Zatočen u prometnoj gužvi - bauk rush houra

Sjećam se kao da je bilo jučer, to su one riječi koje vam se usijeku u pamćenje i zauvijek ostanu, a sve se to dogodilo negdje na samom početku mog života ovdje. I nisu samo riječi te koje pamtim, već i užasnuti izraz na licu žene s kojom sam razgovarao.

“A jadan onaj moj, tako mi ga je ž’o, svaki dan treba vozit' do aerodroma na pos’o, to je tako dug put!”, rekla je gospođa mašući zabrinuto glavom, a činilo mi se da bi joj se i suza mogla zakotrljati niz obraz. Ja sam bio “freško” pristigao u Grad pa tako još nisam znao kulturu i običaje. Iz jadikovke slomljene žene pretpostavio sam da joj sin radi negdje blizu Splita ili negdje sjeverno od Dubrovnika.

Nije bilo šanse da pomislim da čovjek radi na dubrovačkom aerodromu. Podsjećam vas da sam u Dubrovnik došao iz Londona gdje sam svakodnevno putovao na posao sat vremena u jednom smjeru. Tako da mi je cijela drama oko 20 minutne vožnje na posao blago rečeno bila nestvarna. I naravno da se na kraju pokazalo da je mladić zaposlen na dubrovačkom aerodromu.


S obzirom na to da sam zbog obiteljske situacije trenutačno u Velikoj Britaniji, prisjetio sam se nekih starih stvari i navika. Svakodnevno doživim déjà vu. “Kad si zadnji put bio u ovakoj prometnoj špici?” upitala me je supruga dok smo gledali u nepregledan niz crvenih svjetala u koloni ispred nas. “I zašto se to uopće naziva rush (žurno) hour, kad nitko ne žuri, zapravo nitko se ni ne miče s mjesta?!?” nastavila je razgovor moja majka.

Da, majka je bila u potpunom pravu, nigdje se ne žurimo. A moja je žena također bila u pravu jer godinama, zapravo desetljećima, nisam bio “zarobljen” u ovakvoj vrsti prometne gužve. Naravno, u Dubrovniku se često zateknem u prometnom krkljancu, ali ne na ovaj način, na dnevnoj bazi.

Ovdje su prometne gužve svaki dan, svaki tjedan, svaki mjesec i uvijek u isto vrijeme. A pritom govorim o situaciji u malom ruralnom gradiću na jugu Engleske, a ne o velikom gradu. Skroz sam zaboravio koliko ovdje ljudi vremena gube na putovanje na posao i s posla.

Mojoj sestri do posla treba sat vremena, zetu 45 minuta. Čak i nećakinjin put školskim autobusom traje 40 minuta. Zamislite da naši đaci svakodnevno provode po sat i po u autobusu ili da zaposlenici odlaze svaki dan na posao u Neum, ili čak i dalje! Nema šanse! Ovdje su veće udaljenosti, ljudi su jednostavno navikli “gubiti” vrijeme u automobilu, kao što sam i sam nekad radio.

Sjećam se priče svoje žene kako je kad je bila mala, a tad je živjela na Prijekom, išla na izlet u Kupare! Pa ljudi moji, pa to odšetaš, od Pila do Župe i nazad, kakav izlet? Međutim, za moju ženu to je bio veliki događaj, jako uzbudljiv dan koji pamti i danas. Sasvim drugačiji način života od ovog ovdje. Koji je bolji? Pretpostavljam mješavina jednog i drugog. Uspoređivati Dubrovnik s bilo kojim većim gradom u Velikoj Britaniji je poput uspoređivanja jabuka i naranača.

Da, neusporedivo. Naravno, svi bismo htjeli da što je moguće kraće putujemo na posao, međutim, u Velikoj Britaniji to jednostavno nije moguće. Na drugu stranu, ljudi u Dubrovniku nisu svjesni koliko su sretni, ne shvaćaju da u (na) istom mjestu žive i rade. Njorgaju kad su ceste zakrčene u turističkoj sezoni, kad su radovi na cesti, a odlazak na posao na aerodrom je “jako dug put”, jednostavno ne shvaćajući koliko su privilegirani.

Kad se prisjetim vremena u kojem sam provodio po sat vremena u autu kako bih došao u ured, ne obuzima me nikakva sjeta, niti žaljenje. A s druge strane, kukati zato što se moraš voziti do posla 15 minuta je suludo. Kao što sam rekao, kao da uspoređujem ulje i vodu. Dok sjedim “zatočen” u prometnoj gužvi usred Engleske i gledam kako se lagano gasi dan, zamišljam da sam u Dubrovniku. Za pravo reć’, kako stvari stoje u prometu, preda mnom je jako puno vremena za uspoređivanje mojih dvaju svjetova.