Nekada su njegovi dijelovi bili svjetiljka civilizacije, a danas je to komadić svijeta kojemu će i eminentni stručnjaci Ujedinjenih naroda u svojim prognozama zalijepiti etiketu "područja kolapsa populacije".
Po mnogočemu trusnom Balkanu, području od Grčke do ovih naših nemirnih krajeva – pokazuju to sve ozbiljne projekcije posljednjih godina – prijete tamni scenariji kada je riječ o demografiji, koji sve snove o ekonomskom rastu i razvoju udaljavaju dalje nego što su danas odnosi između pojedinih njegovih sastavnica, piše Slobodna Dalmacija.
Nisu sve zemlje u balkanskoj regiji jugoistočne Europe u istom političkom, gospodarskom, razvojnom i inom "loncu". Međutim, ono što ih listom povezuje jesu negativni demografski trendovi – "bijela kuga", strašna iseljavanja, nedostatak radne snage, starenje stanovništva. I manjak nade. Projekcije oslonjene na sadašnje trendove ne daju nikakvu mogućnost da će se do kraja stoljeća, ako stvari ostanu ovakve kakve jesu, na "silnom" Balkanu bilo što bitno promijeniti.
Pandemija koronavirusa na koljena je bacila i gospodarstva razvijenih zemalja, a kada krene oporavak, pitanje je kako će on na ovim prostorima uopće izgledati – procjena Svjetske banke iz svibnja prošle godine govori da će zbog pandemije koronavirusa na zapadnom Balkanu doći do gašenja brojnih radnih mjesta i da bi bez odgovarajućeg odgovora vlada najmanje 400 tisuća stanovnika moglo pasti u siromaštvo.
U više svojih analiza posljednjih godina Ujedinjeni narodi nisu dali mjesta nikakvim sumnjama – Balkanski poluotok okvalificiran je kao geopolitičko područje koje proživljava demografski pad najteži na planetu i najgori od svih područja u južnoj Europi. Prema studiji UN-a iz 2019. godine, južna Europa (Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Grčka, Italija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Portugal, Španjolska, Srbija, Slovenija itd.) do kraja ovog stoljeća doživjet će strahovit pad stanovništva – s ukupno nešto više od 152 milijuna stanovnika u 2020. godini na manje od stotinu milijuna (99,7 milijuna) u 2100. godini.
Podsjetimo, UN je među 20 najugroženijih zemalja na svijetu s obzirom na očekivani pad stanovništva svrstao čak osam balkanskih zemalja – Bugarska je po tome na prvome mjestu u svijetu i procjene su da će već do sredine stoljeća izgubiti 22,5 posto sadašnjeg stanovništva, u Srbiji (peto mjesto) taj će pad biti 18,9 posto, u BiH (šesto mjesto) on će iznositi 18,2 posto, a u Hrvatskoj (sedmo mjesto) 18 posto – s procijenjenih oko 4,1 milijun stanovnika u ovoj godini, do sredine stoljeća, kažu analitičari UN-a, Hrvatska će spasti na oko 3,4 milijuna stanovnika, a do kraja 21. stoljeća ćemo se prepoloviti, točnije mogli bismo imati skromnih oko 2,2 milijuna stanovnika.
Ništa bolje ne piše se ni Albancima, koji su također u "top 20" (10. mjesto) i koji bi, procjenjuju u UN-u, do polovice stoljeća mogli izgubiti 15,8 posto sadašnjih građana, Rumunji 15,5 posto, Grci 13,4 posto, a Sjeverna Makedonija (18. mjesto) past će za 10,9 posto. Iako nije među najugroženijima, dodajmo da su prognoze i za susjedne Sloveniju i Crnu Goru negativne; također se predviđa pad broja stanovnika u procijenjenom razdoblju.
Za Kosovo nema podataka, međutim, prema Agenciji za statistiku Kosova, u toj je zemlji početkom 2018. godine živjelo 1,79 milijuna stanovnika, a procjene su da će ih do polovice stoljeća biti 1,66 milijuna, odnosno da se u razdoblju od 1989. do 2050. godine očekuje pad stanovništva od 11,22 posto.
O razmjerima strahovitog iseljavanja s ovih prostora mnogo toga je rečeno – procjene su da je Hrvatsku samo u posljednjih pet godina napustilo oko 200 tisuća stanovnika, a rezultati izvješća Svjetske banke "Migracije i odljev mozgova u Europi i srednjoj Aziji" iz 2019. godine pokazuju kako, nakon Malte, Lijepa naša ima najveću stopu emigracije u Europskoj uniji – 21,9 posto našeg stanovništva (više od petine) živi u inozemstvu. Podaci Svjetske banke za Sjevernu Makedoniju, koja nije članica EU-a, primjerice, pokazuju da četvrtina njezinih stanovništva živi izvan zemlje.
Teško je i u Srbiji, koju je, prema podacima Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSCE), od početka 21. stoljeća do kraja 2018. godine napustilo oko 654.000 ljudi, i to pretežito mladih između 15 i 24 godine. Eurostatovi podaci pokazuju, pak, kako se s Kosova samo u 2018. godini u druge zemlje iselilo oko 34,5 tisuća stanovnika.
Starenje stanovništva posebno je tužna priča – UN-ove procjene govore kako će u većini zemalja jugoistočne Europe između 1995. i 2035. udio osoba starijih od 65 godina u populaciji biti dva, a u nekima i tri puta veći. Hrvatska je već sada jedna od najstarijih europskih zemalja, s prosječnom starosti ukupnog stanovništva u 2019. godini od 43,6 godina. Teško je vjerovati da smo još prije pola stoljeća (1971. godine) bili u prosjeku desetak godina mlađi – prosječna je starost stanovništva iznosila tada 34 godine.
Što sve to znači za ove krajeve, napose za Hrvatsku, koja već sada osjeća manjak radne snage, a pitanje je dokle će i može li se više iscrpljivati rezervoar BiH i Srbije, kada i njihovi građani bježe put zapada?
– Od polovice 20. stoljeća iz svih su prostora južne Europe, od Grčke do Italije i Španjolske, najrazvijenije europske zemlje crpile jeftinu radnu snagu, a to čine i sada. To je slično kao što je u nas Zagreb usisavao sve s prostora ove zemlje, ali učinci razvoja nisu išli na druge krajeve. Tako je i u Europi. Granični prostori koji su je štitili stoljećima sada su ispražnjeni. Došlo je do centralizacije razvoja. Sve razvijene zemlje pod krinkom općih interesa ipak najprije vode brigu o svojim interesima – kaže akademik Anđelko Akrap, demograf sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta.
– Razvijenim zemljama jeftinija je radna snaga iz europskih zemalja, manji su troškovi integracije. Nažalost, time su ispraznili svoje rubne dijelove. Bilo bi dobro da je više empatije za te krajeve, ali to nije logika kapitala – smatra Akrap. Dodaje kako nije moguće jednim činiteljem objasniti južnu Europu, pa i područje na kojemu se prostire Balkan.
– To su prostori na kojima je obitelj jaka, ali država nije oblikovala uvjete koji bi omogućili obnavljanje stanovništva. Oni svojim razvojem nisu mogli zadržati stanovništvo, ni brza industrijalizacija nije otvarala radna mjesta koja bi omogućila ostanak ljudi. Na ovim prostorima društva se suočavaju s izostankom uvjeta za željeni broj djece, poput neriješenoga stambenog pitanja i nesigurnosti radnih mjesta, Također, specifično je da se najveći broj stanovnika koncentrirao oko nekoliko većih gradova, kao što su u Hrvatskoj Zagreb i Split – kaže akademik Akrap.
– Manje razvijeni dijelovi Europe trebali bi voditi svoju populacijsku politiku, donijeti razvojne strategije, a ne to prepuštati spontanosti. To je nužno za razvoj. Demografi na sve ove probleme intenzivno upozoravaju još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nažalost, nositelji vlasti, bez obzira o kojemu se vremenu radilo, njihova upozorenja često doživljavaju kao napade. Ne, razvojna politika je borba za ljude, uvozna radna snaga je skuplja – ističe Akrap.
Hrvatska, na primjer, u brojnim sektorima (naravno, ne brojeći vrijeme korone) uvozi radnu snagu – od turizma do građevinarstva – a budući da je bazen iz susjednih zemalja sve plići, stižu nam sve češće radnici iz Azije, od Pakistana, Indije do Nepala i Filipina. Od početka ove godine na snazi su i izmjene Zakona o strancima prema kojima nema ograničenja godišnjih kvota za uvoz stranih radnika.
– Pitanje je hoćemo li moći zadržati tu radnu snagu. Njih ovdje ništa ne veže. Ovo im može biti samo tranzitna stanica za odlazak u razvijene zapadne zemlje. Mi moramo oblikovati radna mjesta za zadržavanje, pa i povratak vlastita stanovništva. Nadnacionalne razvojne politike tipa "politika za Balkan, politika EU-a" su iluzija. Svaka zemlja mora donijeti takvu politiku za sebe jer ni problemi nisu svugdje isti, kao što ni unutar Hrvatske nisu sve regije iste – zaključuje Akrap.
Ekonomist Damir Novotny ističe, među ostalim, kako su se, osim egzodusa u razvijene zapadne zemlje, ljudi s ovih prostora u traženju posla posljednjih godina okrenuli i prema bivšim komunističkim zemljama koje doživljavaju gospodarski procvat, poput Češke, Slovačke, Poljske, pa i Slovenije.
– U posljednjih 20 godina postsovjetske zemlje rastu velikom brzinom, prosječna stopa rasta znatno je viša nego u jugoistočnoj Europi. Bojim se da naše politike ne prate te procese, naš ekonomski sustav još uvijek je kontaminiran različitim preprekama za međunarodne ulagače – kaže Novotny.
– Bila bi sjajna ideja da nakon obnove Siska, Petrinje i Gline privučemo ulagače slično kako je to, na primjer, Slovenija učinila s Prekomurjem, Slovačka s područjem prema Ukrajini ili Poljska s Podkarpatskim vojvodstvom koja su područja od posebnog interesa – predlaže ekonomist. On ipak vidi svjetlo za Lijepu našu, odnosno ističe kako su Slovenija i Hrvatska, kao članice EU-a, u nešto boljem položaju u odnosu na susjede iz bivše države, a u Hrvatskoj vidi šansu za poboljšanja ulaskom u europsku monetarnu uniju, odnosno nakon uvođenja eura. Kao primjere domaće izvrsnosti izdvaja tvrtke poput Rimca, Infobipa i brojnih drugih, piše Slobodna Dalmacija.
– Globalizacija je na djelu. Kod Rimca, na primjer, rade ljudi iz cijelog svijeta. Ovaj ograničeni prostor Balkana kao izvor radne snage je iscrpljen, ali vjerujem da će ovdje s vremenom stizati radna snaga iz drugih prostora, a moguće je da će se tržište rada otvoriti i za visokokvalificiranu radnu snagu. Zbog naše zatvorenosti i straha od drugih kultura to je bilo nešto manje proteklih godina, ali stanje se popravlja – optimističan je Novotny, parafrazirajući Umberta Eca koji je, na pitanje na frankfurtskom sajmu o tome što će biti s Europom, odgovorio: "Europa će biti šarena, nekome će se to svidjeti, nekome ne. Ali, tako će biti."
– Isto to mogao bih reći za Hrvatsku – zaključuje Novotny.
U SEDAM GODINA Pedeset tisuća učenika manje
Strašne razmjere demografskih katastrofa na ovim prostorima najbolje ilustriraju prazne školske klupe.
Na grčkim otocima, na primjer, da bi koliko-toliko sačuvali život, ostavljaju otvorene škole za samo jednog učenika, a i Hrvatska je prije koju godinu na otoku Zlarinu dopustila rad tamošnje škole za samo jednu učenicu, malu Emu. U posljednjih sedam školskih godina, od 2013./2014. do 2020./2021., Hrvatska je, prema podacima baze Školski e-Rudnik Ministarstva znanosti i obrazovanja, ostala bez 50.568 učenika u osnovnim i srednjim školama, odnosno njihov broj smanjen je za gotovo deset posto!