Knina išlo za Zagreb, jedini zadovoljavao uvjete za održat brdsku utrku. Tu smo našli nekih tri kilometra puta, koji je bio dovoljno širok, te smo s dvije šikane složili stazu. Nije bilo puno zavoja, ali svi su bili zadovoljni i oduševljeni. Start je bio doslovno iz centra Knina. Vozili su se te godine na toj stazi i kupovi, a došli su i nastupili su i oni koji nisu vozili te godine brdske utrke. Nitko nije želio propustiti nastup u Kninu, svi su željeli biti dijelom tog prvog sportskog događaja u Kninu nakon oslobođenja, nakon Oluje. Mi smo i 1996. radili brdsku utrku u Kninu, ali 1995. nije bio problem zatvoriti put, jer nije bilo prometa, a što je bio veliki, baš veliki problem iduće godine, te se više utrka u Kninu nije održala. Kad što smo to ostvarili, imali smo želju organizirat kružnu utrku u Vukovaru nakon oslobođenja. To, nažalost, nismo uspjeli, i to mi je i dan, danas žao, kao što smo i danas ponosni, kao i svi koji su pomogli prije 25 godina, što smo uspjeli organizirat utrku u Kninu – naglasio je Čikor.
BOMBA UZ ŠIKANU
Nema tko u svojim izvješćima s utrke nije spomenuo bombu koja je nađena uz šikanu. Policija je ogradila to mjesto, a nakon utrke je aktivirala bombu. Sreća jedan od gledatelja ju je opazio na vrijeme.
VOZILI I VUKLI
Dubravko Čikor je na utrku u Knin stigao s dva auta jer ako jedan otkaže da ima u čemu voziti.
- Meni je ulog u toj zadnjoj utrci bio naslov prvaka, treća uzastopna titula u nizu, a za što se dobije Zlatna kaciga. Suparnik mi je bio Ivica Nosić iz Auto kluba Imotski. Niko Pulić je također osvojio Zlatnu kacigu, ali je on naslov bio osigurao i prije te utrke, kao i klub. Dražen Belohradski, također naš član, bio je prvak u prvoj grupi. Dominirali smo i tih godina, a taj uspjeh mi je ostao u lijepom sjećanju – prisjetio se Čikor.
Jadran Kapor, prije 25 godina urednik Dubrovačkog vjesnika, danas Slobodne Dalmacije, zapisao je kako su Pulić i Čikor sve do svog starta na posljednjoj brdskoj utrci 1995. u Kninu pomagali u organizaciji utrke, vukli i potezali da se utrka održi, a zatim uskakali u svoje aute, te jurili stazom i pobijedili.
