Ne pjeva i ne svira nijedan instrument, ali obožava Muzičku školu

Promatrala nas je, a da je nismo ni primijetili. Sramežljivo. S visine. Kao zvonar crkve Notre-Dame. Ili u ovom slučaju 'zvonarica'?! Prvo su nam rekli da se zove „Žućo“, a onda su nam rekli da se zove „Ane“. Možda broji dane?! A broji li petke? Sigurno je jako dobro poznaju tamošnji učenici, profesori i općenito osoblje Škole. Da se loše ne hrani sigurno ne bi bila tu i s vrha gledala svoj renesansni teritorij – đardin Muzičke škole.

Do ušiju joj svakodnevno dopire ugodna svirka pa je vjerojatno nikada ne muči glavobolja. Sluša sve - od Beethovena do Pärta, od komornog orkestra do školskog zbora, od flaute do klavira, vidi tu i tamo i elegantne balerine. Sa svog 'tornja' ljeti prati i predstave ili samo tako prošeta preko pozornice. Uglavnom, tu je i kad nikog nema i kad sve fine. 

A možete mislit' kako raskorači oči kad vidi frešku ribu! Pouzdano ne znamo ništa o njoj ili njemu, ali nam je bila simpatična pa smo je uhvatili objektivom. Divna je - tu nismo imali dilemu. Kao detalj iz Grada. Za razbibrigu. Za petak. Za kartolinu. 

Sad je vječna u slici. I ne može pobjeći, po tuđoj ili svoj prilici!