StoryEditorOCM
DubrovnikPRIČA MIRJANE KRISTOVIĆ

Krhka žena jakog duha koja je preživjela nemoguće: ‘Svi znaju što se događa i šute, a kad se dogode ovakvi užasi, onda se zgražaju‘

Piše Dubravka Marjanović Ladašić
26. studenog 2021. - 16:31

Mirjana Kristović je, kako je to utvrdio i liječnik, samo Božjim čudom preživjela napad mačetom vlastitog supruga. Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, koji se obilježava 25. studenog, prisjetila se horora koji je doživjela u noći s 12. na 13. kolovoza 2014. godine.

Tadašnji suprug Ilija u snu ju je zaskočio i sasjekao hladnim oružjem u obiteljskoj kući u Župi dubrovačkoj. Za svoje je nedjelo osuđen na šest godina zatvora, koje je odslužio u Glini.

Na dan kad ju je suprug napao, imao je 11 prekršajnih i jednu kaznenu prijavu te mjeru obveznog liječenja od alkoholizma. Nanio joj je strašne ozljede glave i lica sjekirom ili mačetom.

NIJE NI ČUDO DA ŠUTE

– Taj dan kad se dogodio napad, izašao je iz pritvora. Legla sam i zadnje što znam jest da je bila ura i po u noći jer sam pogledala na sat. Napao me na spavanju, a probudila sam se u lokvi krvi – govori Mirjana Kristović, koja je samo čudom uspjela preživjeti stravične ozljede.

'Skrpali' su je, kaže, na Hitnoj u Dubrovniku i prebacili na Odjel maksilofacijalne kirurgije KBC-a Split gdje je operirana. Prošla je nekoliko operacija, a zbog ugrađenog titanija ne smije boraviti na nižim temperaturama. Danas je prate samo migrene, a druge posljedice – barem one fizičke – ne osjeća. O događaju koji je zauvijek promijenio njezin i život njihovo troje djece govori bez puno emocija, ali s velikom željom da se stvari – odnosno sustav – promijeni nabolje. Zato nikad ne odbija izjave i upozorava na činjenicu da se za žene žrtve nasilja ništa godinama nije promijenilo u sustavu, pa nije ni čudo da većina njih i danas šuti o paklu kroz koji svakodnevno prolaze.

Ona sama pet je godina prijavljivala supruga i na koncu predala zahtjev za razvod. Prije napada, koji ju je zamalo koštao života, provela je šest mjeseci u Sigurnoj kući u Zagrebu, odakle se morala vratiti u Dubrovnik jer djecu nije mogla upisati u školu bez odobrenja oca od kojeg su pobjegli. Mjesecima je čekala da sud okonča njezinu brakorazvodnu parnicu. Hitan slučaj postala je tek nakon napada koji je zamalo završio tragično. 

– Podnijela sam zahtjev za razvod u prosincu 2013., a napao me osam mjeseci kasnije. Slane su požurnice, ali odgovor suda je bio da nema suca koji bi mogao preuzeti brakorazvodnu parnicu – istaknula je, sigurna da ne bi došlo do napada da se razvod okončao na vrijeme jer je namjeravala s djecom ostati u Zagrebu, gdje je već imala stambeno rješenje, a pronašla je i posao.

image
.
Cropix

– Sustav je zakazao. Za obiteljsko nasilje još se daju prekršajne prijave, kao da je riječ o remećenju javnog reda i mira, a radi se o puno ozbiljnijim stvarima. Ovo je grad u kojem se još uvijek smatra da se o tome ne treba pričati, nego sve treba 'ugurati pod tepih' – kaže Mirjana. – A kad se dogode ovakve stvari, onda se svi zgražaju. Živi se od onoga 'što će meni netko drugi reć', to je najveći zatvor ljudima. U pitanju nisu samo zlostavljane žene, nego i sudbine djece – istaknula je. Njezina su djeca prošla velike traume zbog kojih i danas trpe posljedice, dodaje.

SRELI SE NA ULICI

Njezin bivši suprug izašao je iz zatvora lani na svetoga Antu, kaže.

– Srela sam ga dosad dvaput u prolazu na ulici. Nisam mu se javila niti se želim javiti. Ja s njime ne želim komunicirati. Nisam ga ni pogledala. Ja i on više nemamo što razgovarati. Ne bojim ga se. Rekla sam i na sudu – jedanput me uhvatio na spavanju, ali više ne može. Djeca se viđaju s ocem, sud to nije zabranio, a ja se u to ne miješam. To su njihova prava. Gledam da oni sve to manje osjete – kaže ova hrabra žena, koja danas s djecom živi u podstanarstvu i nekako povezuje kraj s krajem.

– Najstariji sin je maturirao i radio ovu sezonu. Najvažnije je da su djeca došla k sebi. Najmanji je imao nepune četiri godine kad se to dogodilo, pa na njega to nije toliko djelovalo kao na stariju djecu.

Mišljenja je i da je njezin bivši suprug dobio premalu zatvorsku kaznu za svoje nedjelo jer je, iako je bio pijan, zaključao sva vrata u kući i digao ključeve prije nego ju je sasjekao.

– Ne vjerujem da je to bilo slučajno, ali na vještačenju su utvrdili da je bio smanjeno ubrojiv. Pa i ja bi bila smanjeno ubrojiva s dva promila alkohola u krvi! Prvo je dobio četiri godine, pa su mu dodali još dvije. Još tada sam rekla da je sustav zakazao na svim razinama jer se ništa nije odradilo na vrijeme. Imao je 11 prijava, uvijek jedne te iste, a nikad nije ležao za ništa – kaže Mirjana. – U ovakvom sustavu žrtva se stigmatizira, a oni ne rade ono što im je posao. Borila sam se jer više nisam imala što izgubiti. Prisilili su me na to, a da su radili što su trebali na vrijeme, ništa se od ovog ne bi dogodilo – zaključuje na kraju. 

'To su najjače žene koje sam susrela'

Časna sestra Marija Benedikta Krapić pripadnica je zajednice sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Rijeci i diplomirana pravnica. Radi u riječkom domu sv. Ana koji brine o žrtvama obiteljskog nasilja, o kojem je u četvrtak održala predavanje u Dubrovniku, a za Dubrovački je na ovu temu rekla: 

- Sustav još uvijek ima mnoge 'rupe'. Jedna od najdubljih je upravo činjenica da nakon što je (po)činjeno nasilje, počinitelj ostaje živjeti u kući, u poznatoj okolini, na svom radnom mjestu, a žrtva, koja je najčešće majka s djecom, odlazi često što dalje, kao prognana iz vlastitog doma u sigurnu kuću da bi spasila svoj život i zaštitila djecu. Kad plati kaznu ili izvrši mjeru, počinitelj ima samo jedan problem - kako pronaći žrtvu. A žrtva? Ona kreće ispočetka. Mora dati otkaz na poslu, ostaje bez prihoda od samostalnog rada, započinje život u novom gradu, njezin svijet čine sasvim neki novi ljudi, pokreće i uključuje se u čitav niz postupaka kako bi uredila obiteljsko pravne odnose između sebe i počinitelja, djece i oca i slično. Pronalazi novi posao ili mora na edukaciju kako bi mogla samostalno živjeti i dovoljno zarađivati za troškove stana i života za sebe i djecu. Zamislite što to znači za majku sedmero maloljetne djece! No, one su ipak najjače žene koje sam susrela - kaže časna sestra Benedikta. 

- One su heroji u borbi za slobodu i ne padaju tako lako, kad jednom odluče živjeti u slobodi, redu i miru, za onu pravu ljubav, onda one to i učine, bez obzira što im zakon i birokratski pristup u tome ne pomaže. Kad prođu kroz ovo vide koliko su zapravo sposobne i kako mogu mnogo više nego su vjerovale. Željom i trudom svih nas koji činimo dio sustava, počevši od policije do socijalnih radnika, sigurnih kuća, lokalne zajednice, svaka priča može imati dobar kraj, odnosno sjajan novi početak. Kako? Ako se ne bojimo voljeti one koji su nam poslani. Da, voljeti! Svaku ženu i svako dijete na način da im pristupimo autentično, i u dobrim odnosima u kojima ćemo im biti prijateljska podrška i da pronađemo zajedno najbolji put prema prema cilju koji su odabrali. Sustavu često nešto nedostaje, a to je - prijateljski stav. Razumijevanje. Dobra komunikacija. Ne samo prema korisnicima, nego i među dionicima sustava međusobno. Uz podršku svih dionika lakše bi se rješavala pitanja stambenog zbrinjavanja, zapošljavanja, upisa djece u vrtiće i jaslice. Za to je potrebna samo dobra volja ili dobra politička volja.
- Naše žene vrlo često traže samo to - prijateljski stav, podršku i razumijevanje. Kad bi ih naučili slušati, razumjeli bi, a kad bi razumjeli - djelovali bi. I to se ne odnosi samo na “sustav”, nego na sve nas. Ti ljudi su zbog međuljudskih odnosa doživjeli teror. Svi njihovi problemi proizlaze iz međuljudskih odnosa, problemi žrtve, ali i počinitelja. Iza svega stoji netko tko nije bio čovjek, tko nije volio ni sebe i drugoga. Tu je prva linija našeg djelovanja - biti Čovjek. Svašta smo usvojili u dva stoljeća, ali čini mi se da je temeljno još uvijek posljednje. Da su naše žene imale podršku, u mnogo slučajeva ne bi otišlo tako daleko. Ono što možemo jest biti prijatelji. Naučiti voljeti sebe i drugoga. Pa kad budemo pisali zakone, primali stranke na Centru za socijalni skrb, korisnike sigurne kuće ili kad budemo susjedi, roditelji, liječnici i prolaznici… znat ćemo dobro što nam je činiti - zaključuje. 

18. travanj 2024 14:11