Nedavno prevedeni i objavljeni dokumenti novi su dokaz da Jawhar al-Saqlabi, utemeljitelj najvećeg afričkoga grada Kaira i vladar Egipta od 969. do 973. godine, podrijetlom nije sa Sicilije, kako su neki povjesničari nagađali, nego iz Dalmacije i da je zapravo kršćanski Hrvat koji je poslije prešao na islam, piše politolog Marjan Bošnjak u velikom tekstu za Maticu Hrvatsku, pa nastavlja:
- Jawhar al-Saqlabi je u svoje vrijeme bio najmoćniji od brojnih slavenskih vojnih zapovjednika u službi Fatimidskoga Kalifata, koji se na vrhuncu svoje moći prostirao preko Sjeverne Afrike od Atlantskog oceana na zapadu do Turske i Sirije na istoku.
Jawhar je, uz nadimak »al-Saqlabi«, što je na arapskom značilo »Slaven«, imao još nekoliko nadimaka koji su kod kroničara i povjesničara stvarali zabunu. Jedan od tih nadimaka bio je »al-Qaʼid«, što znači »general« ili »zapovjednik«, zatim i nadimak »al-rumi«, što je stoljećima značilo »Rimljanin« i bio naziv za one koji potječu sa šireg područja Istočnoga Rimskog Carstva (Bizanta), ali je poslije degradirano i čak prevođeno kao »Grk«, te »al-Siqilli«, što znači »Sicilijanac«.
Upravo je taj zadnji nadimak »al-Siqilli« ili »Sicilijanac« naveo neke povjesničare da ustvrde da je bio rodom sa Sicilije, pa čak i grčkoga podrijetla zbog dodatnog nadimka »al-rumi«. No, nakon detaljne analize brojnih činjenica za takve tvrdnje i nagađanja sve je manje uporišta.
Fatimidski Kalifat od 909. do 1170. godine
Zbog nedostatka preciznih izvora povjesničari su često donosili zaključke o Jawharovu podrijetlu na temelju oskudnih i katkad netočnih podataka te svojim nagađanjima pokušavali nadoknaditi nedostatak informacija. Povjesničari koji su Jawhara nazivali »al-Siqillijem« ili Sicilijancem polazili su od početne premise da je rođen na Siciliji, što im je dalo podlogu da dalje razvijaju teorije koje podupiru tu premisu. Po jednoj priči rođen je na Siciliji, u selu Ragusa Ibla na jugu otoka. Po drugoj je rođen na Siciliji među Starogrcima koji su ondje živjeli, što bi trebalo objasniti onaj drugi nadimak »al-Rumi«, kojim su se za sebe navodno koristili lokalni Grci pridošli s Bizanta – iako izvorno znači »Rimljanin«.
A postojala je i treća sicilijanska teorija, koja je pokušavala objasniti Jawharov nadimak »al-Saqlabi«, odnosno »Slaven«, prema kojoj je Jawhar navodno rođen na Siciliji, ali od slavenskih roditelja. Sve su te teorije pokušavale objasniti i uskladiti Jawharove različite nadimke, ali se nisu temeljile na pouzdanim dokazima.
Jawhar al-Saqlabi umro je u Kairu 1. veljače 992. godine, a prve tvrdnje u stručnoj literaturi o njegovu navodnom sicilijanskom podrijetlu pojavile su se tek 860 godina nakon njegove smrti. Tada je 1857. godine talijanski prevoditelj i veliki talijanski patriot, Michele Amari, rođen 1806. u Palermu na Siciliji, u prijevodu teksta arapskoga kroničara al-Maqrizija (umro 1442) odlučio Jawhara proglasiti Sicilijancem suprotno prijašnjim prijevodima. Sljedećih stotinjak godina stručna je literatura bila pod utjecajem toga spornoga Amarijeva prijevoda pa su to nekritično ponavljali brojni noviji autori. Međutim, taj je sporni prijevod u novijoj stručnoj literaturi izgubio vjerodostojnost i snagu.
Dapače, sve veći broj suvremenih orijentalista i stručnjaka danas prihvaća tumačenje o Jawharovu slavenskom, dalmatinskom i jadranskom – dakle, hrvatskom podrijetlu.
Britanski stručnjak dr. Michael Brett, profesor orijentalnih studija na University of London, i autor nekoliko knjiga o Fatimidima smatra da Jawhar nije Sicilijanac, nego Slaven. On u svojoj knjizi Rise of the Fatimids to potvrđuje na stranicama 235–236. Brett tako opisuje fatimidski vojni pohod 958. godine: »(...) pod vrhovnim zapovjedništvom Čatiba ili Tajnika Jawhar al-Siklabija, ʽSlavenaʼ (...)«.3
Heinz Halm, njemački povjesničar i profesor islamskih studija na Sveučilištu u Tübingenu, na str. 30. svoga djela The Fatimids and their Traditions of Learning (1977) Jawhara spominje ovako: »6. veljače 969. fatimidska je vojska pod zapovjedništvom slavenskoga generala Jawhara marširala iz Qayrawana u pravcu Egipta«.4
Jedan od najvećih arapskih učenjaka srednjega vijeka, al-Hasan ibn Muhammad al-Wazzan, na zapadu poznatiji pod imenom Leo Africanus (Leo Afrički), bio je još precizniji.
On u svom velikom djelu Descrittione dell‘Africa, objavljenom 1550. u Veneciji, te na latinskom jeziku 1556. u Antwerpenu opisuje Jawhara kao »Geohar Dalmatinac«, a u latinskom izdanju kao »Gehoaro Chetibo Dalmata«.
Leo Africanus je od 1516. do 1517. živio u Kairu i putovao Egiptom.
Ako prema Leu Africanusu Jawhar nije samo »Slaven« nego specifično »Dalmatinac«, to može samo značiti da je Hrvat. Specifičan opis »Dalmatinac« isključuje mogućnost da Jawhar možda potječe iz nekoga drugoga, sjevernijega slavenskog naroda, odakle su u to vrijeme robovi dolazili preko Njemačke, Francuske i Španjolske, a ne preko Sicilije. Ako je »Dalmata«, onda ne može biti ni Sicilijanac ni srednjoeuropski Slaven.
Povjesničar Roland Oliver, profesor afričke povijesti na University of London, na str. 10 svoga velikog djela The Cambridge History of Africa (1977) Jawhara opisuje na sljedeći način: »(...) fatimidski general Jawhar (bivši rob dalmatinskog podrijetla) (...)«.
Svjetski priznati francuski stručnjak za povijest Sredozemlja, Christophe Picard, profesor povijesti na Sorbonni u Parizu i autor brojnih knjiga među kojima su Sea of the Califs i The Muslim world from the 11th to the 15th century, u svom tekstu »Hrvati i slavenska sredina u Andaluziji u 10. i 11. stoljeću« Jawhara spominje tek usput jer glavna tema njegova teksta nisu Fatimidi, nego prisutnost brojnih Hrvata u južnoj Španjolskoj u vrijeme dok je bila pod okupacijom arapskih Umajada. Međutim, on u svome tekstu Jawhara ne opisuje kao »al-Saqlabija« ili »Slavena«, nego ga izravno naziva »Jawharem Dalmatincem«.
Kako je Jawhar Dalmatinac postao Sicilijanac
Francuska egiptologinja R. L. Devonshire (rođ. Henriette Vulliamy), koja je živjela u Kairu i napisala brojne knjige o islamskim graditeljima Egipta, u svojoj knjizi LʼEgypte Musulmane objavljenoj 1926. u Parizu, na str. 32 piše: »I dok je Muʼizzov vojni zapovjednik Gauhar, koji je proglašen Sicilijancem pogreškom u prepisivanju, ali koji je, izgleda, slavenskog podrijetla (...)«.
Ako je taj navod R. L. Devonshire o pogrešci u prepisivanju točan, to bi značilo da Jawhar nikada nije bio Sicilijanac, nego je taj nadimak dobio jednostavnom pogreškom u prepisivanju.
Gotovo isti rukopis za riječi »Slaven« i »Sicilijanac«
Max van Berchem 1894. godine upozorava na identičnost arapskih riječi al-Saqlabi i al-Siqilli. I Henri Fournel 1881. godine upozorava na sličnost arapskih riječi al-Siqlabi i al-Siqilli.
Pitanje o mogućoj pogrešci u prepisivanju u stručnim je krugovima shvaćeno dosta ozbiljno jer se to često događalo u brojnim prijevodima arapskih tekstova, a arapski je rukopis za nadimke »al-Saqlabi« i »al-Siqilli« gotovo identičan. U starim rukopisima ili zapisima uklesanima u kamenu razlike su još manje vidljive, a pogreške još češće. Nadimak Slaven je moguće, ako netko želi, prevesti i kao Sicilijanac.
Ako se takva pogreška dogodi u prepisivanju ili prijevodu, ta se pogreška od toga trenutka može nezapaženo ponavljati iz jednog dokumenta u drugi i povjesničare odvesti u sasvim drugi smjer. To da povjesničari počinju od premise da je Jawhar »al-Saqlabi« (Slaven) ili »al-Siqilli« (Sicilijanac) čini veliku razliku za bilo koju rekonstrukciju njegove povijesti.
Na lakoću i mogućnost pogrešnog prepisivanja Jawharova nadimka (na arapskom Nisba) već su prije upozoravali i drugi glasoviti orijentalisti.
Cijeli tekst pročitajte OVDJE.
Hrvatski Jadran izložen trgovini robljem
Da je Jawhar bio Slaven potvrđuju ne samo njegovo okruženje i nadimci »al-Saqlabi« (Slaven) i »Dalmata« (Dalmatinac) nego i druga povijesna zbivanja i okolnosti toga vremena. Ono što znamo o tadašnjoj razgranatoj trgovini robljem oslikava još jedan važan kontekst Jawharova života i dodatno pomaže u rasvjetljavanju njegova podrijetla.
Slavenski robovi u velikim su brojevima dolazili iz Srednje Europe preko Njemačke, Francuske i Španjolske, te iz Dalmacije preko trgovaca iz Venecije, ali i kao žrtve arapskih gusara koji su često napadali jadransko područje. Iz kojeg je pravca došao Jawhar? Da bismo lakše mogli utvrditi njegovo podrijetlo i odakle je kao rob doveden u Sjevernu Afriku, korisno je podrobnije se osvrnuti na tu trgovinu slavenskog roblja.
Brojni povijesni izvori potvrđuju da su arapski brodovi, s prekidima, upadali u Jadran i gotovo dva stoljeća pljačkali jadranska naselja. Pritom su zarobili velik broj domaćega hrvatskog pučanstva i odveli ih u roblje u aglabidsku i (nakon 909. godine) fatimidsku Sjevernu Afriku, te umajadsku Andaluziju.
Arapska je flota pod zapovjedništvom sahiba (glavara) Kalfuna zagospodarila Jadranom već 840. godine, kada je kod Tarantskog zaljeva uspjela uništiti venecijansku flotu od 60 brodova.
Koliko je bila golema arapska moć u to vrijeme svjedoči i činjenica da su se arapske snage 840. godine s 11 tisuća vojnika, 500 konjanika i 73 broda probile uz rijeku Tiber sve do Rima i opljačkale crkvu svetog Petra.109
Nakon toga, u ožujku 841., Kalfun opet ulazi u Jadran te na drugi dan Uskrsa osvaja, pljačka i spaljuje Osor na Cresu i na povratku Anconu. Njegova flota od 36 brodova zatim napada i nakratko osvaja Budvu i Kotor, ali ne napada Dubrovnik. Pretpostavlja se da su tijekom toga pohoda Arapi još jednom zarobili veći broj Hrvata koji su odvedeni u roblje.
Već sljedeće, 842. godine, Kalfun se opet vraća na Jadran i nesmetano dolazi sve do Kvarnera, gdje je kod otoka Suska opet porazio oslabljenu venecijansku flotu, nakon čega se, opet uz pljačku i palež po Dalmaciji i otocima te zarobljavanje domaćega pučanstva, vratio prema jugu Italije.
Arapski su brodovi nakon toga gotovo dva desetljeća dominirali Jadranom te po volji pljačkali naselja na kopnu i otocima, te domaće pučanstvo odvodili u zarobljeništvo. Talijanska južnojadranska obala sve do Barija bila je pod njihovom okupacijom, a Arapi su 866. na hrvatskoj strani Jadrana htjeli osvojiti Dubrovnik i okolicu kako bi s obje strane čvrsto nadzirali cjelokupni ulaz i izlaz iz Jadranskog mora.
Arapska flota od 40-ak brodova prvo je napala i osvojila Budvu i Kotor, a zatim su Arapi u lipnju 866. stigli i do Dubrovnika, koji su držali pod opsadom gotovo 15 mjeseci sve dok u rujnu 867. nije stigla flota od stotinu brodova koju je u pomoć poslao bizantski car armenskog podrijetla Vasilije I.
Pretpostavlja se da su tijekom toga gotovo dvogodišnjeg pohoda Arapi još jednom zarobili veći broj domaćega hrvatskog pučanstva koji su odvedeni u roblje na Siciliju i u Sjevernu Afriku.
Arapi su držali južni dio talijanske jadranske obale sve do 871. godine, kada je francuski kralj Ludovik II. pozvao hrvatskoga vladara, kneza Domagoja, da mu pomogne osloboditi Bari od Arapa. Knez Domagoj se odazvao pozivu i doplovio s hrvatskim brodovima i vojskom do Barija, iz kojega su Arapi protjerani 2. veljače 871.
Hrvatima za osvetu, Arapi već sljedeće 872. godine opet prodiru na Jadran i pljačkaju dalmatinske gradove i otok Brač te odvode novo roblje.
Važno je shvatiti koliko je trgovina robljem toga vremena bila razgranata i koliko je velik broj nesretnih ljudi obuhvaćala. Brojni arapski izvori potvrđuju da je već u 9. stoljeću u Aglabidskom Kalifatu u Sjevernoj Africi dakle, prije dolaska Fatimida na vlast, te u umajadskoj Andaluziji, bilo puno slavenskih robova i da ih se brojilo u tisućama.
Ako je aglabidski kalif 909. godine sa sobom iz Raqqade poveo osobnu stražu od tisuću slavenskih robova, a ostale ostavio Fatimidima, to znači da su oni u velikom broju već morali biti ondje i prije toga događaja – dakle već u 9. stoljeću. O brojnosti Slavena govori i činjenica da je na Siciliji u Palermu, području koje je palo pod arapsku vlast 831. godine, još 140 godina kasnije postojala cijela slavenska četvrt.
Opisujući dijelove Palerma 972. godine, arapski kroničar Ibn Hawqal kaže: »Slavenska četvrt (Harat al-Saqaliba) je naseljenija i veća od dvije već spomenute. Također obuhvaća i luku, a ima i izvore koji teku kroz nju kao i kroz stari grad«.
Početci toga slavenskog naselja, pretežno načinjenog od brodograditelja i trgovaca, nisu jasni. Međutim, Arapi tu četvrt nisu uništili i ona je više od stoljeća i pol opstala kao slavenska unatoč arapskoj okupaciji, vjerojatno jer je bila potrebna za izgradnju arapske flote. Prisutnost velikog broja Slavena u susjednoj je Andaluziji zabilježena još prije. Christophe Picard ističe: »Poznato je da je Slavena bilo na dvoru al-Hakama I (792. – 822.), koji je od njih ustrojio odred od 5000 mameluka«.
Arapski prodori u Jadran nastavljeni su i poslije, ali u manjem opsegu. Zadnji veliki prodor u dubinu Jadrana bio je 879. godine, kada su arapski brodovi uspjeli prodrijeti sve do Venecije usput napavši Grado i Comacchio,120 ali nakon toga su i Venecija i dalmatinski gradovi te hrvatski vladari ojačali svoje flote.
Bizantski car Konstantin Porfirogenet je procijenio da, nakon ujedinjenja panonske i dalmatinske Hrvatske, kralj Tomislav na noge može podići 100.000 pješaka i 60.000 konjanika kopnene vojske, a da na moru ima osamdeset velikih brodova (sagina) s po četrdeset ljudi, te stotinu manjih (kondura) s po deset do dvadeset momaka.
Arapski brodovi više nisu mogli po volji upadati u dubinu Jadrana. Nastavili su s manjim, pojedinačnim i povremenim upadima, ali bilo im je sve teže nezapaženo ući u Jadran sjevernije od Dubrovnika, pogotovo u 10. stoljeću, pa su se arapski gusari uglavnom ograničili na pristupačnije krajeve južnije od Dubrovnika. To su uglavnom bili iznenadni i brzi napadi nakon kojih slijedi brzo povlačenje.
Izgleda da je upravo u takvom jednom napadu na hrvatsku obalu južno od Dubrovnika, oko 920. godine, otet mali Jawhar Dalmatinac i odveden u roblje. Taj povijesni kontekst dodatno potvrđuje pisanje dubrovačkog povjesničara i franjevca Jakova Lukarevića, koji je na talijanskom jeziku 1605. godine u Veneciji pod talijaniziranim imenom Giaccomo Luccari objavio dubrovačku kroniku pod naslovom »Copioso ristretto degli Annali di Rausa«, u kojoj prenosi podatke Lea Africanusa o utemeljitelju Kaira, Jawharu Dalmatincu, ali uz napomenu da je dubrovački sudac, arhivar i pjesnik Biagio Bevilacqua (Blaž Vodopić), zapisao da je Jawhar »rodom iz našeg Epidaura« (Cavtata).
Cavtatsko podrijetlo u skladu je s dalmatinskim opisom Lea Afrikanca, te je također logično zbog male vjerojatnosti da su Jawhara Dalmatinca arapski gusari 920. godine mogli oteti u srednjoj ili sjevernoj Dalmaciji upravo iz razloga što je njihovim brodovima u to vrijeme bilo tamo teško prodrijeti.
Kao što vidimo, brojni prodori Arapa u Jadransko more s prekidima su trajali više od 150 godina, tijekom kojih je velik dio primorskog stanovništva odveden u roblje. Slavensko je roblje bilo jako traženo i na visokoj cijeni pogotovo u Kordopskom Kalifatu u južnoj Španjolskoj te u Aglabidskim i Fatimidskim Kalifatima u Sjevernoj Africi tako da ga nikada nije bilo dosta.
Christophe Picard smatra da većina slavenskih robova, koji su dovedeni morskim putem, potječu s Jadrana jer arapski brodovi nisu mogli doći do Crnoga mora, čiji je pristup čuvala moćna bizantska mornarica.124 U vrijeme kada je otet mali Jawhar, jedini Slaveni na sredozemnim obalama kojima su Arapi imali pristup bili su Hrvati na Jadranu.
