Ako čitate ovu kolumnu, a ne živite u Hrvatskoj onda bih vam od srca preporučio da svakako nađete načina i ove godine posjetite našu zemlju. Siguran sam da nikad niste vidjeli takvo što, a vjerujem da nikad nećete ni vidjeti dok ste živi. Živimo u vremenu bez presedana.
Znam da često ponavljam rečenicu Charlesa Dickensa “najbolje vrijeme u najgore doba”, ali jednostavno je tako. S obzirom da je Dubrovnik “totalno lišen” turista, žena i ja smo se zaputili u avanturu: krenuli smo autom prema sjeveru, bez plana, rezervacije za smještaj, bez “brige i pameti”, kako bi se reklo. Amerikanci bi to nazvali road-trip. Jednostavno kreneš i zaustaviš se gdje ti se svidi. Nakon što smo krenuli magistralom, prve strane tablice na nekom autu vidjeli smo tek u okolici Splita. Nagazili smo dalje i odlučili se zaustaviti na Plitvicama.
Prošlo je jako puno vremena otkad sam zadnji put bio ovdje, mjestu gdje se 16 jezera veličanstveno spaja u neizrecivu ljepotu, u čudo prirode. Od mog posljednjeg posjeta sagrađen je čitav niz apartmana, vila, kampova i glamping naselja (glamurozno kampiranje) i ostalih mjesta za uživanje. “Izrasli” su svi ti smještajni kapaciteti u skladu s (dosadašnjom) potražnjom. Međutim, ove je godine potražnja izostala.
Skrenuvši s glavne ceste na sporednu koja vodi do Nacionalnog parka Plitvice, susreli smo još dva automobila stranih registracija, oba slovenskih registracija. I tako, u carpe diem raspoloženju, zaustavili smo se u nacionalnom parku. “Nalazimo se u jednom od najljepših nacionalnih parkova u ovom dijelu Europe, možemo reći da ga trenutno imamo samo za sebe, a sve to uz jako sniženu cijenu,” rekao sam svojoj ženi dok smo plovili preko prvog jezera.
Vidjeli smo da su zaposlenici raspoređeni po parku, dostupni za informacije i savjete, činilo se kao da im razbijamo dosadu razgovarajući s njima. Naime, broj posjetitelja bio je jednak broju zaposlenika parka. “Godinama su se borili s ogromnim gužvama, razmišljali o reguliranju broja posjetitelja i onda je Covid-19 preko noći riješio problem, malo i previše, čini se,” komentirao sam ženi dok smo neometano sjedali ispred vodopada Veliki Prštavac, bez opasnosti da ćemo zasmetati Koreancima prilikom slikavanja selfija.
Bez problema smo našli smještaj u nacionalnom parku, i opet s ogromnim popustom, a domaćini su nas dočekali kao izgubljene članove obitelji. “Jako smo sretni što vas vidimo, a i iznenađeni vašim najmom smještaja,” rekao nam je ljubazno domaćin časteći nas sa svim mogućim vrstama rakije. I to je druga strana medalje. Gledajući sebično, žena i ja imali smo izvanredno putovanje, boravak, hranu, izlet u Gospić i Slunj, obilazak špilja i prekrasne prirode.
Zahvaljujući tomu što nema posjetitelja, u dva dana obišli smo sve najljepše djelove ovoga kraja. I ne samo to, imali smo najbolja mjesta u restoranima, izvrstan servis gdje god smo došli i svi su se trudili dati nam najbolji mogući popust. Ali, s druge strane medalje imamo situaciju “u zadnjih šest dana iznajmili smo tri auta,” rekao nam je vlasnik rent-a-cara kojem na parkiralištu stoji 120 parkiranih auta. “Vi ste nam jedini gosti na ručku danas,” rekao nam je konobar u jednom od vodećih restorana u Lici, restorana u kojem je mjesto za ručak bilo potrebno rezervirati tjedan dana unaprijed.
“Obično nam tijekom tjedna kroz špilje prođe oko 5-6 tisuća posjetitelja, a sad smo spali na njih nekoliko stotina, i to uglavnom Hrvata,” rekao nam je ljubazni vodič dok smo obilazili Barać špilju. Upitao sam ga “Financirate li se sami ili vam država pomaže?” “Plaće isplaćujemo iz prihoda ostvarenih prodajom ulaznica tako da će ova godina biti godina izazova,” odgovorio je s kiselim osmijehom. I to je ta druga, strana medalje. Kako god bilo, ako imate mogućnosti doći u Hrvatsku ovo ljeto, najtoplije bih vam preporučio. Naravno, ne bih želio da prilikom povratka kući provedete dva tjedna u karanteni, ali samo dođite i nećete požaliti. Nikad više nećete imati priliku vidjeti ovakvu Hrvatsku.