- Cijela ta 1991. u Europi i svijetu bila je Mozartova godina, obilježavalo se 200. godina smrti glazbenog genija. Središnji koncert bio je u Beču, a kod nas u Dubrovniku od početka napada 1. listopada imali smo samo dvije ideje u glavi- kako preživjeti i kako nabaviti nešto hrane. Kako se ono reče, 'kad topovi grme, muze šute'. No, mi smo koncertom 5. prosinca u Muzičkoj školi inaugurirali drugo pravilo. Organizirali smo prvo kulturno događanje otkad je počeo rat u Dubrovniku. Nakon toga su zaredala predavanja, događanja, diskusije, no počelo je s Mozartom...- prisjetio se Vido Peručić, organizator koncerta 'Mozartu u čast', priprema u međunarodnim razmjerima značajnog događaja na kulturnoj sceni u ratnom okruženju:
Neočekivana lakoća
- Počelo je polovicom studenog, vrijeme je to kad nema ni struje ni vode, a baterije štedimo kako bismo svakih sat vremena na Radio Dubrovniku poslušali po 5 minuta vijesti i obavijesti. Tad mi je palo na pamet kako bi bilo lijepo čuti malo klasike, otići negdje na koncert, a sjajan povod bila je Mozartova godina 1991. Razgovarao sam o tome s prijateljem, tadašnjim glazbenim urednikom Radio Dubrovnika Marijom Polzerom koji se odmah složio s idejom da napravimo prigodan koncert. Onda nam je zatrebala dvorana, izvođači i program. Otišli smo u Grad, svi koje si tad uopće mogao sresti bili su na Stradunu ili u uredu Konvoja Libertas. Svratili smo do tadašnjeg gvardijana Male braća fra Josipa Sopte koji nam je bio spreman ustupiti crkvu, ali se onda upitao 'što ako dođe samo par ljudi?'. Shvatili smo da nam je bolje potražiti drugi prostor i susreli Vinka Brnadića, tadašnjeg ravnatelja Umjetničke škole koji nam je odmah ponudio dvoranu i agregat. Potom su Frano Matušić i Ante Skaramuca, tada članovi gitarskog dua, pristali sudjelovati. Upravo se radilo na aranžmanu Mozartove Bečke sonate...pa smo sreli Frana Krasovca koji je rekao da ima Mozartovu sonatu za klavir – prisjeća se Peručić rješenja za 'pola repertoara'. Nastavili su onda tražiti još aktera, nisu odmah mogli naći Iva Dražinića, ali je naišao Denis Ajduković i rekao da mu je otac nabavio hrane, da pođu napravit' party.
- Došao je Ivo, spremio se ručak i dogovorio Mozartov divertimento, i opet u D duru. Nekako je sve išlo na 'D', taj dur, pa dan D, Dubrovnik...priključio nam se uskoro i Jozo Škerlj, predložio malu izložbu, nekih 10 do 12 Mozartovih portreta i prizora iz njegovih opera... Sve se odvijalo glatko, bez napora. Nikica Mustapić, tad urednica programa klasične glazbe u Radio Dubrovniku napisala je krasan popratni tekst o Mozartu koji je glumac Kazališta Marina Držića pročitao, a dr. Slobodan Lang dao je uvodnu riječ prije koncerta, o skladateljevu životu i značenju koncerta za Dubrovnik – rekao je Peručić.
Pripremamo reprizu
Istaknuo je dvojaku važnost koncerta u Muzičkoj:
- Prvo, to je bila prva kulturna manifestacija uopće u dubrovačkom ratnom okruženju, a drugo, njome je Dubrovnik, unatoč teškim okolnostima, postao dio civilizirane Europe i svijeta. Nakon koncerta zaredali su pozivi iz inozemstva, od Beča do Berlina, svi su se čudili kako smo se usudili ovako nešto organizirati u situaciji u kojoj se našao naš grad. A na početku nije djelovalo ohrabrujuće. Koncert je bio zakazan za 15 sati u Muzičkoj, a u tri manje kvarat -niđe nikoga. I onda je krenulo. Ulicom Miha Pracata do Muzičke stigla je cijela kolona ljudi koji su dvoranu ispunili do zadnjeg mjesta. Svi su kao opčinjeni slušali Dubrovački simfonijski orkestar pod ravnanjem Iva Dražinića, gitarski duo Matušić-Skaramuca i Krasovca na klaviru. Divertimento je išao na bis, no nismo više mogli ostati, padala je noć, u pozadini su se čuli mitraljezi, topovi...i agregat u dvorani, sve to ima na snimci tog veličanstvenog koncerta koji do danas nije repriziran, no postoji ekipa itekako zainteresirana za reprizu dogodine 5. prosinca. O tome će se još čuti – najavljuje Vido Peručić obnovu glazbene čarolije kojom je Dubrovnik prkosio paklu rata.