Prije nekoliko godina Turistička zajednica Hrvatske imala je slogan koji savršeno opisuje mjesto na kojem trenutno boravim - Mediteran kakav je nekad bio! U ove 22 godine života u Dubrovniku, postoji samo jedno mjesto u županiji na koje nisam kročio nogom. Sad je i taj posljednji dio slagalice popunjen.
Lastovo! Otok iz raja, mjesto na kojem je vrijeme stalo i san svakog jahtaša. Kroz razgovor s raznim ljudima, vrlo brzo se pokazalo da nisam jedini stanovnik Dubrovnika koji nikad nije posjetio taj naš najudaljeniji otok. "Joj, uvijek sam htio/htjela otići, ali je nekako predaleko," bili su uobičajeni odgovori. U jednu ruku bili su u pravu. Prometna povezanost Dubrovnika i Lastova je, diplomatski rečeno, jako loša.
Premda se na putu do cilja prolazi kroz prekrasne predjele, u jednom trenutku zaboraviš gdje si krenuo, je l' ideš na trajekt ili brod ili..... Pretpostavljam da sam za vrijeme utrošeno na putovanje prema Lastovu mogao stići u neki puno udaljeniji grad. A radi se o otoku iz naše županije!
Prvi dojam s Lastova bio je: manja i prirodom divljija verzija Mljeta. More je kristalno čisto. Ne, to je blago rečeno. More je toliko čisto i prozirno da bočica Jane prema njemu izgleda kao zamućena bara. Nikad u životu nisam vidio takvo što. A tek boja mora i njegove nijanse. Degasova paleta nije imala ni upola toliko plave kakvih sam se nagledao u moru koje oplakuje Lastovo, a znamo da je Edgar (Degas) jako volio plavu boju.
Slogan s početka kolumne jako dobro opisuje ovaj divan otok, i u pozitivnom, ali i u negativnom smislu. Priroda je najbolja kad je netaknuta, međutim ljudi bi možda ipak donekle mogli intervenirati u nju kako bi sve bilo još bolje. Ako izuzmemo prirodni amfiteatar u kojem se mjesto Lastovo smjestilo, ostala naselja su, opet diplomatski rečeno, manje atraktivna.
Ali, to je često tako jer čovjek nikad ne može pobijediti, odnosno, parirati ljepoti prirode."Ne, nisam odavde, ja sam iz Zagreba, doselila sam prije par godina," rekla nam je konobarica u kafiću na plaži. Upoznali smo još i gospođu iz Pule koja iznajmljuje kajake, par koji je stigao iz Slavonije i kuhara iz Zagreba.
Pronaći mlađu osobu rođenu i da živi na Lastovu pokazalo se pravim izazovom. "E, jes', jes', mi smo rođeni na Lastovu, ja imam 82, a moja žena 80 godina," s osmijehom nam je rekao par koji je sjedio na klupi ispred kuće. Nalazio sam se (sa ženom i kučkom, naravno) usred ničega, na otoku usred ničega i razgovarao sa starosjediocima koji su poput zadnjih Mohikanaca na ovom prekrasnom mjestu.
Split je za ove ljude njihov grad. Vrč meda kojem poput pčela hrle Lastovci. Tamo se školuju, rade, idu u doktora. I uglavnom, "svi putevi vode u Split". Dubrovnik je nužno zlo.
"Iako smo stoljećima bili dio Dubrovačke Republike, imamo osjećaj da nas Dubrovnik ignorira, nas i naše potrebe," zaključio je gospar s klupe. I ne možemo ih kriviti zbog toga. Situacija s Covidom-19 donijela je nove izazove. Iskreno, osjećao sam se svjetlosnim godinama udaljen i od Covida ili bilo čega ovozemaljskog. Međutim, biti na otoku u vrijeme pandemije može biti dobra, ali i loša stvar, nema tu sive zone. "Jeste li vi odavde, iz županije?" upitao me je lokalac.
Izgleda da su se zbog pandemije otočani vratili u Dubrovnik - u Dubrovačko-Neretvansku županiju, jer je tamo manje oboljelih nego u Splitu. Na otoku turizam je na aparatima za održavanje života. Jahtaša je malo i daleko su. Njemački kamperi su najbrojniji, iako je taj broj neusporedivo manji nego inače. Osobno, da nije bilo pandemije ni ja ne bi još posjetio Lastovo. Kao što kaže izreka "nije svako zlo ni za zlo".
I tako, dok sjedim na balkonu i gledam kako polagano nestaje sunce, pitam se hoću li ikad više doći na Lastovo? Vjerujem da će to biti teško izvedivo. Međutim, produljeni vikend na ovom prekrasnom otoku svakako mi je pomogao da se posložim, da posložim prioritete u životu, i zato hvala Lastovu!