Ako je neko mjesto vrijedno posjetiti, onda taj posjet treba i ponoviti. “Ovo je apsolutno savršeno, čisti pogodak,” rekla je moja supruga nakon što smo stigli na odredište na kojem smo namjeravali provesti produženi vikend (sami smo ga produžili). Možda se sjećate da sam početkom ožujka “pobjegao” u malu kamenu kuću koja se nalazi usred pustopoljine, malo iza granice s Hercegovinom.
Tad sam se bio uhvatio u koštac s prijevodom knjige o Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja. Ovaj sam put došao na odmor sa suprugom i naša dva kučka. Kakva promjena u samo mjesec i po’ dana! Ono što je bilo uglavnom smeđe i uvelo, sad je bilo zeleno i propupalo.
Proljeće je stiglo u punom zamahu uz eksploziju najljepših zelenih nijansi. Mjesto koje je nekad bilo obična staja, vrijedne su ruke uz težak rad i puno kreativnosti pretvorile u kuću koja izgleda kao da je negdje u Toskani ili Provansi. “Zašto ljudi putuju preko svijeta, a ovako nešto im se nalazi doslovno pred nosom,” upitala se moja supruga. Kako bih napunio baterije na 100 posto kapaciteta prije nego li počne turistička sezona, odlučio sam da je vrijeme za predah i pripremu, a za to ne postoji ništa bolje od odlaska u prirodu.
Dodatna sretna okolnost bila je ta što sam izbjegao većinu političkih laprdanja kojima nas obasipaju sa svih strana i za koje mi je teško procijeniti je li riječ o obećanjima, prijedlozima ili samo idejama. Svi su političari isti, bez obzira s koje strane svijeta dolaze. Hrvatska tu ni po čemu nije jedinstvena. Od Trumpa koji će “sagraditi zid kojeg će platiti Meksikanci” do britanskog premijera Chamberlaina koji godinu dana prije invazije nacističke Njemačke na Poljsku mrtav hladan izjavi “živimo u mirnim vremenima”. Ovaj tekst pišem prije izbora, ali svejedno prognoziram da se ovdje ništa neće promjeniti. Moja bi punica rekla “Sjaši Kurta da uzjaše Murta”.
Nego, vratimo se mi našoj “francuskoj” vili usred prirodne divljine Bosne i Hercegovine. Znate kako nekretninari uvijek govore o tome koje su tri najvažnije stvari kod kupnje kuće: lokacija, lokacija i lokacija. “Čini mi se kako smo ovdje već cijeli tjedan,” rekla je moja supruga drugog, od četiri planirana dana našeg mini odmora.
Tako brzo opuštanje znak je da se čovjek nalazi na pravom mjestu. Bila je u pravu, nakon samo par sati isljučio sam se od svega i predao se odmoru. Svjetlucave plave valove Jadranskoga mora zamijenili smo za one smaragdno zelene s obližnjih polja.
Dok neke kuće imaju vrtove sa začinskim biljem, ovdje se činilo da je cijela kamena kuća uronjena u jedan takav vrt. Točnije, 6 hektara vrta s biljkama svih boja i nijansi, različitih miomirisa, od ružmarina preko kadulje do lavande i mnogočega drugoga. Međutim, najdraži miris stigao je na četiri noge.
Od svih svjetskih kuhinja najdraža mi je indijska, onako bogata jakim začinima i egzotičnim aromama. Pa možete zamisliti moje oduševljenje kad su mi se psi vratili s trčanja po polju “ogrnuti” mirisom currija! “Kad sam mislio da ih ne mogu voljeti više, eto ga na, nova dimenzija,” rekao sam supruzi uz smijeh. Žuta se biljka, poznata kao curry biljka skrila uz ružmarin i od mojih je kučaka napravila hrvatskog ovčara a la Vindaloo (indijsko jelo porijeklom iz Goe) i mješanku pitajboga kojih sve pasmina a la Tikka Masala.
Njihovo trčkaranje uokolo s tim mirisima koje su nosili na sebi činili su me gladnim cijelo vrijeme. Svaki put kad bi ušli u kuću mislio sam da je stigla dostava indijske hrane. “Zašto ne bismo ponovo došli nakon ljeta?” pitala je u mene žena koju je očigledno očaralo ovo predivno okruženje. “Vjerujem da ćemo doći,” odgovorio sam joj.
Čovjek se ne može nauživat dobrih stvari. Komu joj trebaju televizija, mobitel, internet i ostale distrakcije koje donosi moderan život kad se možeš odlijepiti od svega i vratiti prirodi. “Moja je želja da zauvijek ostane ovako, život u mirnom kutku prirode,” napisao je jednom Claude Monet. Mi smo naš kutak definitivno pronašli.