“Prizor je bio nestvaran: more tirkizno-plave boje; zrak ispunjen mirisom smilja i timijana; nekoliko nevjerojatno lijepih otoka pred nama, rasprostrtih poput zelenih kitova,” riječi su to jednog Engleza od prije nekoliko godina.
Govorio je o poluotoku Pelješcu i Elafitima, a njegovo bi vam ime moglo biti poznato: bio je to Boris Johnson. Upravo sam se vratio s jednodnevnog izleta s jednog od tih “zelenih kitova”, kako ih je nazvao engleski premijer, onog koji je u ovo doba godine natrpan grožđem.
Ne bi me začudilo kad bi Pelješac potonuo koji centimetar od težine grožđa kojeg nosi na svojim leđima. Svaki metar zemlje, svaka nizina, svaka strmina, prekrivena je vinogradima prepunim sjajnih, bogatih grozdova grožđa. Jednom mi je rečeno da Hrvatska godišnje proizvede 69 milijuna litara vina, a od toga samo Pelješac “donese” 6 milijuna litara. Cijelim putem nailazili smo na znakove: vino-wine-wein. Razmišljao sam o tome tko je ovo ljeto dolazio na Pelješac na kušanje vina? Jesu li podrumi i dalje puni? Dok sam živio u Londonu, 10 godina sam radio u industriji vina.
Nažalost, moj posao je više bio vezan za poslovanje i prodaju nego za testiranje vina. Sjećam se jedne zgode kada sam se vratio s posla i zatekao svoju ženu kako upravo ulijeva u gulaš vintage Château Margaux iz 1971. “Nije bilo nijedne otvorene boce pa sam uzela ovu, super miriše,” rekla je s osmijehom dok sam gledao kako 4000 kn vrijedno francusko vino ulijeva u teču. Moram priznati da je gulaš bio izvanredan!
Krakovi turizma nalaze se u mnogim sferama, pa tako i u prodaji vina. 50 posto manje turista automatski znači i 50 posto manje prodanih boca Dingača i Pošipa. Sjećam se kako mi je jednom neki vinar rekao: “Sve što proizvedem prodam restoranima, hotelim i suvenirnicama.” Izvrstan poslovni model. Sve dok turizam nije presušio.
Prodati sve u sebe doma puno je isplativije nego imati posla s dobavljačima i izvoznicima. Hrvatska su vina u sličnoj situaciji kao i nekretnine: velika potražnja, a relativno mala ponuda. Međutim, s dolaskom pandemije situacija se okrenula naglavačke. Nakon što sam pročitao vijest da će se po prvi put vino iz Konavala prodavati u Americi, upalila mi se lampica poviše glave.
Tijekom karantene ulice Zagreba bile su puste, međutim ne u potpunosti. Naime, dostavljači Wolta i Glova na biciklima, motorima i autima razvozili su ljudima razne potrepštine, od spenze i stvari iz DM pa sve do pive iz lokalnih pivovara. Amazon je tijekom pandemije svoje poslovanje doveo do nebeskih visina. Zašto se onda i pelješka vina ne bi prodavala on-line? Pakiranje od šest boca vina i slanje na strano tržište bio bi skup sport. Međutim, gdje ima volje, ima i načina. Je li došlo vrijeme da se pelješka vina prebace u digitalnu eru?
Malo sam istraživao i naravno, na prvom koraku susret s hrvatskom administracijom. Bio bih jako iznenađen da je sve prošlo glatko i da sam otkrio da je recimo administracija naklonjena poduzetnicima. Istraživanje me je dovelo do toga da postoji ne jedan, nego šest, (da, da, šest) zakona o pokretanju web shopa, odnosno, prodaje putem interneta. Kako sam čitao i iščitavao Narodne novine, shvatio sam da je najpopularniji izraz “minimalni tehnički uvjeti”.
Čini mi se da sam vidio više minimalnih tehničkih uvjeta nego što je grožđa na Pelješcu! Rat i mir ima manje stranica od ovih zakona. Jedan od njih, nije šala, ima 1165 članaka!!! Sad je jasno zašto naši vinari žele prodavati vino u Sjedinjenim Državama. Bio sam znatiželjan, htio sam vidjeti kako otvoriti web shop u SAD-u. Bilo je prejednostavno tako da sam za manje uru vremena sve proučio te uspio otvoriti web shop! Za vrijeme koje mi je bilo potrebno pročitati samo jedan hrvatski zakon, ja sam postao vlasnikom web shopa u Sjedinjem Državama.
Napravio sam i uredio načine plaćanja, postavke za stranicu, pronašao tvrtke koje su mi ponudile da prodajem njihove proizvode, digitalne gurue sa savjetima za marketinški pristup, uredio nekoliko načina dostave, pronašao savjetnika za porez i najbolji način kontrole prometa. Sve to za jedan sat u kojem bih u čitanju hrvatskih zakona dogurao otprilike do članka 978! Sve sam ustrojio, legalno, a bez apsolutno ičega za prodaju. Sve je koštalo oko 200 dolara godišnje članarine.
Vlasnik Amazona i najbogatiji čovjek na planetu, Jeff Bezos, jednom je rekao: “Do jučer sam vozio pakete na poštu, nadajući se da ću jednom moći kupiti viljuškar.” Da se rodio kao Jeff Bezić, još bi uvijek maštao o viljuškaru!