Alo, alo, imamo li prijem? Hrvatska je nedavno “utonula” u mrak ili bolje rečeno u snijeg, kad su tisuće građana shvatile da više nemaju slike na televizorima, odnosno da im se ne emitira TV program. Šok i nevjerica! Mogu zamisliti vrisak koji se prolomio po kućama diljem županije kad su starije gospođe shvatile da ništa od “Kud puklo da puklo.” Da, da, digitalni video signal ili skraćeno DVB došao je i do naših krajeva i prouzročio totalni nered.
Prije svega, Hrvatska kaska za uvođenjem nove tehnologije, mi smo još iza okuke. Jeste li iznenađeni? Recimo, u Afganistanu tehnologija DVB-a (Digital Video Broadcasting) uvedena je još 2015. godine. A mi, bolje ikad nego nikad. Nova tehnologija trebala bi nam omogućiti da tv programe gledamo u boljoj kvaliteti, u tzv. HD (high definition) tehnici, međutim, s obzirom na činjenicu da većina mlađih od 30 godina ionako ne gleda zemaljsku televiziju, to bi moglo biti besmisleno.
Usprkos oglasima i najavama mjesecima prije nego je DVB stupio na snagu, izgleda da je većina ljudi bila iznenađena novom tehnologijom, uključujući i moju punicu (ali, o njoj više nešto kasnije). “Mi bi samo od prodaje prijemnika mogli platiti najam,” rekao mi je jedan od prodavača u Pevexu. I bio je u pravu; dok smo razgovarali, tih desetak minuta barem petoro ljudi je prišlo i pitalo “ima li još koji risiver (prijemnik),” gledajući u prodavača puni nade. Jedna je gospođa čak sklopila ruke u molitvi. Valjda se nadala da Bog gleda HTV1 pa da će se smilovat.
“Što ne napraviš majicu s natpisom “Nema risivera” i kad te pitaju samo pokažeš prstom na majicu,” našalio sam se. Ja sam odlučio nadograditi televizor u spavaćoj sobi kako bih izbjegao problem s novim prijamnikom. Moj stari TV toliko je mali da izgleda poput radija, samo što se po njemu izmjenjuju boje. Da, ljudi su stvarno pomahnitali za tim predmetom čežnje. Od čitatelja sam dobio niz fotografija na kojima su ljudi koji stoje u dugačkim redovima ispred butiga u nadi da će oni biti ti sretnici koji će se doma vratiti s prijemnikom. Čak mi se dogodilo i to da dok sam stajao ispred Tiska jedan se auto zaustavio nasred ceste, a vozač mi je doviknuo: “Ajde, molim te pitaj jel joj ost’o koji?”
Prijamnici ili risiveri, kako vam draže, postali su poput jednoroga! Epizode Života na vagi i Lud, zbunjen, normalan ostale su nepogledane. Ali, “pandemija” prijemnika “očešala” je i mene. “Kupili smo prijemnik i ako ga ne budemo znali montirat, zvat’ ćemo te,” najavila mi je punica. I ništa, ne javlja se. Pretpostavio sam da je sve sama riješila. “Jesam, jesam, radi, ali mi se ne para da je slika nešto bolja,” rekla mi je nakon par dana. “Imaš li ekstra programa?” upitao sam. “Nemam, sve se para isto ko i prije,” odgovorila je, i dodala da ga je platila 250 kuna. Nabavila ga je tako da je malo povukla veze prije nego što je započela prodaja prijemnika.
Par dana nakon našeg razgovora svratio sam do nje. “Evo ti moje nove televizije i super slike,” s ponosom je pokazala na aparat. Ali, nešto mi je bilo čudno. “A kako gledaš televiziju onda,” pitao sam ne bez razloga. “A bogati preko prijemnika od 250 kuna,” rekla je. Prijemnik je bez sumnje bio uključen u struju, a bio je smješten ispod graste. Bit će podigla grastu da može vidjet biljku. Uzeo sam daljinski i prošao TV kanalima.
“A đe ti je daljinski od prijemnika,” upitao sam. “Nemam pojma, bit će tu neđe,” odgovorila je. Stalak za grastu, odnosno prijemnik, pokazivao je crveno svjetlo što znači da je bio isključen. Isključio sam ga iz zida. E, i to je to. Tisuće ljudi nisu mogle gledati televiziju jer nisu imale prijemnik, a moja ga je punica imala, ali joj nije trebao. Nakon te spoznaje sobom se prolomila salva bjestima koje su sadržavale riječi: od kučaka, tovara pa sve do ženskih spolnih organa. “Potrošila sam 250 kuna za stalak za cvijeće,” rekla je. Da, baš tako.
Ali nije to bio bilo kakav stalak, ovaj je imao krasno crveno svjetlo sprijeda. “Prodat ću ga nekome,” rekla je moja punica, odlučna da se riječi crne kutije. Htio sam joj reći “hoćeš li ga na e-Bayu oglasiti kao digitalni prijemnik ili držač za graste?” Ali sam ipak umjesto toga rekao “barem možeš reći da je nekorišten”.